Nejednaki i nejednakiji

Statističko mjerenje ekonomske nejednakosti dugo je vremena svrstavalo Hrvatsku među evropske države s najmanjim razlikama u godišnjim prihodima između gornjih i donjih 20 posto kućanstava, što možda nije bilo toliko neobično za zemlju duge socijalističke prošlosti, koja se sporo transformirala u kapitalističku tržišnu ekonomiju.

Kvintilni omjer, kako ga statističari nazivaju, pokazivao je tijekom proteklog desetljeća da najbogatija petina hrvatskih kućanstava godišnje raspolaže s oko 4,5 puta više sredstava od najsiromašnije petine, što je bilo ispod prosjeka kako starih, tako i novijih članica Evropske unije, gdje se kvintilni omjer kretao oko pet. No nedavno je Državni zavod za statistiku za posljednjih nekoliko godina uskladio svoju metodologiju s Eurostatom, statističkim uredom Evropske komisije, čime se potpuno izmijenio kontekst. Kvintilni omjer naglo je skočio sa 4,3 iz 2009. godine na 5,5 u 2010. godini, svrstavajući tako Hrvatsku u evropske zemlje s iznadprosječnom ekonomskom nejednakošću, čak nešto većom od one u Velikoj Britaniji, koja se često ističe kao kapitalistička zemlja ekstremnih razlika u bogatstvu.

Prema navedenom Eurostatovom pokazatelju, Velika Britanija doista prednjači, i to u društvu Italije, ali samo kada ih se uspoređuje s ostalim najrazvijenijim ekonomijama Unije, čiji se kvintilni omjeri kreću između nizozemskih 3,6 i danskih 4,5. Zemlje s najvećom nejednakošću zapravo su one s periferije, Španjolska (s omjerom 7,2), Grčka (6,6), Latvija (6,5), Rumunjska (6,3), Bugarska (6,1) i Portugal (5,8), za kojima slijede Hrvatska i Estonija s omjerom 5,4 u 2012. godini.

Neke od tih zemalja bile su u dobrom dijelu druge polovice 20. stoljeća pod desničarskim diktaturama, a ostale su imale socijalističko društveno uređenje, no iskustva su prilično različita, bez obzira na startne pozicije. Upravo neke od bivših socijalističkih zemalja, poput Češke (s omjerom 3,5) ili Slovenije (3,4), danas vode po ekonomskoj jednakosti u Evropi. Uzme li se u obzir da su Hrvatska i Slovenija prije nešto više od 20 godina izašle iz istog jugoslavenskog državnog sistema, današnji su pokazatelji za Hrvatsku tim porazniji. Tako nešto nije se dogodilo sa Slovačkom, u kojoj su nejednakosti tek nešto veće nego u Češkoj.

Zahvaljujući Eurostatovim statistikama, danas imamo na raspolaganju niz usporedivih podataka o nejednakostima između zemalja članica, no podaci o tome kako se razvijala ekonomska nejednakost u posljednjih 25 godina nisu tako lako dohvatljivi. Hrvatski istraživači koji su se bavili tom temom suočavali su se s manjkavim, neredovitim i često neusporedivim statistikama, zbog čega je izračunavanje određenih trendova predstavljalo vrlo težak posao.

Osim toga, kako kažu oba sugovornika “Novosti”, Zoran Malenica, profesor sociologije na Pravnom fakultetu u Splitu, i Ivo Bićanić, profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ta je tema još uvijek nedovoljno istražena i nitko se u Hrvatskoj njome sistematski ne bavi. Dio istraživanja sporadično su naručivale međunarodne institucije poput Svjetske banke i UNDP-a, a dio su samostalno odradili hrvatski ekonomisti i sociolozi, ali organizirani rad ne postoji, niti Državni zavod za statistiku provodi ankete koje bi pomogle da se stekne cjelovitiji uvid.

