Niže od polegle trave

Berislav Blagojević: Tiši od vode (Rende, 2013)

Kada autor dolazi sa banjalučke književne scene, a njegov roman bude uvršten u uži izbor za NIN-ovu nagradu, proradi profesionalna znatiželja uprkos saznanju o eksponencijalnoj regresiji kvaliteta domaće prozne ponude unazad nekoliko godina.

“Evo vam mog rukopisa. Napišite nešto veselo o tome što se događa iza kulisa duše Vašeg pokornog sluge. Niži od trave, tiši od vode”, čitamo reči Semjona Polockog koje je 1925. zapisao u svesku Danila Ivanoviča Harmsa, poznatog pisca za decu, preteče literature apsurda i biografskog predloška za Franu Lasića u filmu “Slučaj Harms” Slobodana D. Pešića iz 1987. To je moto romana “Tiše od vode” Berislava Blagojevića (1979., Slavonski Brod), zapravo novele, koji je dao njegov (njen) naslov, najavljujući da je jedan od likova Harms sa kojim hospitalizovani glavni lik romana, Danilo Mišić, vodi dramski dijalog i zapisuje ga u beležnicu koju predaje svojim psihijatrima. Nominalna srodnost ili bratstvo po imenu, Danil – Danilo, proizvelo je i duhovnu bliskost, otuda i njihov dijalog treba u isto vreme da spiritistički prizove duh Harmsovih tekstova, demaskirajući apsurd savremenog života u BiH. No nategnutu bliskost likova slede trivijalni i notorni uvidi o društvu u kome caruju tek korupcija i defetizam.

Nejasni poremećaj koji je Danila Mišića oterao u ludnicu vrsta je ratne traume i ima veze sa ratnim zločinom i ličnom odgovornošću, ali je to zločin njihovih protiv naših, a Mišićeva krivica, koja ga razjeda, jeste krivica vojnika koji je pogrešno protumačio vojnu mapu što je za posledicu imalo granatiranje pogrešnog sela i neprijateljski napad koji je naneo dosta žrtava njegovoj četi. Blagojević je sklon da prikaže apsurdne smrti, ali su žrtve etnički kodifikovane, tj. pripadaju jednoj strani. Narator pominje smrt vojnika u klozetu koji je seo na miniranu WC šolju i tragičnu grešku drugog srpskog vojnika koji je zapalio deo njive s marihuanom ne bi li tako (sa osmehom) isterao iz rova neprijateljsku stranu, no vetar je bio prevrtljiv i ono što je namenio drugima zapalo je inicijatora te vic-taktike i njegovu jedinicu. Iako je Danilo pacifista koji ne ceni vojnu hijerarhiju niti prihvata cilj rata za teritorije, njegova svest obremenjena krivicom ne dobacuje do žrtava druge strane niti se nazire sintetički pogled na tok i posledice rata. Apsurd je apsurd rata kao takvog, ali ne i problematizacija učešća i učinka strane na kojoj se borio.

Lekarski konzilijum umobolnice gde je smešten Danilo više priliči travestiji i satiri nego izabranom prosedeu psihološkog realizma, budući da su lekari prikazani kao grupa moralnih idiota i društvenih predatora koji misle samo na mito i seks sa osobljem ili članicama porodice pacijenata. Nejasan i nemotivisan je obrt posle kojeg doktor Borković od korumpiranog Don Žuana u belom mantilu postaje dobročinitelj i vođa ekspedicije do Gruzije, gde će Danilo nastaviti lečenje i biti izlečen bez elektrošokova i trodona, već prirodom uz posetu srednjovekovnih gruzijskih bogomolja.

Na stranu sentimentalni happy end i naratološke nezgrapnosti autora koji je našao način da unutrašnji monolog shizofrenog i autističnog PTSP-ovca učini logično poređanim i jasnim, pripovedačka svest o patnji druge strane za Blagojevića je nedotaknuti incident (važi li to i za književnu scenu u Banjaluci?). Čovek peva posle rata, nesumnjivo, što ne znači da je to uvek pesma u slavu pomirenja i uzajamnog razumevanja, već ume da bude i pesma neuka, atonalna i bojažljivo jednostrana.