Grad kuća na prodaju

Malo gdje je toliko pustoši kao u središtu Gline: gotovo dvadeset godina od svršetka rata, na ulicama toga gradića možete savršeno čuti zvuk vlastitih koraka, dok se istovremeno glas odbija od secesijskih gradskih pročelja koja trunu poput tradicionalne graničarske drvene arhitekture, što je nekada krasila kuće i trgovine glinskih obrtnika i trgovaca.

Stambene građevine u koje je potrebno dodatno uložiti danas su na prodaju; u najužem središtu grada takvih je kuća nekoliko. U dvorištu jedne od njih, u Ulici kneza Branimira, sredovječna gospođa pokušava žicom zategnuti rasklimani poštanski sandučić.

– Pošto cijenite kuću? – pitamo je s ulice, naslonjeni na dvorišna vrata.

– Dvadeset hiljada eura, kuća i okućnica – odgovara, pomalo začuđena našim zanimanjem.

Otkrivamo joj da pišemo priču o životu ljudi u Glini, gdje će se 23. marta održati izvanredni izbori za gradonačelnika i Gradsko vijeće, jer zaključno s krajem prošle godine nije prihvaćen gradski proračun niti je donesena odluka o privremenom financiranju. Možda ćemo pisanjem ubrzati prodaju njezine kuće.

– Nitko meni nije pomogao, nikakve novine, pa nećete ni vi. Nemam ni novca ni zdravlja i što ćeš onda sa mnom pričati, samo ti mogu psovati. Što da farbam oblake – slikovito govori.

Za našu sugovornicu izbori su tek mrtvo slovo na papiru: biralo se i ranije, kaže, bolje nije bilo, a teško da će i biti.

– U životu sam birala samo jednom i to kada sam se udavala – daje nam do znanja.

Kao rođenu Glinjanku pitamo je kuda bi nas dalje mogla uputiti.

– Idite kraj apoteke, ulicom pravo, tamo vam ima dosta samoće. Samoće i kuća na prodaju – govori.

Ništa u tim riječima nije pretjerano: iako je nedjelja, u gradu se mogu vidjeti samo djeca i poneka starija osoba, pa ne preostaje ništa drugo nego promatrati zapuštene i devastirane kuće zbog kojih je lako zaključiti da državna politika za ovaj kraj uopće ne mari. Aktualna bi socijalna slika Gline stala u jedno opažanje: umjesto modnih brendova, uže gradsko središte okupirali su kineski dućani. U kafićima gotovo da nema gostiju, a na naše pitanje u jednom od njih ima li kakvih događanja u gradu, konobarica nam, kao da izbjegava bilo kakvu moguću konverzaciju mimo narudžbe za kavu, odgovara negativno.

S obzirom na aktualnu političku situaciju, odlazimo u obilazak općine: selo Mali Gradac, u neposrednoj blizini mjesta gdje je davno osnovana poznata Sedma banijska divizija, daje ponešto optimističniju sliku ovog kraja. Nalazimo se sa Đurom Stojićem, zamjenikom gradonačelnika Gline iz redova SDSS-a i Ljubom Vrgom, predsjednicom Vijeća srpske nacionalne manjine, s kojima razgovaramo o političkim temama.

– Dvije su najjače suprotstavljene strane pri izboru gradonačelnika. Tu je dosadašnji gradonačelnik Milan Bakšić u ime koalicije SDP-HSLS-HSU, kojeg podržavamo i mi iz SDSS-a, a koji je srušen nakon što su dvojica vijećnika HSS-a prešla na stranu HDZ-a, pa je omjer glasova bio 10:6, nakon čega je i proračun pao. Drugi je kandidat Ivo Žinić, kojeg podržavaju HDZ i HSP, a koji je konkurirao na prošlim izborima za župana Sisačko-moslavačke županije – objašnjava Stojić.

