Kopiranje unedogled
Monty Python’s Spamalot u zagrebačkoj Komediji
Mjuzikl je, kao što znamo, primarno američki proizvod: u njemu se, uz komiku i ironiju, puno pjeva i pleše, a njegovo zlatno doba (sredina prošlog stoljeća) davno je prošlo. U Zagrebu je s pravom velikim slovima zapisano da su uz bok svjetskih mjuzikla nekada stajali “Jalta, Jalta”, “Gubec-beg”, “Guslač na krovu” i druga ostvarenja Kazališta Komedija, a Beograd je svjetsku slavu pokupio početkom sedamdesetih, s provokativnim mjuziklom “Kosa” u Ateljeu 212. Ono što se u Zagrebu kasnije produciralo, ponajprije u spomenutom kazalištu na Kaptolu, kopirajući velike svjetske hitove, tek je sjena stare slave i počesto slabašan pokušaj na temu mjuzikla.
Jedno od takvih ostvarenja je i nedavno premijerno izveden “Monty Python’s Spamalot” prema tekstu i stihovima Erica Idlea, nastao kao kopija brodvejskog mjuzikla iz 2005. koji je u nekoliko tisuća izvedbi – u režiji slavnoga filmskog i kazališnog redatelja Mikea Nicholsa (“Diplomac”) – vidjelo oko dva milijuna ljudi. Naravno, i brodvejski i zagrebački mjuzikl nastali su kao kopija slavnog filma “Monty Python i sveti gral”, odnosno, kako piše u programima obiju predstava, “s užitkom su maznuti”. Kada smo kod kopiranja, ima nečeg vrlo profanoga, gotovo vulgarnoga kada je riječ o masovnoj zabavi za narod, što mjuzikl svakako jest: taj žanr svaku zavodljivu temu (povijesne drame, slavne romane i kultne filmove) prevodi na najjednostavniju mjeru, bez obzira na to koliko će štete oko toga biti. Filmovi Letećeg cirkusa Montyja Pythona predstavljaju primjer briljantnog i u svjetskim razmjerima jedinstvenog izrugivanja mnogim detaljima zapadnoevropske i britanske kulture i tradicije, na čemu je uvelike odrasla kritička generacija nakon ’68., a mjuzikl – američki ili hrvatski – na istu temu tek je šećerna vodica koja se s originalom teško može usporediti.
Tako je prošla i zagrebačka verzija “Spamalota”: ako očekujete i trunku oštrice originalnih pajtonovaca, grdno ćete se prevariti. Nedvojbeno je da Komedijin ansambl solidno odrađuje sve zahtjevne točke u kojima se istodobno glumi, pjeva i pleše, ali i ova izvedba tog teatra, po ne znam koji put, pokazuje zapanjujući nedostatak duhovitosti. Tako je zagrebački “Spamalot” doslovce prepisan mjuzikl s Broadwayja koji djeluje isprazno štreberski, kao blijedi pokušaj da se ironijska priča o kralju Arturu i svetom gralu osuvremeni i približi našem prostoru. Zašto je to u Komediji prije 40 godina uspijevalo, a danas više ne?
Unatoč solidnom zanatskom umijeću, goleme rupe u imaginaciji nove predstave nisu se dale zakrpati: zagrebački je “Spamalot” na momente (primjerice kada kralj Artur i njegov sluga obilaze dvorce i utvrde) izgledao kao nedjeljna prijepodnevna predstava za djecu, a masovne scene plesa i pjevanja podsjećale su više na nekadašnje TV proslave Nove godine u režiji Antona Martija nego na Broadway. U brodvejskom je hitu igralo nekoliko odličnih filmskih i kazališnih glumaca (Tim Curry, Hank Azaria i Stephen Collins), a u zagrebačkoj izvedbi treba izdvojiti samo Dražena Čučeka.
Isto tako, indikativno je, kada je o Zagrebu riječ, kolika je silna distanca među kazalištima i njihovim gledateljstvom: usporedite li Komediju i Zagrebačko kazalište mladih, činit će vam se da nisu u istom gradu – za publiku mjuzikla s Kaptola teško se može pretpostaviti da je ikada gledala neku ozbiljniju predstavu. Uz izvjesne ograde, mora se priznati da je Zagreb zapravo kazališna provincija u kojoj klasične drame počesto izgledaju pompozno i dosadno, a lake note prazno i površno: “Monty Python’s Spamalot” igra se iz večeri u večer pred rasprodanim gledalištem, koje nakraju aplaudira snažno i kratko, a onda užurbano uzima kapute i odlazi kući…