Matija Habijanec: Pjevam da lakše probavim ovo što nas okružuje

Foto: Jovica Drobnjak

Premda je dosad, u 17-ak godina, izdao petnaestak albuma u vlastitoj nakladi, za kantautora Matiju Habijanca čuli su samo zaljubljenici u indie-pop i poneki regionalni glazbeni kritičar koji drži do sebe; to donekle mijenja njegov lanjski album “The Marshmallow Notebooks”, po mnogima jedno od najboljih izdanja godine. S vrsnim autorom iz Krapine, koji sada živi u Zagrebu, porazgovarali smo o pogledima na glazbu i budućim planovima.

Glazbom se bavite još od devedesetih?

Najveći su krivci za to moji roditelji: mama je predavala glazbeni u osnovnoj školi, a tata obožavao Beatlese, pa sam bio okružen instrumentima, pločama i kazetama otkako znam za sebe. Prvu sam gitaru dobio još u prvom osnovne, a ostalo je povijest…

Vaš posljednji album prepoznat je i od publike i od kritike: jesu li vas pozitivne reakcije iznenadile ili ste znali kakav materijal imate u rukama?

Teško je odgovoriti na to pitanje, odgovor bi se mogao shvatiti na različite načine. No naravno da sam znao da je riječ o epohalnom dostignuću, ha-ha…

Free download

Vaša je poezija uglavnom ljubavnog karaktera, vrlo intimna i iskrena. Je li inspirirana vlastitom svakodnevicom ili se kroz nju izmještate u neki imaginarni svijet?

Ne bih svoje pjesme baš nazvao poezijom. To si ja malo pjevam o ljubavi, ljetu, zamišljenoj imaginarnoj starijoj braći i ranoj jeseni na nekom otoku, da lakše probavim sve ovo što nas okružuje.

Kako skladate glazbu, što vas tu pokreće? I kojim redoslijedom to ide: prvo stihovi pa glazba ili obrnuto?

Nekako je najljepše kada glazba i stihovi dođu istodobno, kada je cijela stvar gotova za nekoliko minuta. S druge strane, imam puno melodija koje još čekaju stihove, kao i stihova koji čekaju melodiju. Nema pravila.

Dobivate afirmativne kritike, ali se vaše pjesme ne vrte na domaćim radiostanicama. Kako to objašnjavate?

Ne objašnjavam, to mi je nebitno. Uostalom, nedavno sam čuo da je direktor jedne velike radiopostaje izjavio kako će slušatelj promijeniti stanicu ako mu bend pušten u eter nije dovoljno poznat, čime će radio izgubiti i oglašivače, a to će onda učiniti upitnim i radna mjesta. Pa, zar bih želio da ljudi ostanu bez posla samo zbog neke melankolične pjesme na engleskom o jednom davnom ljetu, koju ne pjeva Bryan Adams.

Stvarate glazbu iz puke ljubavi i sve dajete na besplatni download; zbog osobne filozofije o neoliberalnom kapitalizmu ili o glazbi kao mističnoj pojavi koju ne treba prljati materijalnim?

To je doista manifestacija moje osobne filozofije i prema neoliberalnom kapitalizmu i prema glazbi. Što se materijalne koristi tiče, glazba mi je oduvijek ljubav, nikada posao – siguran sam da bi bila drukčija kada bih njome pokušao napuniti frižider. Album se može besplatno skinuti na www.themarshmallownotebooks.com, ne treba se nigdje registrirati, ništa lajkati, ne žicam ni e-mail adresu. Free download. A ako netko baš želi posjedovati super-ekskluzivno vinilno izdanje koje izlazi za nekoliko tjedana, može ga naručiti, pa će mu doći doma.

Ne krijete da vam se mainstream gadi, pa i posljednji album objavljujete kao samizdat. Ne želite kompromise ili mislite da izdavačke kuće ne rade dobro svoj posao?

Oboje. Jednostavno, ne osjećam se dijelom toga korporativnog svijeta u kojem je profit nit vodilja. A glavna uloga izdavačke kuće nije da plati snimanje albuma i spotova koje će promovirati na adekvatan način, nego da uzme svoj dio kolača. S tim se ne mogu poistovjetiti. Valjda je to i dio kućnog odgoja, kao i onog kroz “Feral”, “Arkzin”, punk, klasni moment, eskapizam… To mi je “ispralo” mozak, pa sada imam neke glupe principe.

Kako su vam, kao nezavisnom autoru, riješena autorska prava? Mogu li se ona uopće ostvariti ako se ne igra za velike igrače?

Nemam pojma. No i ne želim sudjelovati u tom cirkusu. Album je zaštićen Creative Commons licencom, prema kojoj se može reproducirati i dijeliti s prijateljima, ali ne i koristiti u komercijalne svrhe. To mi je zvučalo najromantičnije.

Biti sretan – to je najbolje

S Vatroslavom Milošem otvorili ste neprofitnu udrugu koja namjerava izdavati ploče mladih, neafirmiranih bendova. Je li to objava rata glazbenoj industriji ili tek vidite sebe i kao glazbenog producenta?

Osnovali smo kulturno-umjetničku udrugu unutar koje će djelovati etiketa “Noisy Night”: bit će krasnih ploča, knjiga, svašta imamo u planu. Skupili smo lovu za prvo izdanje i čim prodamo malo više od polovice ionako skromne tiraže, imat ćemo i za drugo. Eto, nisam išao u ekonomsku školu, ali srce mi je na pravom mjestu. Vidjet ćemo kamo će nas to odvesti. No ne vidim se kao glazbeni producent – ne znam gdje se pali ona velika mašina s puno gumba.

Tekstovi su vam na engleskom, pa su album skidali iz svih krajeva svijeta, a puštaju vas i na nekim američkim radiostanicama. Kanite li pokušati što vani? 

Nismo baš imali turneje po Americi i Kanadi, ali taj jedan američki DJ, Francuz, jako je zavolio posljednji album. Nedavno su ljudi divno reagirali na jednu pjesmu koju smo Vlado Brljak i ja odsvirali na open mic večeri u kultnom oksfordskom klubu Catweazle… Lijepo je to, mogu se nastaviti pretvarati da ne živim u ovakvoj Hrvatskoj, kao i u ovakvom svijetu općenito. Nemam ništa protiv toga da mi neka simpatična izdavačka kućica iz Sjeverne Karoline, Švedske ili Walesa objavi ploču ili singlicu… A što se koncerata tiče, ove će godine stvarno biti svačega. Sljedeći ću mjesec odsvirati nekoliko tiših solo koncerata u Zagrebu i Beogradu, a onda ću početkom travnja s Vladom (koji me prati na dobošu i čineli kada nije na doktoratu u Engleskoj) imati nekoliko glasnijih koncerata, od kojih bi jedan trebao biti u Budimpešti. Opet ćemo zasvirati i u Engleskoj, najvjerojatnije potkraj godine.

Regionalna glazbena scena dugo nije bila ovako živahna, puno mladih autora objavljuje na internetu i do publike dolazi putem društvenih mreža, a sve su češće i suradnje te festivalski tip koncerata. Hoćemo li se napokon odmaći od novog vala, referentne glazbene točke ovih prostora?

Lijepo je kada se mladi bave glazbom. A i stari. Lijepo je kada se ljudi bave nečim što vole, pa su onda sretni. Što bi rekle Punčke, biti sretan – to je najbolje.