Izbori dolaze u izrazito nepovoljnom trenutku za Glinu i cijeli kraj: osim što će na njih biti utrošeno tristotinjak hiljada kuna, zaustavljeni su i aktualni projekti u iznosu od dvadesetak milijuna kuna. Najvažnije, riječ je o dovršetku izgradnje sportske dvorane i reciklažnog dvorišta koje se gradi na mjestu novog odlagališta otpada. Ipak, za srpsku nacionalnu manjinu izbori su šansa za novi uzlet.

– Do sada smo imali jednog vijećnika u Gradskom vijeću, a sada se nadamo trima vijećnicima – kaže nam Ljuba Vrga.

Da bi se takva nadanja ostvarila, potrebno im je na izbore izvesti do 900 svojih birača. Dogradonačelnik Stojić kaže će biti teško jer je političkih aktera na malom prostoru sve više, poput, spomenimo, novoosnovane Hrvatske zore koja je najavila samostalni izlazak na izbore.

– Pojavile su se neke nove stranke i ljudi koji od politike nisu znali ni početno slovo, primjerice Autohtona Hrvatska seljačka stranka. No kod donošenja odluka u Gradskom vijeću, tri vijećnika su snaga koja se ne može zaobići – u dogovoru s vladajućima trebaju inzistirati na rješenju naših problema – kaže Stojić.

Kao najvažnije navodi (ne)zapošljavanje Srba u javnim službama. U novije vrijeme dvoje je zaposleno u policiji, ali ih nema na sudu, u gradskim službama ili pošti, što govori o neprimjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Razmjerno udjelu srpskog stanovništva od 27,4 posto, u javnim bi službama trećina zaposlenih trebala biti iz redova pripadnika srpske manjine. Najveći uspjeh bilo je zapošljavanje dvanaestero pravosudnih policajaca srpske nacionalnosti, koji svoje plaće zarađuju u nadaleko poznatom glinskom zatvoru, čiji je posljednji poznati stanovnik bio general Mirko Norac koji je ondje služio kaznu za ratne zločine. Priča se da bi sljedeći stanovnik glinske kaznionice mogao postati bivši premijer Ivo Sanader, a možda čak i Nadan Vidošević, nekadašnji šef Hrvatske gospodarske komore.

– Na Zavodu za zapošljavanje je oko 1.100 radno sposobnih od ukupno 9.341 stanovnika Gline. Imali smo dobru suradnju s gradonačelnikom, no on sada nikome ne može dati otkaz da bi na njegovo mjesto zaposlio Srbina – priča Stojić.

Dodaje da je u posljednje četiri godine grad financijski stabilan i zato može ići u projekte. Osim već navedenih, tu je i projekt koji nosi županija, a kojim bi se zgrada bivše bolnice prenamijenila u Dom za starije i nemoćne. Otvara se i ispostava poduzeća za ceste, a privatnim novcem gradi se hidrocentrala, što bi dovelo do novih zaposlenja. Već duže vrijeme u uzletu je drvna industrija u vlasništvu grupe Sherif, koja se nalazi na izlazu iz grada i gdje radi gotovo dvjesto ljudi; ipak, nije riječ isključivo o građanima Gline.

Nakon većeg vala krajem devedesetih, čini se da je povratak u ove krajeve odavno završio. U Glini gotovo više nema autohtonog stanovništva, upozoravaju nas naši sugovornici, jer je država preko nekadašnje Agencije za promet nekretninama (APN) kupovala kuće onih koji se tobože neće vratiti. Te kuće i stanovi dodijeljeni su ljudima iz Bosne i Hercegovine, pri čemu je promijenjena etnička slika. I hrvatska sela su obnovljena, ali prazna, priča Stojić.

– Trenutno je jedino važno ono što se naziva održivim povratkom. To znači da ako čovjeku ovdje možemo pronaći radno mjesto, ako se on može zaposliti, on će doći i ovdje živjeti. A oni koji su se ranije vratili, danas idu put Amerike i Kanade – kaže dogradonačelnik.

