Bitka za dječju pažnju
Dječje predstave Moj duh i Priča o zvuku
Znamo da je dječji svijet prostor bezgraničnih fantazija u kojem vladaju čudni zvukovi, boje, oblici i – imaginarni prijatelji. Znanstvena istraživanja pokazuju da najmanja djeca primarno istražuju zvuk, boje i svjetlost, a imaginarni prijatelji su bića koja djeci trebaju: štite ih, djeca razgovaraju s njima i prisutna su onda kada ih drugi ne razumiju. Prema psihologu Evanu Kiddu, imaginarni prijatelj (medo, miš, žirafa ili Indijanac) posebna je vrsta igre i djeca koja ih imaju vjerojatno će biti kreativnija i emocionalno pristupačnija. Što se pak odraslih tiče, teoretičarka kazališta Nataša Govedić smatra da se ti odrasli mogu djeci približiti jedino tako što će, umjesto da ih prepuštaju strahotama TV-a, ravnopravno s njima dijeliti čudesan svijet fantazija i imaginarnih prijatelja.
Dvije nedavne zagrebačke predstave za djecu, “Moj duh” u Zagrebačkom kazalištu mladih i “Priča o zvuku” u Maloj sceni, pokušale su se približiti dječjoj mašti, na različite načine i s različitim uspjehom. Predstavu “Moj duh” režirao je gost iz Francuske Pascal Rambert, a sve se zbiva u malom šatoru ZKM-ove dvorane “Polanec”, gdje djeci (bez prisutnosti roditelja) tog imaginarnog prijatelja prizivaju glumci Anđela Ramljak i Mateo Videk. Presudno za vrijednost ove izvedbe jest što ona ne pokušava ispričati priču koju će djeca pobožno slušati, nego putem dvoje animatora djecu želi postaviti u potencijalnu poziciju fantazije. Kako to uspijeva? U prvom redu – mrakom. U šatoru, doduše, postoji neko sitno svjetlo koje se pali i gasi, ali atmosfera mraka za djecu je prostor tajni i snova, gdje je sve moguće, dok je dvoje glumaca, koji se pretvaraju u dijete i njegov alter ego/duh, tu da povedu djecu na taj fantastični put. Roditelji s razlogom ostaju izvan šatora – oni mogu čuti, ali ne i vidjeti što se događa – jer će im na kraju djeca sve prepričati… Na zidovima šatora reproduciraju se slike starih slikarskih majstora i svira umirujuća glazba, dok dvoje glumaca – dječak i duh – uranja u međusobni odnos pun čuđenja i pritajenih emocija.
Važno je to da predstava ne manipulira jeftino dječjom maštom, nego je potiče na najbolji mogući način. Usput rečeno, na sličan je način ljudsku imaginaciju tretirao i Boris Bakal u svojoj predstavi “Odmor od povijesti”, namijenjenoj odraslima, kada je publici u Knjižnici “Bogdan Ogrizović” u Zagrebu, namještenoj krevetima, dopustio da naprosto predahne od života, da spava i sanja.
Predstava “Priča o zvuku” bila je manje uspješna u pokretanju dječje mašte, iako je vjerojatno s više ambicije krenula u istraživanje dječjeg doživljaja zvuka. Izvedbi je, kako piše u najavi, prethodilo višemjesečno međunarodno istraživanje dječje percepcije zvuka i povezanosti s drugim osjetilima, te je korištena pionirska tehnologija “modularnih glazbenih objekata” najglasovitijeg evropskog centra za audiovizualna istraživanja, francuskog IRCAM-a, ali rezultat je bio oskudan. Redatelji, Nora Krstulović i Vedran Peternel, zamislili su “Priču o zvuku” kao izvedbeni kolaž u kojem glumica (Mateja Majerle) objašnjava djeci preko zvukova značenje stvari i pojava. Kao i “Moj duh”, predstava započinje uranjanjem u san, ali za razliku od prethodne, glumica u ovoj izvedbi više se borila da održi pažnju najmanje publike nego što je uspijevala postići nešto blisko “čaroliji zvukova”. Za to nije odgovorna glumica, odgovorna je skučena partitura koju su joj namijenili redatelji: glumica je neprestano morala nešto zvukovima djeci “tumačiti”, umjesto da simfonija zvukova bude dominirajuća energija cijele izvedbe, kojoj će se djeca jednostavno prepustiti.