Za uspoređivanje sadašnje situacije s onom prije više desetljeća istraživačima je na raspolaganju najčešće Ginijev koeficijent, kojim se stupanj prosječne ekonomske nejednakosti u određenoj zemlji izražava u vrijednostima od nula do jedan, pri čemu je nula apsolutna jednakost, a jedan situacija u kojoj cijeli društveni dohodak pripada samo jednoj osobi.

Sve evropske socijalističke zemlje imale su prije tranzicije vrlo nizak Ginijev koeficijent koji se, prema podacima Svjetske banke, u drugoj polovici 1980-ih kretao između 0,20 i 0,25, što je bilo znatno ispod zapadnih razina nejednakosti. Do kraja prve polovice 1990-ih, Ginijev je koeficijent u tranzicijskim zemljama već bio porastao iznad 0,30, što je nešto više od sadašnjeg prosjeka Evropske unije. Međutim, osim što je izračunavanje Ginijeva koeficijenta za veće grupe zemalja teško zbog ranijih neusporedivih metodologija, pa različite institucije često daju različite vrijednosti, profesor Bićanić upozorava na to da taj koeficijent nije osjetljiv na krajnosti u raspodjeli dohotka.

– Ginijev koeficijent je jako dobra mjera za to što se događalo sa 90 posto ljudi, ali nije osjetljiv na najbogatije i najsiromašnije i zato nije mjera koju mi koji se bavimo time osobito volimo. Gini je dobar za sredinu, ali on neće zahvatiti nečiji BMW ili Rolls Royce, nego će podcijeniti bogate, koji uz to u anketama o dohotku lažu puno više nego siromašni. Zbog toga je Ginijev koeficijent uglavnom podcijenjen između 15 i 20 posto – kaže Bićanić.

Pokazatelji poput kvintilnog omjera, koji uspoređuju dohodovne razlike između najbogatijeg i najsiromašnijeg sloja, uzimajući dohodovne razrede od 25, 20 ili 10 posto, nešto bolje izražavaju krajnosti, ali i oni se rade na osnovu anketa o potrošnji i dohotku kućanstava, koje podcjenjuju najbogatije. Kod istraživanja o tome što se događalo tijekom tranzicije postoji još jedan, znatno krupniji problem. Dostupne statistike pokazat će razlike u dohotku, ali ono što se događalo s preraspodjelom vlasništva iz društvenog u privatno jednostavno se nigdje ne bilježi. To znači da bi, kada bi primjerice bilo anketirano kućanstvo Ivice Todorića, bili registrirani njegovi visoki mjesečni prihodi, ali ne i vrijednost njegova koncerna Agrokor, koja se inače procjenjuje u milijardama kuna, a preko kojeg on ustvari servisira većinu svojih troškova.

Tranzicija u Jugoslaviji bila je pokrenuta mjerama savezne vlade još 1989. godine, kada se na osnovu latinskoameričkih politika stabilizacije već iskristalizirala reformska receptura međunarodnih financijskih centara, poznata pod imenom Vašingtonskog konsenzusa, koji je predviđao liberalizaciju, privatizaciju i višestranačku demokraciju. Iako je zajedno s ostalim socijalističkim zemljama Jugoslavija spadala u društva niske ekonomske nejednakosti, Ginijev koeficijent bio je u njoj nešto veći zbog više tržišnih elemenata u ekonomiji. Inženjerima socijalne preobrazbe od samog je početka bilo jasno da će tranzicijski proces dovesti do povećanja nejednakosti, a vjerojatno i do pojave siromaštva u tim zemljama. Oni su veću nejednakost smatrali i poželjnim preduvjetom za uspješan prelazak u kapitalističku ekonomiju, međutim razina nejednakosti i siromaštva u pojedinim je državama premašila i njihova očekivanja, pa od izbijanja krize upravo iz krugova Svjetske banke dolaze upozorenja o tome da nejednakost i siromaštvo prijete stabilnosti novog sistema.