– Prije nekoliko dana, trideseta je familija iz Gline otišla u Kanadu, u Edmonton, tamo se traži puno vozača kamiona – dodaje vijećnica Ljuba Vrga.

Ona upozorava na okolnosti koje su velikim dijelom onemogućile povratak. Naime, u jednom trenutku počele su se vraćati mahom mlađe obitelji s djecom, no država je napravila pritisak na te povratnike: ljude se počelo zatvarati i saslušavati pod sumnjom za ratne zločine.

Dogradonačelnik Stojić najavljuje i inicijativu za vraćanje imena Spomen-domu, koji je od svršetka “Oluje” preimenovan u Hrvatski dom, a nalazi se na mjestu nekadašnje pravoslavne crkve u kojoj su 1941. ustaše u dva navrata ubili preko hiljadu Srba iz Gline i okolice.

Upućeni kažu da ćeš srpsko selo na Baniji prepoznati po drvenim stupovima, dok tamo gdje su betonski žive Hrvati. Nova infrastruktura u većinski hrvatskim selima napravljena je s obnovom kuća nakon rata, dok je na području s većinskim srpskim stanovništvom elektrifikacija izvršena još šezdesetih godina; nakon rata ta je infrastruktura dodatno uništena. Primjer za takvo što nalazimo u selu Brubnom, koje od nekadašnjih tristo danas ima samo dvoje stalnih stanovnika i dvoje koji ondje povremeno dolaze. U selu u kojem nema asfalta nema ni struje. Ali zato obiluje vodom – potok što ondje protječe nameće se kao prirodni izvor energije. Naše potencijale sugovornike Milana i Stevu nismo ondje zatekli; dočekao nas je tek dio Milanovog ovčjeg stada u dvorištu, valjda je s drugim dijelom krenuo u njemu poznate šumske predjele. Stevo pak ima naviku, rečeno nam je, otići na nekoliko dana do grada ili na neka njemu poznata mjesta.

Kako je u šumovitim selima glinske općine lakše naletjeti na divlju svinju negoli na čovjeka, za kraj sreću iskušavamo u Gornjem Klasniću. Upalilo je: Mirko Anđelić, 82-godišnji član obitelji partizanskih boraca, dane uglavnom krati na trijemu ispred kuće.

– Gospodine, pustoš, malo naroda. Neće nitko da radi na zemlji. Nemate kuda ići – u dahu nam je kazao Mirko.

Poviše njegove kuće je stara škola, koju je prije samo pola vijeka pohađalo oko sedamsto đaka. Sjeća se Anđelić, na tom je mjestu drug Vladimir Bakarić 1943. predsjedao Drugom konferencijom za Baniju. Od čega živi, pitamo ga.

– Imam poljoprivrednu penziju od 900 kuna. Dvaput sedmično dođe mi pokretna trgovina, kupim mlijeko, kruh, do grada se rijetko spuštam jer treba imati para za privatni taksi. Sve u svemu, meni je dosta, ne pijem, ne pušim… – zastane pa nastavi: – ‘Oćete malo rakije probati? – nudi nas, primijetivši da nam se pogled načas zaustavio na brojnim stablima šljiva koje propadaju jer nema ljudske ruke da ih oživi.

Konkretno, od vrha do dna Velikog i Malog Klasnića, po riječima Anđelića, živi svega 29 ljudi.

– Kada će biti izbori? – potom nas pita.

– Što očekujete od njih? – pitamo mi njega.

– Očekujem da u vlasti ostanu naši iskusni ljudi, koji su nam i dosad bili dobri. Osigurali su nam pomoć od Crvenog križa, brinu da nismo gladni i žedni. Kada dođemo u općinu, sve nam objasne što trebamo raditi, tako da nemamo problema – govori Mirko i odmah nas upozorava da u njegovom kraju ima lijepih drvenih kuća na prodaju, nadajući se kako ćemo tu informaciju, mi koji smo iz Zagreba, proširiti izvan granica banijskih sela.