Ana Kovačić: Bez dijaloga, HDLU gubi legitimitet

Galerija “Miroslav Kraljević” jedna je od važnijih galerija hrvatske umjetničke scene, koja se zahvaljujući, uz ostalo, dosadašnjim voditeljima Antoniji Majači i Branku Franceschiju izuzetno dobro pozicionirala i na europskoj mapi suvremene umjetnosti. Već gotovo dvije godine vodi je nova ekipa: među njima i Ana Kovačić, s kojom smo razgovarali o dosadašnjem radu i ovogodišnjim planovima Galerije.

– U kustoskom smo timu Lea Vene, Sanja Sekelj i ja. Mnogim suradničkim projektima, izložbama i rezidencijama umjetnika i dalje se održavamo na toj istoj mapi te povlačimo neke nove linije. Do promjena nije došlo brzo, i ovaj je tim nastajao neko vrijeme, formirajući novi program. Sve više radimo na većim projektima s više partnera, u skladu sa zahtjevima kakve je pred nas postavila hrvatska, ali i europska kulturna politika. Da bi Galerija opstala, bilo je potrebno na takav način krenuti dalje. Time se, naravno, povećava vidljivost izvan granica države, ali smo istodobno okrenule povećalo i prema našoj sceni te nakon dugo vremena uputile otvoreni poziv za prijavu novog rada naših umjetnika/ca i s tom praksom planiramo nastaviti – kaže Ana Kovačić.

Rigorozni kriteriji Salona

Većina galerija do ovog trenutka nije dobila sredstva Ministarstva kulture, čeka se rebalans budžeta: koliko je moguće raditi u takvim uvjetima? I kako uopće ocjenjujete položaj vaninstitucionalne umjetničke scene?

Nijedna od nas triju nije zaposlena u Galeriji, za to nema novca. U takvim je uvjetima teško raditi jer nam egzistencija ovisi o onome što dobijemo za pojedinačni projekt. Iščekujući odgovore Ministarstva i Grada Zagreba, bile smo prisiljene odgoditi dvije već dogovorene izložbe, no nadamo se da ćemo ih uspjeti realizirati u drugoj polovici godine. Uz to, često izložbe, popratne programe i administrativne poslove radimo volonterski, jer nema dovoljno novca i za produkciju i za naše honorare. Jasno je da se time želi vaninstitucionalnu umjetničku scenu okrenuti prema financiranju iz fondova EU-a. I mi smo krenule tim putem jer nismo imale izbora, a okrenule smo se i fondacijama poput Allianz Kulturstiftunga, Erste Stiftunga… No to ne mijenja ulogu Ministarstva i Grada i ne bi ih trebalo odvratiti od toga da podržavaju kulturne institucije, galerije i kustoske kolektive na nezavisnoj sceni.

Dok vodimo ovaj razgovor, još traje sukob velikog dijela suvremene umjetničke scene i HDLU-a, odnosno aktualnog izbornika Salona mladih Feđe Gavrilovića, koji je u programatskom tekstu napisao kako je ovogodišnja tema sukob trendovske i izvorne suvremene umjetnosti, koja je stvaralaštvo što ne bježi od vještine i samosvrhovitosti, premda se to danas često odbacuju kao puki tehnicizam. Kako to komentirate?

Problem je slojevit. Kao prvo, HDLU – koji je dobio velika sredstva za prošli Salon, koji ubire 200 kuna članarine od svojih 1.640 članova, tražeći od njih i 30 kuna za izdavanje potvrde o članstvu te komercijalizirajući i iznajmljujući izlagački prostor na štetu odobrenih izložbenih programa – sada traži i 50 kuna kotizacije za prijavu na Salon. Mislim da je trenutak da se otvori dijalog s tom institucijom, da bi netko od odgovornih iz HDLU-a trebao odgovoriti na pitanja koja su umjetnici postavili u otvorenom pismu koje je sastavila Dina Rončević. Ako se to ne dogodi, HDLU se više ne bi trebao smatrati krovnom institucijom hrvatskih umjetnika i imati statut koji sada ima.

Uz to, umjetnička se scena polarizira, stvara se raskol: mislim da iza toga stoji poznata taktika “podijeli, pa vladaj”. Problematičan je i izbor kustosa ovogodišnjeg Salona, u smislu netransparentnosti; on ne mora nužno biti biran preko natječaja, ali ga nekakvo vijeće mora izabrati i to na temelju profesionalnih uspjeha, znanja i iskustva. Tek potom dolazimo do pitanja koncepcije i kriterija ovogodišnjeg Salona. Salon ima zastarjeli govor i rigorozne kriterije, od kojih je jedan i to da se prihvaćaju samo radovi nastali nakon 1. siječnja 2014. godine. S obzirom na to da je riječ o bijenalnoj manifestaciji, taj je kriterij nevjerojatan! Pored toga, čini se da je namjera kustoske koncepcije bez afirmativnog tona upravo kreirati podjelu i degradirati dio umjetničke produkcije i mlade umjetnike kojima je ta manifestacija namijenjena, a počesto im je i odskočna daska u karijeri.

Od Prištine do Zagreba 

U svibnju planirate održati izložbu i konferenciju radnog naziva “Likvidacija” na temu privatizacije. O čemu je konkretno riječ?

Riječ je o partnerskom projektu s Centrom Stacion iz Prištine, Europskim institutom za progresivnu kulturnu politiku iz Beča i njujorškom kustosicom Sarah Lookofsky. Prva faza započela je prošle godine međunarodnom izložbom u Prištini, a na njoj su sudjelovali i naši umjetnici Iva Marčetić i Bojan Mucko. Planirano je da druga faza projekta bude u Zagrebu: dan nakon otvorenja izložbe 3. svibnja, održat će se konferencija s brojim relevantnim imenima, kao što su Teodor Celakoski, Boris Buden, Bojan Mucko, John Hawke, Volker Eick, Mario Kikaš… U cijelom tom projektu zanima nas sloboda koju daje umjetničko područje, pristup drugačiji od onoga koji možemo vidjeti kada o privatizaciji progovaraju mediji ili političari. Privatizacija nije u svojoj završnoj fazi, ono najgore tek slijedi, a dolazi na mala vrata. Zato će se na konferenciji i govoriti o temama poput javnog prostora, privatnih i poslovnih prostora u vlasništvu Grada te privatizacije rada i obrazovanja. Tema se, s jedne strane, razmatra kao neoliberalni fenomen, a s druge se strane radovima naših umjetnika i umjetnica mapira i secira privatizacija u Hrvatskoj kroz pojedinačne slučajeve i njihov case study. Tako se Bojan Mucko bavi privatizacijom stambenog fonda, Bojan Mrđenović izložit će fotografsko istraživanje propadanja hotelskih kompleksa na Jadranu, a OUR recentna istraživanja vezana uz Jugoplastiku. Istaknula bih i neformalnu edukacijsku radionicu Dine Rončević sa srednjoškolcima, koja bi trebala rezultirati novim radom i debatom sudionika.