Od paradoksa prema dijalektici

Postoje u društvima trenuci otpora pukom historijskom trajanju, koji otvaraju mogućnost povijesnog događanja. A to za nas marksiste znači da u nekom društvu nastupaju trenuci subjektivacije radničke klase kao glavnog nosioca povijesnih procesa klasne borbe, što je samo drugo ime za politiku u ključu materijalističkog shvaćanja povijesti. Takvi trenuci sada su na djelu u BiH. U njima ono što se do jučer činilo nemogućim doslovno preko noći postaje mogućim. Sada se realnost svakodnevnih postupaka onih koje još uvijek zovemo političarima “odjednom” otkriva u svoj svojoj irealnosti. Društvo postaje neupravljivim, a svakodnevno poslovanje – ma koliko ta proza života inače bila kriminalnom – na trenutak zastaje. Budite sigurni kako će vladajući diskurs izračunati poslovnu štetu od ovih protesta, i to ne samo u jednoj zemlji. Za nas pak redovno izvanredno stanje – kako možemo nazivati i suvremeni krizni kapitalizam na poluperiferiji – sada postaje pravim izvanrednim stanjem. A toga se vlasti najviše boje!

Buržoazija – a za njezino utjelovljenje u BiH uzmimo lik jednog “nevlasnika”, zastupnika “međunarodne zajednice”, visokog predstavnika Valentina Inzka – čuva interese evropskog financijskog kapitala. Dakle svoje interese. I to na dva načina. Jedan je bankarsko koloniziranje BiH, u kojem je, kao i u drugim državama na granicama EU-a, u toku prebacivanje dugova građana u javni dug tako kolonizirane države. A drugi, komplementaran interes, uspješno je pravljenje BiH društvom za drugo društvo, tj. za sada nepresušnim izvorom jeftine, a disciplinirane radne snage za bogate zemlje sjevera Evrope. Na to ukazuju demonstranti kada viču kako smo sada svi strani plaćenici!

Vlasti se dakle – ne samo bosanske i hercegovačke, ne samo one u Srbiji i Hrvatskoj, već i one primjerice u Austriji, Njemačkoj i Italiji – boje pobune. Boje se naroda na ulici, čak i kada on nije naoružan. A on to za sada nije! Između ostalog, i zato ne možemo govoriti o revoluciji, pa ni o oružanoj pobuni, već samo o protestima, čija nasilnost – usmjerena na zgrade institucija kao simbole neodržive teritorijalizacije nasilničkih vlasti – ne prelazi ono već viđeno u svim zemljama “uzornih demokracija”. Bez cinizma mogli bismo reći: ako postoji neki civilizacijski problem s ujedinjenim radništvom i plebsom na ulicama gradova, to je da su oni isuviše politički kulturni (s obzirom na to s kim imaju posla).

Strah od pobunjenog naroda uvukao se u vladajuće, izostavimo li raniju prošlost, kroz cijelo 20. stoljeće. I to s razlogom! Kada bi lijevi pokret poveo mase, dolazilo je do neuspješnih, ali i uspješnih revolucija. Kada toga nije bilo, vlast bi koristila prastaru taktiku “podijeli pa vladaj” ne bi li normalizirala stanje. Francuski filozof Michel Foucault bio je, doduše u vrijeme prije zadnje neoliberalne navale, mišljenja kako je glavno proturječje koje vlast koristi ono između neproletariziranog plebsa i proletera. Više nego organiziranih radnika, vlasti su se bojale onih koji bilo da odbijaju proleterski status, bilo da su iz proletarijata isključeni. Mislile su kako je tu jezgro pobune koje valja slomiti. Ovdje možemo samo nabaciti pitanje nije li izum “događanja naroda” u posljednjem, dekadentnom razdoblju Jugoslavije, bio bolno preuspješnim primjerom rješenja tog rebusa za vladajuće. Kada vlast ne samo da ne otvara perspektivu radničkoj klasi u cjelini, već je želi dodatno stisnuti i obespraviti – javni diskursi oko “mjera štednje” i prekarizacije radnih odnosa u BiH gotovo da i ne postoje, što nikako ne znači da se rezovi ne provode – sve do “ispadanja” iz proleterskog statusa gotovo polovice stanovništva, jako je bitno razvijanje solidarnosti između različitih grupa “subalternih” subjekata. Sada gledamo kako svi oni – nezaposleni, đaci, studenti, penzioneri, zaposleni a siromašni – ne samo da znaju da govore u svoje ime, pa recimo organiziraju plenume u Tuzli i Sarajevu, nego trpe sve vrste pokušaja da im se taj izboreni glas oduzme.

