Ćirilicu dobivaju, 25 milijuna kuna gube

Foto: Jovica Drobnjak

Nekada je u Srpske Moravice, koje su 1996. ostale bez prvog dijela imena, vlak u prosjeku pristizao svakih petnaest minuta, dok danas kroz stanicu prolazi tek svakog sata, pa i u većim vremenskim razmacima. Impresivna infrastruktura željezničkog čvorišta, jednog od najvećih u bivšoj Jugoslaviji, s čak dvadeset kolosijeka, gotovo već postaje spomeničkom baštinom. Ne motaju se kolodvorom više ekscentrični putnici čudnih sudbina, dok čekaju da se vagoni spoje i krenu dalje; poznata gostionica Milana Kvrgića, oca glumca Pere, na kolodvoru odavno ne postoji – tu su samo ostaci neke druge restauracije koja ne radi već dvije godine. Radnici Hrvatskih željeznica također su gotovo nevidljivi. Jedan od njih, privučen valjda našom znatiželjom, otvara prozor kancelarije i zagledava se u nas.

– Ima li posla? – pitamo.

– Ima, ima – dovikuje brko i zatvara prozor.

Odmah pored stanice nalazi se spomen-ploča poginulim antifašistima tog dijela Gorskog kotara, crvena petokraka na njoj izgleda kao da je postavljena jučer: zub vremena nije joj naškodio, kao ni, kako je to bilo pravilo 1990-ih, ljudska ruka. Oduvijek su u ovim krajevima ljudi živjeli u miru, poštujući različitosti. Stoga ne čudi što je prošlog tjedna Gradsko vijeće grada Vrbovskog, kojem Moravice administrativno pripadaju, donijelo Nacrt prijedloga statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta grada. Između ostalog, riječ je o usklađivanju gradskog Statuta s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, što znači i pravo na upotrebu manjinskog jezika i pisma u tri od devet mjesnih odbora s većinskim srpskim stanovništvom: u Moravicama, Gomirju i Ljubošini. I dok se u Vukovaru bilježe novi slučajevi skidanja dvojezičnih tabli postavljenih na državne institucije, na ulazu i izlazu iz navedenih gorskokotarskih mjesta uskoro bi trebale biti postavljene upravo dvojezične table. Čak ni predsjednik Gradskog vijeća Vrbovskog, Šein Brinjak iz redova HDZ-a, nema ništa protiv takve inicijative.

– Stav predsjednika Gradskog vijeća je očekivan s obzirom na to da ovdje nije bilo nikakvih ratnih razaranja, a svi mi, bili Srbi ili Hrvati, dijelimo sudbinu i suočavamo se s istim problemima: snijegom, ledom, ralicama, nezaposlenošću, nabavkom drva za ogrjev, depopulacijom stanovništva. Dakle muče nas isti problemi – slikovito nam govori Borivoj Dokmanović, zamjenik gradonačelnika Vrbovskog s nezavisne liste.

Odluka o uvođenju dvojezičnih tabli trebala bi biti donesena na sljedećoj skupštini Gradskog vijeća, ističe Dokmanović, jer takav je dogovor njegovih članova. Ipak, u samom Vrbovskom, gdje je pripadnika srpske nacionalne manjine 36 posto, čime se također ispunjavaju uvjeti za dvojezičnost, table za sada neće biti postavljene.

Dojma smo da je stvar dvojezičnosti sporedan problem za stanovnike Gorskog kotara: onaj veći je najavljeno ukidanje, a zbog usklađivanja s direktivama EU-a, Zakona o brdsko-planinskim područjima zbog kojeg su stanovnici gorskih krajeva imali određene pogodnosti. Porez na dohodak i dobit ostajao je lokalnoj samoupravi, a dodatne beneficije dobivali su i poduzetnici i tvrtke koje su bile oslobođene plaćanja dijela doprinosa.

– Ukidanjem tog zakona Grad Vrbovsko gubi 7,5 milijuna kuna, što je za nas velik novac. Otprilike 3,5 milijuna gubi se od poreza na dohodak, 1,5 milijuna od posebnih poreza na dobit i još 2,5 milijuna od povrata poreza građanima. Cijeli Gorski kotar gubi 25 milijuna kuna godišnje. Treba napraviti nešto poput Zakona o otocima, da ne gubimo ta prava. Ako ih izgubimo, džaba nam i ćirilica – upozorava Dokmanović.

Socijalnu sliku ovoga kraja ocrtava žalosno stanje na već spomenutoj željeznici i restrukturiranje HŽ-a, pri čemu je došlo do premještanja radnih mjesta u Ogulin i Karlovac. Iz Moravica je izmješten i ranžirni kolodvor u kojem su se slagali vlakovi za brdsku prugu prema Rijeci, gdje je nekada radilo 50 radnika. Još radi radionica za održavanje vagona, no dokad? Iako je budućnost željeznice upitna, mjesna željezničko-tehnička škola i dalje upisuje učenike u četiri smjera: ekonomiju, promet, strojarstvo i elektrotehniku. U sklopu škole je i đački dom kapaciteta 110 mjesta, u kojem se školuju učenici iz cijele Hrvatske. Svoje viđenje budućnosti ovog željezničarskog kraja, u kojem danas živi malo više od tisuću duša, daje nam 70-godišnji umirovljenik Mile Pavlović, koji hladne zimske dane krati i uz čašicu šljivovice.

