Dejtonska nula

Oni što su nedavne socijalne nemire u Bosni i Hercegovini vidjeli kao priliku za promjenu ustavnog uređenja te države, a takvih, kao i obično, nije nedostajalo, džaba su krečili. Do daljnjeg, BiH ostaje država sa tri konstitutivna naroda, dva entiteta, deset kantona i Distriktom Brčko. Tako je, baš tim riječima, kazao otpravnik poslova ambasade Sjedinjenih Država u Sarajevu, Nicholas M. Hill, govoreći na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99. To što je još dodao kako SAD, zajedno sa evropskim partnerima, traži efikasno rješenje za probleme koji su BiH iz 20. uveli u 19. stoljeće, slaba je utjeha akterima političkog života, posvećenim neostvarivom. Malo prije Hilla, a nakon posjete SAD-u, hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić rekla je sljedeće: “Treći entitet jednostavno nije opcija i ne treba računati da će se desiti. Da li je treći entitet mogao biti dobro rješenje, o tome je kasno i teško sada suditi.”

Ispada dakle kako je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, bio u pravu kada je poodavno kazao kako je vrijeme za istinu, ma koliko bila neugodna za čuti. Ona je: da nema raspada naopako skrojene države, ali ni novih entiteta u njoj. Samo što nije ni ozbiljno shvaćen, sasvim suprotno: malo nakon što su radnici Tuzle u očekivanim, razumljivim, ali obezglavljenim i nepotrebno nasilnim protestima podsjetili elite na katastrofalnu socijalnu sliku, kako svoju, tako i grupnu, ustanak je viđen i doživljen kao sredstvo za neke druge ciljeve. Neformalni savjetnici Željka Komšića usnuli su, ako ništa, priliku za pojednostavljivanje bosanskohercegovačke jednačine, tako što će broj faktora u njoj biti sveden na dva – Bošnjake i Srbe. Notorni Milorad Dodik je, za promjenu, ponudio podjelu BiH na neovisnu Republiku Srpsku i što god izvan nje. U HDZ-u BiH još su jednom, po milionti put, zaključili kako je vrijeme za treći, hrvatski entitet.

E, onda se u medijima pojavila i, što je također dio tradicije u BiH, još jedna mapa te zemlje, ovoga puta bez entiteta i kantona, ali sa distriktom i četiri regije: banjalučkom, mostarskom, tuzlanskom i sarajevskom; redom multietničkim, svakako daleko prirodnijim od sadašnjih entiteta i mogućim koliko i izgradnja novog World Trade centra u neposrednoj blizini Žepča. Ustvari, ovo drugo je malo realnije. Ta je mapa, navodno, pripremljena u američko-njemačkoj saradnji i za međunarodnu konferenciju, u BiH nazvanu “Dayton 2”. Skoro punih dvadeset godina, Bosna i Hercegovina se, recimo tako, vrti oko onih nekoliko dana pregovora u bazi Wright-Patterson u gradu Daytonu, država Ohio. Malo manje od dva desetljeća pokušava se popraviti ono što se od tamo donijelo, samo sa dijametralnim ciljevima, a kako ko nađe vremena, tako se, je li, upita: nije li, ipak, bilo bolje krojiti zajednicu bez ijednog ili sa tri entiteta? Razuman odgovor, utemeljen u stvarnosti, još uvijek nije nađen. Potraga za njim je maraton u besmislu.

Protivnici entiteta, u najkraćem, tvrde kako su dva entiteta frustrirajuća za BiH, pa nije teško pretpostaviti posljedice postojanja tri. Zagovornici troentitetske Bosne i Hercegovine, sa druge strane, uporno vjeruju kako ne postoji bolji način za, nazovimo ga, civiliziranje i pacificiranje tri ionako odvojena društva, čije odnose napetim čini neravnomjerna podjela nezadovoljstva; ignorirajući usput činjenicu da bi veći broj entiteta tek značio manji, ali nikako i zanemariv, broj nezadovoljnih.