To se vidi i izvan BiH, gdje diskurs patronizirajuće viktimizacije “jadnih Bosanaca” – posebno u zemljama koje su najviše krive za loš izgled BiH kao države, a to su Srbija i Hrvatska – služi tome da se spriječi pretvorba žrtava u radnike i radnice sa svojim pravima. Put koji je jednu jugoslavensku radnicu pretvorio u sadašnji subjekt “provale gnjeva, bez ikakvog političkog masterminda, samo goli jad, bijeda i strah” – kako grozno i tendenciozno falsificiraju proletersku i plebejsku situaciju mediji u bosanskom i hercegovačkom evropskom okruženju – onda može biti put prema “ugroženoj Bošnjakinji/Hrvatici/Srpkinji” kao onaj spin koji već “razotkrivaju” i oni koji se njime beskonačno služe. Time samo potvrđujući kako je “borba protiv nacionalizma” (ustvari kulturnog rasizma) zadnji stadij pokušaja očuvanja istog. Kao što je i “borba protiv korupcije” novi zadnji alibi hulja, koji se u svom osobnom bogaćenju nikada nisu puno obazirali na zakone koje su sami donosili.

Zadatak prosvjednika, a sada i uistinu građana i građanki, radnika i radnica s, barem nakratko, osvojenom novom samosviješću, zato je jako težak. Oni se bore sa “zatvoreničkom dilemom”. A to je situacija u kojoj svi znaju da problem nisu vjere i nacije i oko njih organizirani i stalno iznova konstruirani “kulturni” identiteti, kao osnova “konstitucionalizacije države”. Pa ipak se barem četiri strane u državotvornom sporu (tri “domaće” i jedna “naddomaća”) uporno prave da moraju pronaći “konačno rješenje” za tu kvadraturu kruga. Novinarski mainstream u službi političkog centra sada slobodno trubi kako je Dayton mrtav, ali samo zato što nam pripremaju novi. Posao radnika nije da prave buržoaske države, već da se protiv njih bore! Naš posao je da sakupljamo krhotine raspršene jugoslavenske radničke klase. Ako 1991. nismo imali snage da organiziramo svoju silu, protiv nastupa oružane kontrarevolucije, sada moramo oslobađati čuku po čuku. Zato radničke i plebejske pobune u BiH, a sutra, nadajmo se, i šire, nisu uvod u nove ratove. Upravo obrnuto, one su pokušaj, pet nakon dvanaest, da se novi ratovi spriječe. I to klasnom borbom!

Nas marksiste optužuju da svuda vidimo samo klasno, pa zanemarujemo druge momente koji čine strukture društava i država. Istina je da se za nas i tzv. nacionalna pitanja mogu svesti na klasna. No ne na način kako to čini dijalektički zakržljala, dakle paradoksalna liberalna svijest, koja ovih dana najprije samu sebe uvjerava kako su ovi prosvjedi skroz naskroz socijalni, a ne nacionalni. Da bi se u drugom koraku prepala te svoje spoznaje i sve pokušala vratiti na staro. Ako je išta u Jugoslaviji od 1960-ih do 1980-ih bilo temom idejne rasprave (dok idejnost nije uništena, da bi onda to mogli biti i ljudi), bila je to dijalektika klasnog i nacionalnog. A njezin rezultat je glasio: nema istinske nacionalne ravnopravnosti bez hegemonije radničke klase u svakome od naroda. Zadatak nam je ostao isti.