Sustavno negiranje ratnih zločina

Pošto su u Srbiji okončana suđenja za ratne zločine u Lovasu i na Ovčari, udruge žrtava i boraca za ljudska prava bile su zadovoljne kažnjavanjem krivaca, ali ne i visinama izrečenih kazni; ipak, govorilo se da se zemlja napokon suočava s prošlošću te se očekivalo da se na optuženičkim klupama nađu ne samo neposredni izvršitelji nego i nalogodavci zločina, viši oficiri JNA. Nažalost, pravosuđe Srbije ne kreće u tom smjeru: najprije je Ustavni sud, sredinom prosinca 2013., ukinuo kaznu od 20 godina zatvora pripadniku paravojnih jedinica Saši Radaku, koji se žalio da je u sudskom vijeću drugostupanjskog postupka bio i sudac koji je sudjelovao u prvostupanjskome. Još četvorica osuđenih, čije su žalbe identične Radakovoj, mogu očekivati ukidanje presuda, što će dokraja kompromitirati namjeru srpskog pravosuđa da kazni krivce za najveći ratni zločin na tlu Hrvatske počinjen od strane srpskih jedinica. Inače, suđenje za Ovčaru počelo je 2004., a Vrhovni sud 2006. ukida prvostupanjsku presudu i vraća postupak na početak. U drugom je postupku osuđeno 13 pripadnika paravojnih jedinica, od toga sedmorica na maksimalnih 20 godina zatvora, dok su petorica oslobođena krivnje; u odnosu na prvo suđenje, ukupno je dosuđeno 40 godina zatvora manje.

Izvršna direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Sandra Orlović prosinačku odluku Ustavnog suda smatra potpuno pogrešnom.

– Iako još nismo dobili obrazloženje odluke, mogućnost da zbog nje dođe do ukidanja još nekih presuda za Ovčaru čini od Ustavnog suda svojevrsni treći stepen, koji se ne bavi zaštitom ustavnosti nego donosi odluke izvan svog delokruga – kaže ona.

Predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991. i bivši zatočenik srpskih logora Zoran Šangut ukidanje presuda smatra dijelom kontinuirane politike i sudske prakse u Srbiji.

– Pogreške su napravljene namjerno, nema ondje političke volje za suočavanjem s vlastitim zločinima, kao ni samostalnosti sudova i tužiteljstava. I dalje politika vodi glavnu riječ – smatra Šangut.

Mjesec dana nakon odluke vezane uz Radaka, ukinuta je i presuda za ratni zločin u Lovasu, gdje su četrnaestorica pripadnika srpskih paravojnih jedinica i JNA u studenome 1991. svirepo ubila 70 civila hrvatske nacionalnosti, a kasnije još troje. Suđenje je trajalo četiri godine, a ubojicama je sveukupno dosuđeno 128 godina zatvora, no beogradski Apelacioni sud ukida presudu s obrazloženjem da je tijekom postupka došlo do njegovih bitnih povreda, što presudu čini nerazumljivom i proturječnom. Nataša Kandić, bivša direktorica Fonda za humanitarno pravo i članica REKOM-a, izjavila je za Radio Slobodnu Evropu da su u postupku utvrđene nepobitne činjenice.

– Suđenje je pokazalo gde leži glavna odgovornost: na strani oficira JNA, i to vrlo visokih oficira, koji su se pred sudom uvek pojavljivali u svojstvu svedoka, a niko nije bio optužen – kazala je Nataša Kandić.

Staša Zajović iz organizacije Žene u crnom kaže da dvije odluke koje su srpski sudovi u kratkom vremenu donijeli na štetu žrtava i pravde nisu slučajnost.

– Ne radi se o slučajnom gafu nekog sudije ili sutkinje, tu je reč o politici doslednosti, barem kada je negacija zločina u pitanju. Postupci se mogu unedogled razvlačiti i usmeravati, a cilj je da se pitanje ratnih zločina razvodni i skine sa dnevnog reda. Više nema pritiska međunarodne zajednice, Srbija je na putu za Evropu i više se ne insistira na kažnjavanju krivaca. Zločini se spomenu tek iz pragmatičnih razloga, pa tako Tomislav Nikolić govori o spomen-pločama u logorima. No njih iskreno ne zanimaju ni vlastite, a kamoli tuđe žrtve – tumači Staša Zajović.

Kompromitacija pravosuđa nastavljena je prije nekoliko dana, kada je prvostupanjski sud odbio tužbu skupine bivših zatočenika srpskih logora: 12 žena i muškaraca, koji su u trenutku dolaska u logor bili maloljetni, zastupao je Fond za humanitarno pravo, a odbijeni su zbog zastare, jer je sud zaključio da ni nakon šest godina nije donesena nijedna presuda za djela u tužbi, pa je stoga i odšteta nemoguća! Sandra Orlović kaže da je zastara u vezi ratnih zločina česta praksa, iako ratni zločini ne zastarijevaju:

– Ova je presuda u koliziji sa međunarodnim ugovorima koje je Srbija potpisala. Pravdu ćemo svakako potražiti i na Sudu za ljudska prava u Strazburu, jer ovde je reč o diskriminaciji žrtava. Uostalom, Srbija je sama kriva što nema tih presuda, Tužilaštvo godinama ne radi ništa u vezi tužbi udruga bivših logoraša.