Prema podacima Svjetske banke, Gini koeficijent Češke kretao se krajem 1980-ih oko vrlo niskih 0,19, da bi 1993. – 1994. skočio na 0,27, dok je poljski Gini skočio sa 0,26 na 0,31. Slovenija je krenula od koeficijenta 0,24, da bi za nekoliko godina bilježila povećanje na 0,27. Međutim, nakon početnog tranzicijskog udara, u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Sloveniji stvari su se tijekom prošlog desetljeća stabilizirale, tako da se primjerice češki Gini spustio ispod razine od 0,25, a slovenski ispod 0,27. Istovremeno su sve tri baltičke zemlje krenule u tranziciju s Gini koeficijentom 0,23, da bi danas Litva bilježila visokih 0,32, Estonija 0,33, a Latvija 0,36, što je najviše u EU-u. Hrvatski Gini koeficijent rekordnu vrijednosti od 0,31 dosegao je 2010. godine, otkada stoji na toj razini.

Koja je bila startna pozicija Hrvatske, nije do kraja jasno. Prema nekim izvorima, ona je 1980-ih bila negdje na razini Slovenije, dok su ostale jugoslavenske republike bilježile nešto veće nejednakosti. Istraživač Ekonomskog instituta u Zagrebu Danijel Nestić u studiji iz 2002. godine bavio se razvojem nejednakosti od 1973. do 1998. godine, procijenivši da je hrvatski Gini koeficijent 1983. godine bio 0,26. Zanimljivo, Nestić je primijetio da se nejednakost u Hrvatskoj počela povećavati već sredinom 1980-ih. Ona se u prijašnjem razdoblju do 1983. konstantno smanjivala, međutim sljedeća petogodišnja anketa o potrošnji kućanstava pokazala je da je Ginijev koeficijent 1988. već porastao na 0,28.

Iznenađujući je bio još jedan dobiveni podatak. Do sljedeće ankete 1998. godine, Ginijev koeficijent porastao je samo do 0,29, da bi se, po Nestiću, do 2000. godine popeo na 0,30, što je nešto niže od sadašnje razine. Podaci Eurostata govore da je hrvatski Gini tijekom godina rasta BDP-a u proteklom desetljeću počeo lagano opadati, zabilježivši 2009. godine najnižu vrijednost od 0,27, nakon čega je izbijanjem krize naglo skočio na 0,31.

Hrvatska je na početku tranzicijskog razdoblja zabilježila snažan pad ekonomske aktivnosti i znatno smanjenje broja zaposlenih, dok su pretvorba i privatizacija tijekom rata provedene tako da nisu osiguravale razvoj tržišne ekonomije u mjeri u kojoj bi došlo do naglog skoka nejednakosti u raspodjeli dohodaka, pri čemu se, kako smo naglasili, privatno prisvajanje društvene imovine ne mjeri nikakvim statistikama.

Dok su uništavane tvrtke i dok su se rapidno gasila radna mjesta, zemlja je siromašila u cjelini, a šok na tržištu rada, pa time i povećanje dohodovne nejednakosti, amortiziran je ranim umirovljenjima i drugim mjerama socijalne politike, što je uključivalo i zbrinjavanje velikog dijela braniteljske populacije o državnom trošku. Socijalna uloga države ostala je tako vrlo velika, ali je prebačena iz sfere rada u sferu mirovinskog i socijalnog sustava.

Dok se u socijalizmu dohodovna jednakost ostvarivala putem radnih mjesta, tranzicijska je Hrvatska to činila putem penzija, koje su počele poprimati karakter čistog socijalnog transfera. Prema jednom drugom Nestićevom radu, udio plaća u dohotku kućanstava smanjio se od 1988. do 2002. sa 55,1 posto na 50,6 posto, dok se udio mirovina i državnih transfera udvostručio sa 13,9 na 27,4 posto. Po posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, njihov je udio u 2011. narastao na čak 34,9 posto.

