U potrazi za pravdom

U ratovima u bivšoj Jugoslaviji tokom 1990-ih ubijeno je ili nestalo oko 5.000 djece. Djeca su također bila svjedoci ubojstava, mučenja, seksualnog nasilja i prisilnog odvođenja svojih bližnjih. Ona su žrtve o kojima se po pravilu rijetko govori, nekada zbog toga što ljudi nisu u stanju da pojme zločin nad djetetom, a nekada iz straha da se ne uznemire njihova osjećanja. Upravo su to bili razlozi koje je naveo Fond za humanitarno kao razlog za tribinu pod nazivom “Deca posle rata”, koja je bila prateći dio izložbe “Bogujevci – vizuelna istorija”.

Pored Sarande, Jehone i Fatosa Bogujevci, na tribini su sudjelovali Sudbin Musić, koji je neposredno nakon što je napunio 18 godina zajedno sa majkom, bratom i sestrama bio zatočen u logoru Trnopolje kod Prijedora; Igor Matijašević, koji je u jesen 1991. godine kao četrnaestogodišnjak sa majkom i bratom izbjegao iz rodnog Sotina kod Vukovara, nakon čega je saznao da mu je nestao otac; Radomir Navajda, koji je nakon “Oluje” izbjegao iz Gline u Vranjsku Banju; i Zijo Ribić, koji je kao osmogodišnjak preživio zločin u rodnom selu Skočićima kod Zvornika 12. jula 1992. godine. Pripadnici jedinice zvane “Simini četnici” tog su dana ubili Zijinu porodicu, rođake i druge seljane te njihova tijela bacili u jamu.

Mnogima od njih ovo je prvi put da svoju traumu iznose pred većim brojem ljudi i pred pripadnicima drugih naroda. Ono što ih izdvaja i zašto su pozvani na ovu tribinu jest želja da nakon svega istraju u odluci da dođu do pravde. Sudbin Musić je, ne svojom voljom, kao mlad morao postati glava obitelji.

– Osjetio sam šta znači nemati domovinu, otadžbinu. Najtragičnije je nemati svoj dom i tu sreću koju je čovjek imao. Kada je izgubi, pokušava da je nađe. Morao sam da izaberem manje zlo – između Republike Srpske i Amerike ili Australije, da ponovo povedem sa sobom troje djece, bolesnu majku. Odlučio sam da se vratimo kući, ne razmišljajući puno o onome što sam preživio, a preživio sam užas. Nije to bila kuća. To je bila ruševina. Onda mi je ponuđena još veća odgovornost, opet ne svojevoljno. Bio sam među pismenijim mlađim ljudima, rijetkima koji su se vratili. Vodio sam brigu o mezarju za identifikovane žrtve genocida u Prijedoru, a tu ste prinuđeni da komunicirate sa policijom, tužilaštvima, Međunarodnim komitetom za nestale osobe, na kraju i sa majkama, djecom, sa ljudima poput mene. Otkrio sam važnost toga što radim, osjetio potrebu da treba da nastavim. Svakodnevno sam doživljavao stvari koje su mi davale snagu i shvatio sam koliko je plemenito ono za šta se danas borim, a to su ljudska prava za ljude koji su u najvećoj mogućoj mjeri bespomoćni – govori Musić.

Od nestanka svog oca, Igor Matijašević vodi bitku ponajprije sa institucijama koje nisu uradile svoj posao. Nakon 22 godine identificirao je oca, pronalaskom masovne grobnice sa posmrtnim ostacima 13 mještana. Ujedno je okupio sve porodice nestalih u neformalno udruženje porodica i postao njihov predstavnik.

– Nadali smo se od 1992. godine da će ih pronaći institucije koje su za to zadužene. DORH, hrvatsko Ministarstvo branitelja. Oni imaju ingerencije surađivati sa Srbijom i tražiti podatke. Međutim, to je sve išlo stihijski. Kada smo se 1998. vratili, vidjeli smo da od toga neće biti ništa. Samoinicijativno smo se organizirali i krenuli u potragu. Sotin je malo mjesto, prije rata je bilo 1.500 stanovnika, i ima 67 žrtava. Pokušali smo razgovarati sa našim susjedima koji su ostali u Sotinu. Zamolili smo ih da anonimno ukažu na zločine kako bismo pronašli nestale, ali od toga nije bilo ništa. Zatražili smo od DORH-a da prebaci optužnicu u Beograd jer su svi koji su počinili zločine otišli iz Sotina. Skupljali smo podatke i nakon nepunih godinu dana Tužilaštvo u Beogradu je zaista pokrenulo proces (Tužilaštvo za ratne zločine je naredilo istragu protiv više bivših pripadnika snaga srpske milicije i TO Sotin. Oni se sumnjiče da su od polovine oktobra do kraja 1991. ubili 16 civila hrvatske nacionalnosti, op. a.). Bili smo im možda malo i dosadni, ali pod pritiskom smo uspjeli. U biti, to je bilo cjenkanje. Osumnjičeni će za manju kaznu reći istinu. Očekujemo suđenje, ali nama kazna neće puno značiti ako ne pronađemo ostale nestale. Napomenuo sam da su to sve ljudi koji su odvedeni iz svojih kuća i zna se gdje su ubijeni – priča Matijašević.

Zijo Ribić je nesvakidašnji slučaj. Riječ je o Romu koji je preživio strijeljanje. Uspio je pobjeći iz jame u koju su bačena tijela 27 ubijenih. Pred sudom u Beogradu, u postupku protiv pripadnika “Siminih četnika”, svjedočio je o svemu što je preživio i vidio.

– Zadovoljan sam presudama. Najmanju podršku sam imao od svog, romskog naroda. Smatrao sam da treba da svjedočim za svoju porodicu, za kompletno selo. Jer o svima se priča, a najmanje o Romima – kaže Ribić.

Koliko god to čudno zvučalo, ali Radomir Navajda se suočio sa terorom nakon što je sa porodicom iz Gline došao u Srbiju, i to poslije “Oluje”.  Istina, stigao je do Vranjske Banje. Kao i mnogi sapatnici koji su izbjegli nakon “Oluje”, mobiliziran je i poslat na ratište, iako prethodno nije služio vojsku.

– Postavljali su mi pitanja tipa: Zar je moguće da su i vas, izbegla lica, mobilisali u rat? Odgovarao sam im da jeste, iako sam studirao. Dobijao sam uveravanja kako će neke komisije da oslobađaju, ali u periodu od 1995. do 1998. imao sam utisak da niko ni ne postavlja neko pitanje prisilne mobilizacije izbeglih. Čak sam sumnjao da ljudi veruju da je moguće da se tako nešto desi. Godine 1999. sud je doneo odluku u kojoj je tvrdio da nemamo nikakvih prava i da je to bilo zakonito postupanje. U istom sastavu, sud je 2002. doneo odluku da je povređeno i međunarodno pravo. Još jednom sam se začudio – sjeća se Navajda.

Povratak u prošlost u ovim je slučajevima borba za budućnost. Što njihovu, što našu.