Hrvatski ministar branitelja Predrag Matić, bivši vukovarski borac i logoraš u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici, smatra da razloge za takve sudske odluke treba tražiti u postupcima koji se vode pred Međunarodnim sudom pravde, gdje si Srbija pokušava olakšati položaj vezan uz tužbu Hrvatske za genocid.

– Riječ je o velikom koraku unatrag. Srbija se ponaša kao tinejdžer koji je htio biti frajer, pa je razbio prozor na školi, ali je zaboravio biti frajer kada je ravnatelj potražio krivca – slikovit je Matić.

Udruga kojoj je na čelu Šangut podnijela je prije nekoliko godina tužbu protiv zapovjednika logora, pukovnika JNA Miroslava Živanovića i pretpostavljenog mu generala Aleksandra Vasiljevića, jer ne gube nadu da će srpsko Tužilaštvo za ratne zločine ipak podignuti optužnice protiv najodgovornijih za zločine nad nekoliko tisuća logoraša.

– Da su zločinci osuđeni, Srbija bi morala isplatiti velike odštete. Očekujem da će Hrvatska kroz srpske pristupne pregovore s EU-om zatražiti da se kazne krivci, jer su u Srbiji još jake snage koje opstruiraju te procese, posebno nakon oslobađajućih presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, ali i odbijanja Hrvatske da povuče svoju tužbu za genocid – kaže Šangut.

Predsjednica Dokumente Vesna Teršelič odluku srpskog Tužilaštva za ratne zločine da bojkotira optužnice osječkog ŽDO-a protiv visokih oficira JNA Aleksandra Vasiljevića i Miroslava Živanovića smatra zabrinjavajućom.

– Nažalost, samo je pet od 150 optuženih od 2003. do 2013. za ratne zločine bilo na srednjim ili visokorangiranim zapovjednim pozicijama. Tužilaštvo ne primjenjuje institute zapovjedne odgovornosti kako su regulirani na Haškom sudu, jer to kazneno djelo nije propisano zakonom koji se primjenjuje u postupcima za ratne zločine, ali ni institute tzv. garantne odgovornosti zapovjednika, kako su to, prisiljeni nakon ustupanja optužnica protiv Rahima Ademija i Mirka Norca, učinili sudovi i tužilaštva u RH – kaže Vesna Teršelič.

Sud je odštetu hrvatskim logorašima odbio stoga što je zauzeo stav da se naknada štete po zakonu mora zatražiti u roku pet godina otkako je počinjena, ali i stoga što se nije željelo prihvatiti da se PTSP može razviti i nekoliko godina od traume. To je, uostalom, u skladu s dosadašnjom sudskom praksom, smatra Sandra Orlović; nestručno i cinično odbijanje žalbi žrtava dio je širega društvenog procesa u cijeloj regiji.

– Političke institucije, ali i dobar deo društva, zainteresirane su da se pitanje ratnih zločina ostavi po strani. Odnos prema žrtvama u Srbiji vidljiv je i kroz to šta porodice nestalih i žrtve seksualnih zločina nisu uopšte opisane u zakonu, njihova prava ne postoje. Proces pregovora sa EU-om velika je šansa da se stvari pokrenu; mislim da je Hrvatska propustila tu priliku sa Poglavljem 23, a Srbija to ne bi smela da ponovi. Međunarodnoj je zajednici saradnja sa Hagom dosad bila važnija od prava žrtava i suočavanja sa prošlošću, nadam se da će se to promeniti. Ni Hrvatska ni Srbija nemaju šanse sa tužbama za genocide i biće bolje kada se sudski utvrdi da ih nije bilo, jer tako više neće biti prostora za političku mistifikaciju tog termina – smatra Sandra Orlović.

Hrvatska s pravom proziva Srbiju zbog ukidanja presuda za Ovčaru i Lovas te dugogodišnjega sudskog ponižavanja logoraša. Konkretnih dokaza da je to uzrokovano i hrvatskim odbijanjem povlačenja tužbe za genocid nema, premda je srpski “Blic” objavio kako je jedan ustavni sudac, blizak Koštuničinom DSS-u, mjesecima lobirao za obaranje presuda. No sve dok se oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču bude doživljavala kao amnestija za zločine počinjene u “Oluji”, dok se budu donosile smiješno male kazne za zvjerstva u Lori i Kerestincu, dok na suđenju za Grubore budemo gledali visoke časnike MUP-a koji pate od nagle amnezije, iako dobro znaju tko je zapovjedio i okrvavio ruke u zločinu nad nevinim starcima, ne bismo smjeli svisoka gledati na procese u Srbiji. Iako je tamošnje pravosuđe ovih dana u središtu pozornosti, svjedočimo tome da sličnih izbjegavanja i nekažnjavanja pravih krivaca za zločine iz devedesetih u izobilju ima i u domaćem…