Nakon rata u kojem su se spojile brutalnost srednjovjekovnih ratnika i tehnike smrti iz prve polovice prošlog stoljeća, Bosna i Hercegovina je, baš kako reče Nicholas M. Hill, ostala zaglavljena u 19. vijeku, pa je nemoguće očekivati da iz nje izađu rješenja ovog doba. Za uvozna se, jednostavno, nema vremena i snage. Famozni “Dayton 2” bio bi moguć samo da je onaj prvi profunkcionirao do kraja, da nije iznevjereno očekivanje svojih tvoraca o mirenju bosanskohercegovačkih naroda sa stvarnošću. U prijevodu: rok trajanja “Daytona 1” bio je jednak vremenu potrebnom za unutarbosansko priznavanje nove realnosti; za tronarodnu kapitulaciju i, u isto vrijeme, mirenje Srba i Hrvata sa postojanjem BiH kao države, a Bošnjaka sa time da u njoj neće, ipak, biti jednakiji od drugih, niti će, bez obzira na brojnost, imati ekskluzivno pravo na određivanje unutarnjeg ustroja.

Svašta se, znamo, dogodilo za ova dva desetljeća, osim očekivanog. Postojeća, postdejtonska Bosna i Hercegovina, za sve je svoje narode i dalje privremeno rješenje, samo što su očekivanja etničkih grupa udaljena svjetlosnim godinama. U takvoj klimi, “Dayton 2”, kakav god mu bio sadržaj, traži ili stranu oružanu silu ili novu političku elitu, spremnu na herojstvo u povlačenju – na, drugačije rečeno, ispunjavanje očekivanja od “Daytona 1”. Prvom se uzaludnije nadati nego Šestoj floti početkom devedesetih, a drugog neće biti sve dok je održavanje statusa quo, ali bukvalno, dobar biznis.

Takozvanih romantičnih nacionalista – u prijevodu: pravih budala bez materijalnog interesa – na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni odavno nema. Zaljubljenici u vlastite narode marginalizirani su od onih što su svoj (navodni ili stvarni) nacionalizam investirali, pa na kraju svakog istog mjeseca primaju priličan novac zbog neangažmana u vlasti do koje dolaze upravo zagovarajući neke nove dejtone ili poništavanje starih.

Naravno, samo krajnje naivni ili neizlječivi optimisti mogu reći kako je put do pristojne BiH onaj na kojem se umanjuju privilegije koje proizilaze iz konfuzne podjele vlasti. Nije, međutim, baš blesavo kazati kako bi se njihovim radikalnim umanjivanjem, možda, samo možda, otvorio prostor promjenama unutar sadašnje političke kaste i, posljedično, stranačkih programa sukobljenih sa kalendarom. Za razliku od deklarativnih, maksimalističkih ciljeva, stvarni stranački su minimalistički: zahvaljujući održavanju postojećeg stanja, najutjecajnije partije mogu funkcionirati poput privatnih tvrtki u vlasništvu svojih predsjednika koji naklonost kupuju raspodjelom mandata u zakonodavnoj vlasti i javnim tvrtkama. I formalno i suštinsko odustajanje od onoga što se lažno predstavlja kao cilj može, naravno, značiti i gubitak biračke podrške i svega što uz nju ide. Konstruktivni pristup, u najkraćem, daleko je rizičniji i neisplativiji od destruktivnog.

“Dayton 2” je u ovakvoj BiH maštarija za dnevnopolitičku upotrebu i amortizer uzroka aktualne krize potaknute socijalnim nezadovoljstvom. Ne znači to, međutim, kako je BiH čvrsto u “Daytonu 1”. Sasvim suprotno, ona je još uvijek na njegovoj oštroj nuli, pa se naširoko i uzaludno, kako reče Vesna Pusić, priča o onome što je nekada moglo biti, samo se nije dogodilo i neće, čime se – da parafraziramo Hilla – ta zemlja održava izvan ovog, sadašnjeg vremena.