Sjever, folk i “Odiseja”
Inside Llewyn Davis, film braće Coen
Filmom “Tko je ovdje lud?”, nastalim na prijelomu tisućljeća, braća Coen izvanredno su duhovito parafrazirala jedan od kapitalnih tekstova Zapadne civilizacije, (Homerovu) “Odiseju”. Bila je to šarena i vesela komunikacija s predloškom, s podosta razigranih ironijskih tonova, a specifičan američki dodir osiguran je smještajem radnje u vrijeme (1930-e) i prostor (Jug) koji čine jednu od klasičnih slika tzv. americane, odlično zvučno upotpunjenom ekstenzivnom uporabom bluegrass varijante countryja.
Trinaest godina kasnije, Coeni su ponovno posegnuli za “Odisejom” i američkim muzičkim brandom, no ovaj put riječ je o Sjeveru i folku, a vrijeme su rane 1960-e, sam početak jednog od najuzbudljivijih desetljeća dvadesetog stoljeća. Dok je “Tko je ovdje lud?” bio osunčan film, “Inside Llewyn Davis” sav je u zagasitim odnosno prigušenim tonovima, a njegov junak, naslovni folk kantautor (u odličnoj glumačko-pjevačkoj izvedbi Oscara Isaaca), usamljeni je lutalica ulicama New Yorka (i jednokratno Chicaga), koji se s minimumom energije pokušava probiti na ranoj folk sceni Greenwich Villagea, te propušta obje potencijalne Penelope. Od prve sekunde filma nema nikakve dileme o njegovoj intonaciji – prva scena gotovo je monokromna, a prva pjesma koju Llewyn izvodi znakovita je naslova “Hang Me, Oh Hang Me”. U toj prelijepoj tradicijskoj baladi narator, improvizirano prevedeno, pjeva: “Objesi me, objesi me / bit ću mrtav i neće me biti / ne marim za vješanje / ali ležati u grobu tako dugo / jadni dečko / a vidio sam cijeli svijet /”, i tako udara melankoličan ton s dodirom morbidnosti i “putopisnosti”, koji će obilježiti cijeli film.
Kompozicijski, “Inside Llewyn Davis” sastoji se od niza vinjeta povezanih naslovnim protagonistom (Coeni su u njegovom oblikovanju bili blago inspirirani njujorškom folk legendom Daveom Van Ronkom) i intonacijom koja s lakoćom apsorbira i neodoljivo duhovite trenutke, poput studijskog izvođenja “vickaste” pjesme “Mr. Kennedy” (originalno napisane za film). Kao tipični koenovski lajtmotivi javljaju se mačke i kauči, da bi se pri samom kraju, otkrićem da se pobjegli mačak zove Odisej, uspostavila i eksplicitna veza sa (Homerovim) spjevom. Kružna kompozicija i mačka Odiseja i Odiseja-Llewyna vraća na početne pozicije, no na različit način, jer mačak se vratio i ugodnom domu, a Llewyn samo filmskom okviru u prezentu, s obzirom na to da je čitava jezgra filma zapravo dugi flešbek. Drugim riječima, povratkom toplom domu (radnja se zbiva zimi), mačak Odisej više odgovara istoimenom mitskom junaku nego ljudski (anti)junak filma, čiji “kompozicijski” povratak ne nudi uspostavu bilo kakve ravnoteže, osim strukturalne.
Riječ je o rafiniranom ironijskom postupku, začinjenom otvaranjem jedne sasvim druge priče koja će se zbiti izvan filmskog okvira – nastupom još malo znanog Boba Dylana u folk klubu na Greenwich Villageu, nastupom koji Llewyn neće vidjeti zbog obaveze zatvaranja spomenutog okvira filma koju su mu namijenili autori. Llewyn ostaje “zatvoren”, a novi prostor otvara najveći folk talent i budući rock velikan, odnosno ono doista važno prolazi mimo antiodiseja Coenovih, koji, čini se, propušta sve bitno što se oko njega zbiva, i na intimnom i na širem planu.
“Inside Llewyn Davis” krase i osebujna fotografija Bruna Delbonnela (“Amelie”), izrazito “digitalizirana”, a opet iznimno atmosferična, što je rijetko viđen spoj, te nekoliko divnih folk balada (moj favorit je “500 Miles” u live izvedbi Justina Timberlakea, Carey Mulligan i Starka Sandsa, koja sjajno svjedoči o atmosferi folk klubova na početku 1960-ih). Više nego dovoljno za film koji će se pamtiti.