Stoga u korijenu dohodovne nejednakosti u Hrvatskoj stoji problem niske zaposlenosti, a Hrvatska tu bilježi doista porazne pokazatelje. Stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva od samo 50,7 posto uvjerljivo je najniža u EU-u, čiji je prosjek 64,1 posto. Stopa zaposlenosti mladih od samo 16,9 posto treća je najniža, kao i trajanje radnog vijeka, koje je u Hrvatskoj 31 godinu, a u EU-u prosječno 35 godina. Hrvatska je u evropskom vrhu i po stopi dugotrajno nezaposlenih i po tome što oni čine čak 64,6 posto svih nezaposlenih. Sve to pokazalo se i na stopi rizika od siromaštva, koja reflektira dohodovne nejednakosti jer se mjeri udjelom kućanstava čija su primanja manja od 60 posto nacionalnog prosjeka.

Hrvatska je, nakon nedavnog usklađivanja metodologije s Eurostatovom, sa stopom takvih kućanstava od 20,5 posto 2012. godine također bila među najgorim evropskim zemljama. Pritom je rizik od siromaštva kod nezaposlenih gotovo dvostruko veći od prosjeka, pa je kriza, u kojoj je gašenjem 200 tisuća radnih mjesta broj nezaposlenih premašio 380 tisuća, značajno pogodila kućanstva. Sve to krije se iza Ginijeva koeficijenta koji naoko ne bilježi tako drastičan rast u odnosu na socijalističko razdoblje, pogotovo stoga što smo, kako kaže profesor Bićanić, u krizi svi zajedno osiromašili, pa Gini govori da imamo ogromno grupiranje oko jedne siromašne sredine gdje se zapravo nitko previše ne ističe, osim onih na krajnostima o kojima taj indeks malo govori. Prema Bićaniću, to grupiranje oko sredine objašnjava i zbog čega u Hrvatskoj nemamo prosvjede koji bi se organizirali zbog ekonomske nejednakosti i što umjesto toga prevladava diskurs usmjeren na nepravde stvorene kroz razne kvazirente i povlastice za određene kategorije.

Zoran Malenica kaže kako su sadašnji pokazatelji rezultat provedbe tranzicije na hrvatski način, zbog čega se Hrvatska danas tako teško nosi s ekonomskom krizom.

– Zašto smo mi po ekonomskoj nejednakosti među pet najlošijih zemalja? Mi danas imamo najnepovoljnije startne socijalne i gospodarske elemente, počevši od toga da među aktivnim stanovništvom radi tek svaka druga osoba i da imamo nerazmjerno puno ljudi u mirovini. Ti momenti kačili bi nas i kada bismo imali stope rasta od dva do tri posto, zbog čega je pitanje hoćemo li neke važnije pomake moći napraviti čak i kada izađemo iz recesije – kaže Malenica, koji se slaže s tvrdnjom da se četvrt stoljeća od početka tranzicije može zaključiti da je Hrvatska s time potpuno promašila.

– Oni koji su bili protiv socijalizma vidjeli su tada samo dobre strane kapitalizma, a loše zanemarivali. Za one koji su znali kako funkcionira jedan tržišni kapitalistički model to nije bilo iznenađenje, čak i kada je on malo ublažen elementima socijalne države, a kod nas je ta priča išla u smjeru divljeg kapitalizma. Išlo se u tranziciju s idejom da će kapitalizam biti bolji jer je socijalizam ekonomski neracionalan, pa će se razvojem tržišnog gospodarstva okoristiti i radnici. No mi smo razvili jednu varijantu u kojoj nismo postali dovoljno racionalni, dok je čitav niz poduzeća otišao u privatno vlasništvo, a da se ni njihovi novi vlasnici nisu pokazali kao dobri upravljači – kaže Malenica.

