Obračun kod O.K. morala

Predsjednik Vlade i SDP-a Zoran Milanović odlučio se koncem prošlog tjedna na neuobičajeni manevar: javno je prokazao jednog od svojih ključnih ministara kao zaštitnika osobe koja je visoku poziciju u državnom aparatu iskoristila za svoje privatne poslove. Ono što se o Slavku Liniću godinama govori i piše, da je politički pokrovitelj čitavog niza sumnjivih poduzetničkih pothvata i aranžmana svojih prijatelja, Milanović je u intervjuu za Dnevnik Nove TV potvrdio barem u jednom slučaju, onom ministrovog pomoćnika Branka Šegona.

“Taj gospodin koji uživa povjerenje svog ministra više neće biti pomoćnik ministra”, kazao je Milanović, da bi nešto kasnije zaprijetio: “Kratko sam razgovarao s Linićem, očekujem da on nešto poduzme. Ako to ne napravi, morat ću ja.”

Milanović je dao do znanja da sudbina pomoćnika ministra nije u ministrovim, nego u njegovim, premijerovim rukama, te da on, za razliku od Linića, u Šegona više nema povjerenja. Iz njegovih riječi bilo je jasno da je već neko vrijeme tražio od Linića da se riješi Šegona, za kojega su portal Index.hr i HTV otkrili kako je svojoj privatnoj tvrtki preklani osigurao HBOR-ov kredit od 31,2 milijuna kuna po iznimno povoljnim uvjetima. Bilo je jasno i to da se Linić Šegonovoj smjeni do te mjere opirao da je premijer takvo ponašanje počeo smatrati neposluhom, pa se na Linića i vrlo izravno obrušio.

“Nama nije mjesto u sivoj zoni. Neću čekati odluku Povjerenstva za sukob interesa, oni mi ne postavljaju moralni kriterij. Šegon je neovlašteno trgovao političkim kapitalom SDP-a, a ni ministar koji mu je nadležan nije se iskazao”, rekao je Milanović.

Fraza koju je Milanović upotrijebio, “politički kapital SDP-a”, smjesta je postala predmet analiza političkih komentatora. Oni su protumačili da SDP-u, koji nije uspio pronaći formulu ekonomskog oporavka, imidž stranke neukaljane korupcijom i neusporedivo poštenije od HDZ-a preostaje praktički kao jedina izrazita prednost u očima birača. Analitičari, ali i dio opozicijskih političara, također su primijetili kako se Milanović obračunao s Linićem javno, iako je smjenu Šegona svojem ministru mogao naložiti iza vrata Banskih dvora, pa su iz opozicije ustvrdili kako je riječ o nedemokratskom postupku premijera.

No Milanović je, očito, iz nekih razloga bio prisiljen da problemu koji ima sa Slavkom Linićem pristupi taktično. Odlučio se od njega javno distancirati, vjerojatno prosuđujući kako bi iz Linićeva resora moglo biti još iznenađenja u “sivoj zoni”. Nakon što je to učinio nastavio je rušiti poziciju ministra financija puštanjem u medije informacija o predstojećoj sječi ostalih Linićevih kadrova, odnosno smjeni njegova drugog pomoćnika Miljenka Fičora, zamjenika ravnateljice Porezne uprave Tihomira Kralja, kojeg je na tu funkciju doveo Šegon.

Iz krugova bliskih Milanoviću u medije je puštena optužujuća teza da je Linić “stvorio paralelni sustav upravljanja u Vladi i ministarstvima” i da je povezan s ljudima “koji su mutni”. Cilj je Milanovićeve operacije, prema tim informatorima, ograničavanje Linićeve moći do te mjere da zbog gubitka utjecaja bude prisiljen sam se povući iz Vlade. Pristavši na kraju na Šegonovu smjenu, Linić je Milanoviću poslao poruku da mu stavlja i svoj mandat “na raspolaganje”, no šef SDP-a odlučio je prijeći preko te poruke, jer bi jedina stvar koja bi mu u ovom trenutku odgovarala bilo Linićevo podnošenje neopozive ostavke.

