Kamilica spram “Bogorodice”

Njemački film “Ljudi u oluji” snimljen 1941. u NDH

Prošlog je tjedna u zagrebačkom kinu “Europa” filmski povjesničar Daniel Rafaelić predstavio svoju knjigu “Kinematografija u NDH”, a nakon promocije upriličena je projekcija njemačkog filma “Ljudi u oluji” slabo znanog režisera Fritza Petera Bucha, snimljenog 1941. u ustaškoj državi. Prije projekcije Rafaelić je istaknuo kako je riječ o propagandnom nacističkom i antisrpskom ostvarenju, koje se u Njemačkoj i dalje nalazi na popisu filmova zabranjenih za javno prikazivanje, no, srećom, Hrvatska i Srbija po tom su pitanju daleko liberalnije sredine, pa je beogradska Jugoslovenska kinoteka promptno pristala poslati svoj primjerak filma u Zagreb.

“Ljudi u oluji” počinju vojnim pučem u Beogradu, nakon kojeg Slovenac Aleksandar Osvatič (glumi ga zvijezda njemačkog nijemog filma Gustav Diessl) odbija ponuđeno ministarsko mjesto u novoj vladi. Zajedno sa suprugom, srpskom Njemicom Verom (velika zvijezda tog vremena Olga Tschechowa, inače ruska Njemica i navodna dvostruka, nacističko-sovjetska agentica) odlazi u provinciju, na obiteljsko imanje. Tamo je već stacionirana srpska vojska, čiji obični pripadnici pokušaju napastovati njemačku seljanku, dok oficiri uživaju blagodati raskošnog doma Osvatičevih. Ubrzo, srpska vlast počne uhićivati lokalne Nijemce, a progona nisu pošteđena ni djeca. Odlučni protivnik takvih postupaka, nacionalno svjesni mladi mjesni učitelj pokreće akciju spašavanja, a Vera mu je potajna saveznica, dok je njezina mlada i nadobudna kći, u međusobnoj platonskoj ljubavi s učiteljem, razočarana majčinim internacionalizmom demonstriranim pred srpskim oficirima, te misli da joj roditeljica ne mari za stradanje sunarodnjaka. Vera pak svoje erotske čari koristi da zavedene lakovjernog srpskog kapetana Rakića, što će u konačnici biti ključ spašavanja ugrožene njemačke djece.

Papirnato prepričan, film djeluje kao tipičan naci-kunst, no zapravo je neočekivano benigna varijanta nacističke propagande. Naime, Srbi su u njemu prikazani na tri načina: obični vojnici su sirovi, no toliko marginalno prisutni da njihovo “opančarstvo” jedva dolazi do izražaja; središnje nazočni oficiri tretirani su kao fina gospoda, recimo francuskog stila, osobito iskusni kapetan Rakić, a tu je i mladi, tipično “južnjački” garavi ljepotan, natporučnik Dušan; naposljetku, imamo i lik tzv. karizmatičnog negativca, komesara Subotića, izvanredno inteligentnog i lukavog obavještajca koji na neki način anticipira Diklićeva i Bauerova Šicera iz “Salaša u malom ritu”, s tim da i fizički izaziva laskavu asocijaciju, onu na Garyja Oldmana (utjelovljuje ga malo znani Franz Schafheitlin).

Dakle, nacistički propagandni uradak priznaje Srbima stil i inteligenciju, a najveći srpski zločin kojem svjedočimo ubojstvo je postarijeg apotekara Hrvata, koji je izgubio život pomažući mladom njemačkom učitelju (po Rafaeliću, lik dobrog Hrvata Paulića – prezime može asocirati na Pavelića – bio je ustupak ustaškim vlastima). Kad se takav tretman Srba usporedi s tretmanom istih u najzloglasnijim hrvatskim filmovima 1990-ih, Žižićevoj “Cijeni života” i Hitrecovoj “Bogorodici”, gdje su Srbi prikazani kao primitivci, psihopati i podmuklice, “Ljudi u oluji” djeluju kao čista kamilica.

Njemački film, nastao pod ustaškom jurisdikcijom, igra na nacionalističke sentimente i pritom lažira zbilju, ali čini to u granicama podnošljivosti, svemu dajući naivan i, zašto ne reći, pomalo simpatičan romantični preljev, dok hrvatski filmovi, nastali u formalno demokratskom poretku, odišu degutantnim šovinizmom. Ako se usporede “Lisinski” i “Ljudi u oluji” s “Cijenom života” i “Bogorodicom”, ispada da je Pavelićev režim bio kulturalno tolerantniji nego Tuđmanov.