Vježba iskrenosti
Predstava “Glad” u Kulturnom centru Beograda
U novije vrijeme tzv. dokumentarno kazalište postalo je barem podjednako prisutno u javnosti kao i ono što nazivamo građanskim teatrom. Klasičnu dramu zamijenili su dokumenti, pisma i iskazi anonimnih osoba, među glumce na pozornici umiješali su se autentični svjedoci s ulice, djeca i umirovljenici, a dramski zaplet ustupio je mjesto ispovijestima stvarnih ljudi, onih s ratišta, iz javnih kuhinja ili svratišta za nezbrinute. Na svjetskoj se pozornici takvim teatrom bave Rimini Protokoll, Constanza Macras, Rodrigo Garcia i mnogi drugi, a kod nas Bobo Jelčić, Borut Šeparović, Selma Spahić, Boris Bakal i Bacači sjenki… Kako je to usred posljednjih ratova na Balkanu uzviknuo redatelj Dušan Jovanović: “Jedino moralno što kazalište danas može učiniti jest da na pozornicu dovede izbjeglice.”
Jedna od kazališnih grupa koja stvarnost pokušava što više približiti pozornici je i beogradski Hartefakt, koji je u svojim dosadašnjim predstavama, koristeći autentične glasove i iskustva, progovarao o sudbini djece u ratovima, nasilju nad gay populacijom, ratnim veteranima i atmosferi mirnodopskog beznađa. Njihova nova predstava “Glad”, koju potpisuju redatelj Andrej Nosov i dramaturg Vuk Bošković, zamišljena je kao razgovor za stolom, u kojem sedmoro glumaca iznosi svoja intimna iskustva o životu, sebi i drugima; govore o ljubavima, strahovima i boli, dok oko njih, uz čašu vina, sjedi publika pozvana na prijateljsko druženje. Kako kaže autorski tandem, predstava je zamišljena kao “vježba iskrenosti” u kojoj glumci neće predstavljati nekoga drugog, nego će pokušati – za razliku od neprestanih laži, poluistina, cinizma i obmana u javnosti – biti iskreni barem prema sebi. U predstavi, kao glazbena pratnja, postoji i klavir, pa neki glumci ponekad, radi pojačavanja tona vlastitog iskaza, zapjevaju neku tugaljivu pjesmu u mikrofon, no najzanimljivije je kolika je dubina proživljenog koja leži u svima nama i koliko smo je spremni, jednako kao i sedmoro glumaca, osvijestiti sebi i drugima. Jer, kako piše u najavi, ovo je predstava o zlu u svakome od nas, zlu koje nastaje zbog “života kao takvog”…
Sedmoro glumaca – Mirjana Karanović, Branko Cvejić, Aleksandra Janković, Vladimir Aleksić, Hristina Popović, Milan Marić i Jovana Gavrilović – pokušava se suočiti s vlastitim demonima, a čitava predstava stoji ili pada na uvjerljivosti njihove intimne razgolićenosti. U tom smislu treba pozdraviti glumce u namjeri da sami o sebi govore stvari koje mi obični smrtnici ne govorimo ni unutar četiri zida i stoga je proces proba – koji je, u zamišljenoj formi dokumentarnog filma, trajao više od šest mjeseci – bio jednako zanimljiv kao i sama predstava.
Kritičku primjedbu ovom vrijednom pokušaju valja uputiti u pravcu mjesta na kojem je zastao: glumci na početku predstave nisu rekli da govore u svoje ime (što je prvo pravilo dokumentarnog kazališta), nego su odlučili “odglumiti” sami sebe, otupljujući time ipak oštricu autentičnog trenutka i bliskosti s publikom koja zajedno s njima sjedi za stolom. Primjerice, u predstavi “Aerodromska djeca” zaista igraju tinejdžeri, kao što u predstavi “Moje srce kuca za nju” sudjeluju umirovljenici, dok u “Rođeni u YU” glumci u svoje ime govore što misle o raspadu Jugoslavije i o onome poslije… Osim toga, ako predstava želi govoriti o zlu u svakome od nas, onda po iskustvu znamo da je to neistražena zona najcrnjeg mraka, kao što je i ono dobro u nama prostor bjeline u koji jedva možemo pogledati. Predstava “Glad” tek je otvorila sedmera od stotinu vrata i nije, kako kaže dramaturg Vuk Bošković, ni izbliza “spremna”: jer, budu li to izvođači željeli, predstoji joj stanoviti put u sudaru između teatra i stvarnosti.