Milanović, koji osjeća da trenutačno nema snage, ali ni dovoljno jakog povoda da otvoreno potjera Linića, odlučio se poslužiti tipičnim medijskim blaćenjem svoga ministra kako bi pripremio teren za njegovo odstranjivanje. Iz krugova bliskih premijeru puštena je čak i informacija da bi operacije nekih Linićevih prijatelja uskoro mogle postati predmetom interesa Državnog odvjetništva, koje je zbog Šegonova kredita već poslalo Uskok u HBOR. Šef HBOR-a Anton Kovačev, stari HDZ-ov kadar koji je na toj poziciji preživio sve dosadašnje mijene vlada, a i sada se održava zahvaljujući Liniću, također je jedan od označenih za odstrel. Otvorena poruka da je ministar financija u premijerovoj nemilosti izložila je Linića vrsti javnog prosuđivanja u kojoj se već počelo razmišljati o njegovim nasljednicima, a to je Milanoviću omogućilo da osluhne kakvu podršku ima među vodećim SDP-ovcima i kakvo je raspoloženje javnosti prema Liniću. Zasad se čini da bi mu Linićev odlazak iz Vlade prošao.

Milanovićeva vlada od početka je bila skrojena ne samo u skladu s odnosima snaga između koalicijskih partnera, nego i u skladu s odnosima struja unutar SDP-a. Milanović je na početku mandata morao zadovoljiti ambicije dijela svojih oponenata, poput Rajka Ostojića ili Zlatka Komadine, u čijem je slučaju imao sreće što se ovaj nije mogao nositi s ministarskom pozicijom koju je preuzeo. Zanimljivo, i Komadininom napuštanju Vlade prethodila je Milanovićeva smjena njegova pomoćnika Vladimira Ferdeljija radi kritičkih izjava na račun Vladinih reformskih sposobnosti.

U slučaju Rajka Ostojića, koji je često izložen medijskim napadima iz Milanovićeva kruga, takav trenutak se već duže vrijeme očekuje. Što se tiče Slavka Linića, on je bio jedan od rijetkih stranačkih “teškaša” koji se nakon smrti Ivice Račana nije gurao za mjesto šefa SDP-a. Umjesto toga je podržavao najmlađeg kandidata Milanovića, ali u kombinaciji u kojoj ovaj ne bi mogao imati puni utjecaj, naime u onoj u kojoj je Milanović morao pristati da SDP-ov premijerski kandidat na izborima 2007. godine bude Ljubo Jurčić. Takvu vrstu odnosa Linić je javno zagovarao i uoči posljednjih parlamentarnih izbora, kada je u jednom intervjuu poručio kako ne bi bilo dobro da Milanović istovremeno bude predsjednik Vlade i predsjednik SDP-a. Linić je takvim medijskim istupima, koje nekažnjeno nije mogao sebi dozvoliti nijedan drugi SDP-ovac, otvoreno pokazivao snagu svojeg utjecaja u stranci, što mu je Milanović zamjerio, a sada mu se na sličan način za to i osvetio.

Milanović i Linić nikada nisu bili u osobito bliskim odnosima, ali je šef SDP-a morao uvažavati Linićevu ulogu u stranci i Račanovoj vladi, očekujući da će Vlada ipak imati koristi od Linićevog iskustva i efikasnosti. Iako je Linić dobio ključno ministarstvo, čija je uloga produbljenjem krize postajala sve važnija, nije dobio i jednu od pozicija potpredsjednika Vlade, koje je Milanović dodijelio sebi odanim kadrovima. Linić je u prvoj godini mandata ipak ostao zasjenjen prodornošću Radimira Čačića, koji mu je predstavljao protutežu i s kojim se ubrzo našao u sukobu oko kontrole nad javnim poduzećima. Pljuštale su međusobne optužbe zbog izostanka investicija, a jedan od većih sukoba odnosio se i na sudbinu DIOKI-ja, posrnule tvrtke u vlasništvu Linićevog prijatelja Roberta Ježića, kojeg se ovaj nije odrekao unatoč umočenosti u korupcijske pogodbe Ive Sanadera.

