Zrno po zrno – preraspodjela

Nije problem u strukturi, problem je u javašluku i neradu – poručio je predstavnik Plenuma građana Tuzle, obraćajući se članovima iste institucije u Sarajevu. “Ne trebamo sada očekivati neke velike, nerealne promjene, već raditi na onome što se tiče života svih”, izjavio je u mikrofon i kameru jedne od bezbroj televizija u BiH učesnik Plenuma građana Zenice. Iz Mostara su, u isto vrijeme, zatražili smjenu Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije i ukidanje takozvanog bijelog hljeba, naknade za obnašatelje funkcija na srednjem nivou vlasti, nakon što im isteknu mandati.

Upravo je odluka Skupštine Tuzlanskog kantona, kojom je taj “bijeli hljeb” ukinut, prva značajna pobjeda Plenuma građana: za samo deset minuta, koliko je trebalo za čitanje prijedloga, nešto što bi se moglo nazvati raspravom, glasanje i prebrojavanje glasova, te potvrdu odluke, ušteđeno je milijun i pol maraka, preko pet milijuna kuna ili cijeli godišnji proračun Tuzlanskog kantona za nauku! Pored navedenih, Plenumi građana formirani su i u ostalim gradovima u kojima su se nedavno desili protesti, računajući i Distrikt Brčko, međuentitetsku enklavu, zasebnu administrativnu jedinicu poznatu, uz ostalo, i po tome što su veteranske udruge različitih vojski iz proteklog rata pred vlastima nastupale – jedinstveno.

Revolucija bez politbiroa je i neka vrsta javnog natječaja za lidere, a kandidata na nedavnim protestima nije nedostajalo: trebalo im je malo vremena da shvate kako iza radničkog ustanka u Tuzli ne stoji ništa drugo osim nepodnošljive bijede, pa da pokušaju iskoristiti sada svima neupitan povod, dakle kolosalno siromaštvo, za druge ciljeve koji, osim što su nerealni, ne nude nikakvo rješenje temeljnog problema.

Nisu se, i to ne treba zaboraviti, prvog dana, ali jesu drugog i kasnije, pojavili zahtjevi za ukidanjem kantona u Federaciji, da bi se zatim gladnim radnicima u usta pokušale utrpati one parole o kraju Daytona, što su neuspješno trebale nadglasati buku praznih stomaka. Ne treba, također, zaboraviti još nešto: revizija Dejtonskog mirovnog sporazuma, samo na različite načine, od unitarističkih do secesionističkih, u ciljevima je praktički svih značajnijih stranaka u oba bh. entiteta. Također, ideja o ukidanju kantona nije ni nova niti je nepoznata i onima, HDZ-u BiH prije svih, koji u njoj danas, istina s pravom, vide pokušaj daljnjeg marginaliziranja Hrvata. Izvorno, autorsko pravo ima SDP BiH i o preustroju Federacije na taj način odabrani članovi te stranke vodili su nezvanične razgovore sa predstavnicima HDZ-a: bilo je to prije posljednjih izbora, kada se činilo racionalnim pojeftiniti veći entitet, Vladu FBiH i različite parlamente učiniti zaštitnicima nacionalnih interesa, te preraspodjelom novca gradove i općine učiniti prosperitetnijim. No kada je predsjednik SDP-a BiH konstruirao Vladu ignorirajući izbornu volju većine bh. Hrvata, upravo su kantoni postali za taj narod ono što je RS za Srbe: mehanizam zaštite. Svi drugi problemi su, međutim, ostali, da bi iz njih u jednom dijelu BiH proizašao socijalni bunt, a drugom apsurdna situacija u kojoj se lider HDZ-a Dragan Čović zahvaljuje biračima koji teško žive, ali se ne bune?!

O tome što jesu kantonalne vlasti, ne nužno i kantoni, prije četiri godine, dakle prije posljednjih općih izbora, u magazinu “Dani” pisao je načelnik Općine Tuzla, Jasmin Imamović, kazavši, pored ostalog: “Svake godine poslanici, ministri, njihovi zamjenici, pomoćnici, direktori agencija, zavoda i drugi, jačaju svoje položaje i svoje države u državi, povećanjem plaća… Kada su vidjeli da narod šuti, poslanici su se profesionalizirali u svih trinaest država u državi i iz godine u godinu povećavali svoja primanja… Kako može biti profesionalac onaj ko svaki dan bar ne dolazi na posao? Kako može biti profesionalac onaj ko radi dvadesetak sati u mjesecu a ne, kao ostali, minimalno 182 sata u mjesecu? Taj bezobrazluk i prešutno odobravanje od strane građana, doveli su do toga da npr. predsjednik Skupštine Tuzlanskog kantona primi mjesečno do 6.000 KM… Za nekih 20 do 30 sati rada naplati preko 5.500 KM, što je više nego što za isti broj sati naplati predsjednik SAD-a Barack Obama! Obični član Skupštine za samo par dana rada, kao profesionalac naplati oko 3.300 KM… Njima je najbolje u Evropi, a građanima BiH je najgore u Evropi.”

Politički realitet i socijalni problemi u BiH su u otvorenom sukobu u kojem je, do sada, u ime prvog i stvarano i ignorirano drugo. Kako smo u “Novostima” pisali više puta, pokušaji da se, recimo tako, historija zaključi, nisu ostavljali prostora za brigu o svakodnevnom i sve gorem životu njenih objekata. Povijest je, međutim, nauka, pa kao takvo spada u “duhovnu nadgradnju” koje, znamo od Marxa, nema bez materijalne baze: ne mora, pojednostavljeno kazano, radnik propale tvornice deterdženata znati kada je i gdje umrla kraljica Katarina, ali mora jesti, piti, platiti struju i kupiti djeci knjige i cipele. E pa kako je tom radniku dosadilo da čeka kalorični ručak sve dok se sa Daytonom neki vrag ne desi, tako je došlo do pobune protiv, prije svega, partitokracije i svih posljedičnih pojava, od opće neodgovornosti, preko rastrošnosti, do korupcije kao prihvaćenog oblika društvenog ponašanja među onima što su pomislili da su društvena krema.

Nedostatak politbiroa je, da ponovimo, značio pokušaj da se pola milijuna nezaposlenih, umirovljenici sa oko stotinu i pedeset eura, dvadesetogodišnjaci bez nade da će ikada igdje nešto raditi, glasači stranaka koje se od kraja prošle i početka ove, izborne godine, ponašaju kao da su sve u opoziciji, stavi pod upravljanje različitih političkih struktura, koje osim novih problema ne mogu ponuditi rješenje ni za jedan stari, od unutarnjeg ustrojstva BiH do socijalnog kolapsa.

Formiranjem Plenuma građana, takvima – naročito ministru sigurnosti Fahrudinu Radončiću i militantnim savjetnicima okruženom članu Predsjedništva Željku Komšiću – data je, po svemu sudeći, zabrana pristupa ulici, sa koje se neartikulirani gnjev transformira u razumne zahtjeve, pretvarajući obezglavljeni socijalni bunt u bunt onih koji su, konačno, shvatili kako uređenje BiH može biti bolje, ali da je sada u toj zemlji grozno zbog onih koji su ga iskoristili kao opravdanje za nerad, javašluk, kriminal… I tako dalje, i dalje, i dalje…