Profiteri tranzicije, potvrđuje i Malenica, u statistikama temeljenima na dohotku jako su dobro skriveni, a kako kaže Bićanić, one ne odražavaju ni pravo stanje u razvijenim članicama Unije, pa on ističe da je “Švedska najbolji primjer zemlje koja ima vrlo male nejednakosti u dohocima, a jedne od najvećih nejednakosti u imovini”. Hrvatska ta novostvorena bogatstva još nije prepoznala ni na poreznoj razini, pa nasljeđivanje velike imovine ni na koji način ne oporezuje.

– Dok primjerice u Velikoj Britaniji plaćate ogromne poreze na nasljedstvo, mi imamo najkonzervativnije zakone o nasljedstvu, po kojima se ne plaća nikakav porez, što je nepojmljivo – ističe Bićanić, dodajući da to pitanje kod nas još nije postalo tema razgovora jer je prva generacija novih bogataša još uvijek živa, ali da bi se uskoro i o tome moglo početi govoriti.

Premda statistike o dohotku ne odražavaju pravo bogatstvo najbogatijih, evo još nekih pokazatelja o današnjim razlikama. Deset posto najsiromašnijih raspolagalo je 1998. godine sa 3,5 posto ukupnog dohotka, a danas raspolaže sa 2,6 posto, dok deset posto najbogatijih raspolaže sa 23 posto. Gornjih 25 posto kućanstava raspolaže s gotovo polovicom ukupnog dohotka, dok donja četvrtina dijeli samo 10 posto.

Statistike o potrošnji kućanstava bilježe i razlike u životnom stilu bogatih i siromašnih. Tako kod najsiromašnijih 10 posto gotovo polovica troškova odlazi na hranu, a kod najbogatijih je to samo četvrtina, pri čemu će se prvi prehraniti sa 11 tisuća kuna godišnje, a drugi s prosječno 37 tisuća kuna. Dok će najbogatiji na odjeću potrošiti 11 tisuća kuna, najsiromašniji će se obući sa samo 837 kuna. Najviši sloj će na prijevoz potrošiti godišnje 24.364 kune, a najniži sloj jedva 918 kuna. Na restorane i hotele bogatija će kućanstva izdvojiti 5.093 kune, a najsiromašnija 189 kuna.

  •  

Profil siromašnih

Čak i u godinama visokog gospodarskog rasta tijekom prošlog desetljeća, stope relativnog siromaštva u Hrvatskoj ostajale su prilično stabilne. Dok je prosječna stopa rizika od siromaštva 20,5 posto, nisu jednako pogođene sve kategorije. Za zaposlene je ta stopa samo 4,9 posto, iako je narasla u odnosu na ranije godine, a za samozaposlene 17 posto, dok se kod nezaposlenih penje na čak 42,9 posto. Umirovljenici su gotovo na razini prosjeka sa stopom od 21,8 posto, a ostali neaktivni imaju stopu od 31,9 posto. Žene kontinuirano bilježe veći rizik od siromaštva, iako se to ističe tek u najstarijoj dobnoj skupini, ali su stope kod nezaposlenih muškaraca znatno veće nego kod nezaposlenih žena.

Samohrani roditelji i samačka kućanstva imaju dvostruko veću stopu siromaštva od prosjeka, dok kod samaca starijih od 65 godina ona dostiže čak 50,9 posto. Svako dijete podiže stopu rizika, pa je ona kod parova s jednim djetetom 15 posto, s dvoje djece 17 posto, a s više od dvoje 29 posto.

Stopa materijalne deprivacije u Hrvatskoj je 35,3 posto, a iza nje stoje podaci po kojima gotovo 10 posto kućanstava ne može osigurati grijanje u najhladnijim mjesecima, 28 posto ih kasni s režijama, a čak 71 posto izjavljuje da si nisu u mogućnosti priuštiti tjedan godišnjeg odmora izvan kuće. Gotovo 34 posto izjavljuje da teško, a još 22 posto da vrlo teško “spaja kraj s krajem”, a samo 0,3 posto kućanstava izjavilo je kako u tome uspijeva “vrlo lako”.