Milanović je ustrojio Vladu na način da je osobno preuzeo ulogu koordinatora, dok je ministrima dao veliku autonomiju u provođenju resornih politika. Odlaskom Čačića i produbljenjem fiskalnih problema, ravnoteža snaga u Vladi pomakla se u korist energičnog ministra financija do te mjere da ga se počelo percipirati kao ključnog čovjeka Vlade. Pojedine reforme u njegovom resoru, poput fiskalizacije i ograničavanja tečaja švicarskog franka, počele su mu sredinom prošle godine donositi i popularnost, dok je Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi proširio ovlasti Ministarstva financija na odlučivanje o sudbinama velikih posrnulih kompanija. Jedna od tih kompanija je primjerice i medijski koncern EPH, u čiju je predstečajnu nagodbu izravno bio umiješan Branko Šegon, a koja već duže vrijeme drži leđa Liniću, pa se unatoč svoj servilnosti prema Milanoviću i sada postavlja oprezno prema njihovom sukobu.

Linić je, osim toga, s pozicije ministra financija imao ključnu ulogu u imenovanjima na funkcije u svojem resoru i javnim poduzećima koja pod njega spadaju, a znao je svoje ljude nametnuti i u drugim resorima, pa se naljutio kada je ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić preuzeo kontrolu i prije tri mjeseca smijenio njegova prijatelja Željka Denonu s mjesta direktora Autoceste Rijeka – Zagreb. Potreba da se proračun napuni svim sredstvima dovela je i do odluke o privatizaciji dviju državnih financijskih institucija u Linićevom resoru, Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Jedan od Linićevih ljudi iz Račanovog mandata je i Krešimir Starčević, tadašnji šef Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji je kasnije bio direktor u Hypo banci i kojeg je Linić, usprkos svim aferama koje su se u tom vremenu povlačile za Fondom i Hypo bankom, sada doveo za direktora Croatia osiguranja, što je rezultiralo isporukom te tvrtke rovinjskoj Adris grupi.

Linić je poziciju ministra financija iskoristio da se nametne kao čovjek koji upravlja ključnim procesima u državi i ta činjenica da je sebi uzeo previše moći vjerojatno je bila odlučujuća da Milanović u povoljnom trenutku pokrene njegovo razvlaštenje. Pritom je u “sivoj zoni” zatečen upravo njegov pomoćnik za financijski i proračunski nadzor, čovjek pod čijom upravom se nalaze službe Ministarstva za revizije, kontrole te suzbijanje nepravilnosti i prijevara, uključujući Financijski inspektorat i Ured za sprječavanje pranja novca.

Napad na Linićevo leno započeo je nešto ranije od otvaranja samog pitanja Šegonova sukoba interesa, zahtjevom ministra Gordana Marasa za nadzorom nad kreditima koje dodjeljuje Kovačevljev HBOR, što Maras nije mogao učiniti bez Milanovićeve podrške. Kada je nekoliko dana kasnije pokrenuta priča oko Šegonova kredita, upravo je Maras bio zadužen za poruke da državni dužnosnici ne smiju uzimati HBOR-ove kredite. Bez obzira na to što se još valja iza njegova sukoba s Linićem, Milanović je distanciranjem od ministra financija i zahtjevom za Šegonovim odlaskom preventivno umanjio opasnost da se njega i SDP direktno povezuje s operacijama Linićevih ljudi.

To je barem verzija priče koja se iz premijerovih krugova plasira u javnost, a iza koje vjerojatno stoji i dublja motivacija, naime Milanovićeva želja da na vrijeme suzbije unutarstranačkog konkurenta, kako bi on ostao taj koji će unatoč slabostima tekućeg mandata i na sljedećim izborima raspolagati “političkim kapitalom SDP-a”.

Autoritet ministra financija, čiji je opstanak u Vladi upitan, time je definitivno narušen, a žestoki sukob opterećuje funkcioniranje Vlade u situaciji u kojoj ona mora donijeti rebalans proračuna. Taj rebalans u travnju treba dobiti odobrenje Evropske komisije radi kontrole prekomjernog deficita, što govori da Milanovićeva vlada ima u resoru financija puno većih problema od jednog neposlušnog ministra čiji je suradnik uhvaćen u “sivoj zoni”. S javnim financijama u zoni sumraka, “politički kapital” mogao bi doista biti jedini koji će na sljedećim izborima moći pokazati građanima.