– U Rijeci je ovih dana pedeset ljudi otpušteno iz HŽ Carga, od čega je sedam ili osam naših mještana. U cijelom svijetu država dotira željeznicu jer ona nigdje nije rentabilna, a naša je razdjeljuje. Ako nije jedinstvena, ona ne može ni postojati. Tko će i gdje zaposliti nove kadrove? – pita Mile, koji je penziju od 2.500 kuna zaradio nakon gotovo četrdesetogodišnjeg staža, naravno na željeznici.

Život stanovnika malih mjesta Gorskog kotara odvija se, nastavlja Mile, po principu snađi se kako znaš. Poljoprivrede i stočnog fonda nema, dok prije nije bilo kuće koja nije imala blago.

– Ne znam da li ima pet krava u čitavom mjestu. U tvornici Chromos također je nekada radilo do 40 ljudi, pa i moja pokojna supruga. Privatizacijom je nestala drvna industrija. Osim toga, puno je napuštenih kuća na prodaju, mladi odlaze, a stari umiru – poetski će Mile Pavlović.

Chromos je, doznajemo, zanimljiv nekim potencijalnim ulagačima, ali još nema onih ozbiljnih. Kao što nema ni ozbiljnih gostiju u jednom kafiću u kojem zatičemo samo vlasnika. Nema ništa protiv razgovora, ali inzistira na anonimnosti.

– Do krize je bilo još nekako, a sada nikako. Osim toga, u posljednjih nekoliko godina tristotinjak ljudi je napustilo Moravice – opisuje poslovni i demografski pad.

Koliko je teško raditi i zaraditi u kriznim uvjetima, naš nam sugovornik ilustrira time što ljudi cijepanjem drva od jutra do mraka zarade tek dvjesto kuna. Za ovakvo stanje krivi HDZ, za čije je vladavine 1990-ih država pokradena.

– Svi se bune, ali samo kod nas ne. Ovdje je sistem takav da kada nogometaši pobijede, ljudi ne moraju jesti osam dana. Jedan radnik dolazi na jednog penzionera, to je neodrživo, trebalo bi biti tri radnika na jednog penzionera – kaže on.

Što se tiče uvođenja dvojezičnosti, ironično zaključuje:

– Pa nek’ budu ploče da se zna da nas ima, mada je i to jadno u pogledu brojnosti.

Do Gomirja, mjesta s petstotinjak stanovnika, dolazimo uz pratnju ledene kišice. Dušan Stipanović, zamjenik gradonačelnika s manjinske liste (SDSS), kaže nam da je odnos državnih poduzeća i ministarstava prema Vrbovskom jako loš.

– U državnim poduzećima i upravi nema zapošljavanja već desetljećima, a na osnovne poslove u Hrvatskim šumama zapošljavaju po devet godina na određeno vrijeme. Za jakih zima, kada nema posla, radnike pošalju kući na mjesec-dva, pa ih opet vraćaju – govori Stipanović.

I on upozorava na ukidanje Zakona o brdsko-planinskim područjima i na odnos HŽ-a prema željeznici u ovom kraju, za što krivce smatra političke lobije iz Karlovca i Ogulina. Da je s lobijima teško nakraj izaći, svima je poznato, pa nam Božo i Rade Trbović, otac i sin, vlasnici obližnje pilane Đurići, kažu da se štite veliki proizvođači, a ukidaju mali ili srednji, poput njih. Pilana je s radom počela 1996. godine, da bi se kasnije kreditom modernizirala i danas drvo izvozi pretežno u Italiju i Egipat.

– Nekada smo rezali 40 hiljada kubika drva (bukve) godišnje, a lani samo 9.100 kubika i to zato što su nam Hrvatske šume smanjile ugovore. Dozvoljeno nam je kupiti 6.800 kubika trupaca, pa ostatak kupujemo iz privatnih šuma. Za usporedbu, pilana u Vrbovskom, u vlasništvu tvrtke Cedar iz Kastva, sada ima pravo na sto hiljada kubika drva. To je čista namještaljka, kako bi se male i srednje pilane uništile – smatra gazda Božo, koje je od prije dvije godine u invalidskoj penziji.

Njegov je sin za razvoj poduzetništva od države svega jednom dobio sto hiljada kuna bespovratnih sredstava. Novac su Trbovići uložili u šumarsku dizalicu za kamion, čija je cijena bila 250 hiljada. Imali su 33 zaposlenih, dok danas zapošljavaju 23 radnika, uglavnom mještane Gomirja.

– Umjesto da nam država zakonski omogući ugovor po kojem bismo barem mogli rezati 12 hiljada kubika i da zaposlimo još tri-četiri radnika, morat ćemo ih toliko otpustiti. Zar nikome nije u interesu da se ljudi zaposle i ostanu u ovim krajevima koji su ionako pusti? – pitaju otac i sin.

Isto se pita i radnik Milan Stipanović iza kojeg je sedamnaest godina rada u pilani; nekada je radio kao milicajac, pa nam kaže da je tada bilo gore raditi s neljudima nego danas s plemenitim drvom. Drvom koje ovdje život znači.