Javašluk na kratke pruge

U zemlji u kojoj ministri zazivaju investitore obećavajući im brda i doline, dok istodobno armija njihovih činovnika, pravilno raspoređenih po tisućama administrativnih čuka i s gomilom ograničavajućih propisa, ubija ne samo svaku investiciju nego i volju za životom, ne čudi što se svako malo pojavi neki strani investitor kojemu ne treba dugo da – nakon uzaludne borbe s administracijom i zakonima – glavom bez obzira pobjegne iz okrilja ovdašnjega “gospodarskog čuda”, zaboravivši pritom zašto je uopće dolazio u Hrvatsku. Investitor čije ćemo probleme u ovom tekstu opisati nije, doduše, uložio u Hrvatsku, nego u Bosnu i Hercegovinu, ali je njegova investicija, zahvaljujući legendarnoj tromosti zaposlenih u državnim poduzećima – a u ovom je slučaju riječ o Hrvatskim željeznicama – dovedena u pitanje na dosta originalan način.

Priča počinje prije devet mjeseci, kada je talijanska tvrtka Mariotti, dobivši koncesiju na trideset godina, počela eksploatirati nalazište treseta u Bosanskom Grahovu; investitor se vodio logikom da je nalazište isplativo jer je treset, uz ostalo, moguće lako transportirati obližnjom željeznicom do Italije i drugih odredišta. Problemi počinju lanjskoga rujna, kada je od Hrvatskih željeznica zatražio da se treset utovaruje u Strmici i kada mu je odgovoreno da Unska pruga, koja pokriva i dionicu Knin – Strmica, nije u funkciji i da se treset može utovarivati samo u Kninu. Potom su se pojavili problemi i s Kninom: od tamošnja dva industrijska utovarna kolosijeka jedan je u vlasništvu tvrtke DIV, koja ga eksploatira za svoje potrebe, a drugi u vlasništvu braniteljske zadruge koja ga ne koristi, pa ga je bila spremna iznajmiti, ali joj HŽ, iz nepoznatih razloga, ne želi dati dozvolu za to. Osim Mariottija, za puštanje u promet pruge od Knina do Strmice zainteresirana je i jedna njemačka tvrtka koja se bavi proizvodnjom opeke, a koja bi uložila u pogon u Bosanskom Grahovu. I ta investicija čeka na milost HŽ-a da otvori prugu i uzme novac koji bi mu stranci za njezinu upotrebu isplaćivali.

Namjera tvrtke Mariotti je da iz Hrvatske prema Italiji u početku upućuje dvije kompozicije od četrnaest vagona tjedno, a kasnije po kompoziciju svaki drugi dan; pridodaju li se tome kompozicije njemačkog investitora, nije teško zaključiti da bi ta pruga bila isplativija od mnogih drugih koje su sada u funkciji. Naravno, strane bi investicije dovele i do zapošljavanja određenog broja ljudi iz Strmice i okolnih sela u kojima nakon ratnih razaranja nema života i u koje se mladi ljudi ne vraćaju upravo stoga što tamo nema posla. U pismu vlasnika tvrtke Mariotti od 29. listopada 2013. godine, kojim od ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Siniše Hajdaša Dončića traži pomoć, stoji da je ta tvrtka s Brodosplitom, koji je u Strmici nekoć imao pogon i industrijski kolosijek, dogovorila obnovu pogona i iznajmljivanje mjesta za utovar tereta, da je s Carinom i špediterima dogovoren prijevoz od Bosanskog Grahova preko graničnog prijelaza Strmica i istoimene željezničke stanice, a s tvrtkama Agit i HŽ Cargo d.o.o. te Slovenskim i Talijanskim željeznicama sklopila ugovor o prijevozu na relaciji Strmica – Knin – Italija. Usput, pregovori s bosanskohercegovačkom administracijom i hrvatskom policijom i Carinom trajali su pola godine.

Za to vrijeme, 14 vagona koje je talijanski operater još u rujnu poslao u Knin, misleći da će se problem riješiti za nekoliko dana, i dalje čeka utovar. Kako ne bi ispalo da se u Hrvatskim željeznicama baš ništa ne događa, nedavno je u Golubić, stanicu Unske pruge između Knina i Strmice, dakle na dionici koja se ne koristi, stigla kompozicija s neobičnim teretom: HŽ je dovezao jedanaest vagona natovarenih starim željezničkim pragovima (kapacitet jednog vagona je oko 4.000 pragova, dakle u kompoziciji je oko 44.000 pragova), koje željeznički stručnjaci smatraju pravom ekološkom bombom jer su premazani različitim uljima i podložni ubrzanom truljenju, pa ih valja što prije uništiti kako vjetar ne bi raznosio čestice što mogu ugroziti zdravlje ljudi.

Međutim, zbrinjavanje jednog praga stoji deset eura (što znači da bi cijela operacija HŽ koštala oko 440.000 eura), pa se postavlja pitanje jesu li oni dovezeni u Golubić da ondje polako propadaju. I kako to da se zatvorena dionica pruge koristi za vlakove čiji teret može ugroziti kvalitetu života okolnog stanovništva, ali ne i za teret investitora koji bi tom kraju, zahvaljujući zapošljavanju ljudi, udahnuli novi život?

Nezavisni stručnjaci: Potrebna su minimalna ulaganja

U cijeloj priči oko talijanskog investitora, tvrtke Mariotti, najbizarnija je činjenica da je sam angažirao nezavisne željezničke stručnjake koji su zaključili kako su potrebna minimalna ulaganja da se dionica pruge Knin – Strmica stavi u promet: prema njihovu izvještaju, najveći su problem nepokošena trava i nedostatak skretnica u Golubiću i Strmici. Po njima dakle ne postoji nijedan ozbiljan razlog da se investitoru nakon tih minimalnih ulaganja ne dopusti korištenje pruge.

Iz HŽ Infrastrukture, koja je zadužena za projekte obnove pruga, na naš su upit odgovorili da je “pruga Državna granica – Ličko Dugo Polje – Knin tijekom Domovinskog rata potpuno devastirana, što znači da su uništeni i signalno-sigurnosni, telekomunikacijski i elektroenergetski uređaji neophodni za odvijanje željezničkog prometa”. Dodaju da nije bilo izraženog interesa za korištenje te pruge (posljednji vlak prošao je njome početkom 2010.), pa se u njezinu zahtjevnu obnovu nije ulagalo i ona je sada neprohodna. “Iz podataka koje nam je dostavio HŽ Cargo, godine 2008. predmetnom prugom prijem/predaja vagona obavljena je na 70 vlakova sa 37.958 neto tona, dok je 2009. godine prijem/predaja vagona obavljena na 82 vlaka sa 54.798 neto tona. Kako je vidljivo, navedeni pokazatelji teretnog prometa ovom prugom prije zatvaranja nisu dokazivali rentabilnost pruge, a posebice se nije moglo opravdati znatno ulaganje koje bi bilo potrebno”, stoji u odgovoru koji potpisuje glasnogovornica HŽ Infrastrukture Martina Elizabeta Lovrić.