Mirovinci ne miruju

Pola mjeseca nakon što su u javnost procurile najtajnije informacije o prvom krugu natječaja za strateškog partnera kutinske Petrokemije, policija nije provela nikakve izvide ili slične radne akcije. Tog dana kad je “Jutarnji list” – ta ozloglašena štetočina od medija, ne samo po Petrokemiju – objavio svoju ekskluzivu, vrijednost dionica na burzi momentalno je pala za oko 16 posto. Nemamo odgovor na pitanje koliko bi to milijuna iznosilo u času privatizacije, jer će konačna cijena tvornice biti poznata tek s drugim krugom. Osim ako je, dakako, “Jutarnji” ne dozna ranije.

Prije negoli razmotrimo aktualne okolnosti u vezi s tim, evo par napomena za podsjećanje na ono što smo u nekoliko navrata upozoravali. Gubici kutinske industrije, jedinstvene u Hrvatskoj i regiji, a neprocjenjive za hrvatski agrar, znali su se brojati u stotinama milijuna kuna. Ipak, ključno je to da su bili prouzročeni – govorimo li o posljednjih nekoliko godina – prvenstveno maćehinskim odnosom države spram tog proizvođača. Konkretno, vlada je Petrokemiji, mada je ona najveći naš potrošač plina, tu sirovinu za produkciju umjetnih gnojiva naplaćivala po daleko najvećoj cijeni na tržištu. Ina je tako ostvarivala ekstraprofit, a Petrokemiju su redovno cipelarile, izvrtanjem gornjeg i drugih detalja, pojave poput “Jutarnjeg” ili one kreature Nenada Bakića. Druge nije ni bilo, ako se željelo prokazati tu kompaniju u većinskom državnom vlasništvu i prodati je u privatne ruke. Svejedno je li tako zbog manjka u javnom budžetu ili pukog liberalno-ekonomskog rezona, gdje država biva najgorim gazdom, a privatno vlasništvo stoji u evidentnom skladu s ljudskom prirodom i božjim diktatom… Elem, tome su se stajalištu očekivano priklonili i predstavnici banaka, koji su u suvlasništvo nad Petrokemijom ušli preko fondova mirovinskog osiguranja i tamo započeli s rovarenjem.

Preskočit ćemo niz takvih momenata i zadržati se na najnovijima. Sindikati, dugogodišnji jedini branitelji općeg interesa u slučaju Petrokemije, morali su lani pristati na odustanak države od većinskog dioničarskog paketa, zbog klasične ucjene. Banke, naime, koje su suvlasnik tvornice, odbile su kreditirati tu industriju za svrhu njezine neophodne modernizacije. Nije pomoglo to što je kutinski proizvođač umjetnih gnojiva zapravo permanentno, kroz jedan dio godine, u kratkoročnim kreditima, onima s najvišom kamatom, i što to redovito uspijeva namiriti iz prihoda u ostatku godine – banke su mu svejedno presudile. I sad imamo to što se izbjeći nije moglo, s tako moćnim a udruženim zlonamjernicima: ako već država prepušta većinski udio nekom privatniku, sindikati žele taj proces budno nadzirati, kako bi to bio zaista investitor kojem je cilj održati proizvodnju i čak je u perspektivi eventualno proširiti. Osnovano je stoga sedmeročlano Povjerenstvo za odabir strateškog partnera, u kojem sudjeluju predstavnici suvlasnika, uprave i radnika. S prvim krugom i neobvezujućim ponudama za kupnju izlučila su se tri interesenta.

Vratimo se na početak priče, sa skupim curenjem podataka i nečijom voljom da se i to zataška. Zacijelo ne treba spominjati da su ponuditelji, bez ikakve sumnje, bili gadno razočarani zbog objave pojedinih detalja iz prvog kruga. U članku “Jutarnjeg lista”, kojem je mogao kumovati samo netko iz rečene sedmorke, iznesene su mnoge pojedinosti iz ponuda češke tvrtke Agrofert, mađarskog Nitrogenmuveka i austrijskog Borealisa, a koji je ustvari vlasništvo fonda iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pročulo se koliko tko želi otkupiti u dionicama, a koliko uložiti za dokapitalizaciju i kolikom drži ukupnu vrijednost tvornice, te na koliko suvlasništva u Petrokemiji konačno cilja… U drugom krugu slijedi dubinska analiza tvrtke, koju će provesti trojica ponuđača, ali sad sa sviješću o tome koliko su zajedno, a ne znajući za to ranije, utjecali na određivanje limita za Petrokemiju. Moguće je dakle da će konačne, obvezujuće ponude svakoga od njih biti gore po kutinsku tvornicu. U međuvremenu, nagađa se tko je dao povjerljivu dokumentaciju “Jutarnjem listu”, ali je najveći problem u tome što potencijalnih krtica ima na više strana. Uzmimo samo stranačko-političke subjekte, gdje se ne odmjeravaju tek eksponenti SDP-a i HNS-a, nego i međusobno pripadnici Pusić-frakcije i Čačić-frakcije, između potonjih.

Posebna priča i dalje ostaju mirovinci, predstavnici banaka kojima je država prije godinu dana prepustila ničim zaslužen višak utjecaja nad Petrokemijom. Nakon svega, oni bi danas u prvom redu htjeli tržiti dionicama i u te će svrhe poduzeti svakojake gadosti. S druge strane su sindikati, koji u očekivanjima prema strateškom partneru naginju modelu dokapitalizacije namjesto pretežnog otkupa dionica, a radi modernizacije kompanije, što im je garancija da će se dugoročno očuvati savjesno poslovanje i gro radnih mjesta. Mirovinci pak neće mirovati dok se čitav delikatni postupak ne privede kraju, ovako ili onako. Ne znamo tko je u Povjerenstvu špijunirao za dnevnik Ninoslava Pavića, jesu li to bili SDP-ovci ili HNS-ovci ili mirovinci, ali znamo za što su mirovinski fondovi u Kutini odgovorni potom, odmah nakon kraja prvog kruga. Iz visokih bankovnih krugova (ili su to možda bili srednji Vladini?), naime, saznajemo da fondovi šuruju s Agrofertom češkog milijardera Andreja Babiša, te mu nastoje pogodovati u predstojećoj fazi dubinske analize Petrokemije, u odnosu na konkurente.

Zbog toga je prije nekoliko dana u Kutini održana hitna sjednica Povjerenstva za odabir strateškog partnera: Karlo Došen, član Povjerenstva, štoviše, član same uprave Petrokemije, a kojeg su postavili mirovinci, poduzeo je pretprošlog tjedna, i to na svoju ruku, određene korake prema Agrofertu, mimo drugih kandidata. Doduše, još nam je poznato da je pritom surađivao s konzultantom Societe Generale… Efekti se sad nastoje sanirati, ali – u paru s curenjem podataka iz prvog kruga – to svakako zaokružuje loš, čak zlokoban dojam o pripremi ove dokapitalizacije.