Glave pune doglavnika

Hrvatski državni arhiv objavio je, uz potporu Ministarstva kulture, obimnu knjigu “Iz korespondencije dr. Mile Budaka”, čiji su priređivači Tomislav Jonjić i Stjepan Matković izabrali za predstavljanje javnosti 500 od ukupno osamstotinjak sačuvanih privatnih i službenih pisama i dopisa što ih je jedan od glavnih ustaških ideologa odašiljao i primao u razdoblju od 1907. do 1944. godine. Nema, naravno, ništa spornog u objavi izabrane doglavnikove korespondencije, riječ je o dobrodošloj prilici za jednostavan uvid u izvore koji variraju od Budakovih mladalačkih erotskih povjeravanja prijatelju (dirljivo pismo u kojem opisuje kako je prvi put proveo čitav dan i noć s voljenom djevojkom) i iskaza bračne i obiteljske privrženosti (potresno lijepo pismo supruzi iz zatvora), preko demonstriranja ideo-političkih nazora, do praktičnih političkih i kulturnjačkih dopisa, te najraznovrsnijih tema i sadržaja (ima tu i zanimljivih bizarnosti, poput one kad Budaku kao dužnosniku NDH piše žena koju je muž napustio zbog Židovke i traži intervenciju kako bi joj se muž vratio).

Ono što međutim jest sporno, uvodna je opsežna studija koju Jonjić (po struci pravnik, a najpoznatiji kao glavni urednik desničarskog glasila “Politički zatvorenik”) i Matković (znanstveni savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest i naslovni redoviti profesor) pišu s jasnih nacionalističkih pozicija, pritom opisujući svoj uradak kao “pokušaj (…) da se o Budaku ponudi zaokruženija i nepristranija slika”. Koliko je taj pokušaj nepristranosti uvjerljiv svjedoči već sam početak rasprave. Po autorima, Budaka i njegove književne sljedbenike “pomeo je revolucionarni teror jugoslavenskog komunističkog pokreta”, a pri kraju studije čitamo da je optužnica protiv Budaka i ostalih na jugoslavenskom vojnom sudu “bila (je) tužiteljski uradak tipičan za totalitarne poretke”. Ova dva navoda, izolirano uzevši, ne bi bila (naročito) sporna da Jonjić i Matković upadljivo ne izbjegavaju uz ustaški režim i djelovanje staviti slične pridjeve, pa se tako u njihovom tekstu ne može naići na sintagmu “ustaški teror”, a ustaška ideologija i praksa nijednom nisu titulirani kao totalitarni. U tom je smislu svojevrsni vrhunac komičnosti tvrdnja da je usprkos tome što je “poglavnik” osobno imenovao profesore, “ipak zadržana stanovita autonomija Sveučilišta”, koja je “dodatno okrnjena” (ali ne i dokinuta!) kad je propisano da i rektora i dekane imenuje “poglavnik” (koji je uz to imenovao i članove HAZU-a).

Lako je pretpostaviti kako bi Jonjić i Matković nazvali praksu po kojoj bi drug Tito imenovao sveučilišne profesore, dekane, rektore i članove akademije. No ista logika ne vrijedi za Antu Pavelića i NDH, kao ni za Budaka za kojeg se izrijekom kaže da je u to vrijeme “zastupao nedemokratski, ali ne i totalitarni model društva” – ta nedemokratičnost, a ne totalitarizam bit će potkrijepljeni i Budakovim riječima kako neće dopustiti da za asistente i docente budu izabrani oni koji nisu ustaše i da će lomiti “ne samo staračke, nego i mladenačke kičme” kako bi pohrvatili velike kulturne zavode.

Skandalozni pak vrhunac logike autorskog dvojca nazivanje je Budakovih antisrpskih govora – za koje sami kažu da su bili brutalni i, po današnjim kriterijima, tzv. govor mržnje, a održani su u vrijeme najvećeg vala zločina nad Srbima – “netaktičnima”, lišenima “osjećaja za mjeru”. Najkritičkija primjedba koju s tim u vezi upućuju Budaku jest da mu je nedostajala “svijest o odgovornosti za posljedice koje može izazvati govor jednog visokog državnog dužnosnika”. Naravno, najstrašniji poklič koje se pripisuje Budaku jest “Srbe na vrbe”, no autori ističu da za nj nedostaje pisani trag. Svjedočenje Mate Frkovića, nekadašnjeg ustaškog stožernika u Varaždinu gdje je krilaticu Budak navodno izrekao, drže sumnjivim s obzirom na kontekst u kojem je to svjedočenje izrečeno, ali onda propuštaju objasniti o kakvom je kontekstu riječ (koliko se da razabrati, Frković je nepouzdan svjedok zbog sudjelovanja u unutarustaškim sukobima u poslijeratnoj emigraciji). Autori upozoravaju da ni za glasovite “trećine” koje se pripisuju Budaku (“jednu trećinu Srba protjerati, jednu prekrstiti, jednu pobiti”) nema pisanih dokaza i da za njih, uostalom, on i nije bio terećen na suđenju, te daju više-manje korektnu interpretaciju Budakove pjesme “Bježte psine preko Drine”, objavljene još 1933., smještajući je u kontekst hrvatsko-srpskog prepucavanja stihovima. No opet upadaju u logički apsurd kad tvrde da Budak nije zagovarao nasilje prema Srbima, nego “samo” iseljavanje, i to prije svega doseljenih Srbijanaca, a manje Srba prečana, pri čemu ne shvaćaju da masovno preseljenje stanovništva predstavlja čin nasilja, odnosno državnog terora par excellence.

Za Budakovo, kao i opće ustaško antižidovstvo, Jonjić i Matković ustvrđuju da je ustupak iz nužde nacističkim saveznicima, a na taj dobro poznati nacionalistički stav nadovezuje se onaj jednako poznat kako ustaštvo sve do 1941. nije imalo nikakve veze s nacifašizmom. Pritom prešućuju da se ideja “jedan vođa – jedan narod – jedna država”, u sprezi s antikapitalističkom retorikom, u ustaštvu javlja najkasnije sredinom 1930-ih, prešutjet će i Budakov dubinski antižidovski rasizam demonstriran još 1933. u pismu prvaku HSS-a Košutiću (“čifut”, kao pogrdni izraz za Židova, Budak koristi kao opći izraz za podlace, na način na koji se danas koristi termin “ciganin”), a šokantan iskaz iz dopisa kojim Budak kao tadašnji poslanik NDH u Berlinu 1942. intervenira u korist jednog židovskog starca (“Meni je ogavna svaka kapljica židovske krvi”) implicitno se opravdava time da je doglavnik znao kako njemačka obavještajna služba nadzire diplomatsku poštu, pa je degutantna rečenica zapravo bila kamuflaža. Prešućuje se i ustaški promidžbeni letak iz 1939., u kojem se Židovi ubrajaju među šest najvećih neprijatelja hrvatskog naroda, zajedno s komunistima, Srbima, masonima, kapitalistima i HSS-om, kao i članak u Budakovom dnevnom listu “Hrvatski narod” iz iste godine, u kojem se veliča fašistička naspram liberalne ideologije.

Jonjić i Matković najavljuju kako je njihova studija samo sažetak veće monografije koju namjeravaju objaviti. Nadajmo se da je neće financirati Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.