Idemo dalje!

Neobična činjenica, možda sitnica: nakon presude govorilo se o Ivi Sanaderu toliko da je djelovalo nemogućim prešutjeti jedino što je nakon presude izgovorio Ivo Sanader. Njegovo ponavljanje vlastitog pobjedničkog slogana iz predizborne kampanje 2007. spomenuli su, doduše, svi; nitko, ipak, nije smatrao potrebnim ozbiljnije komentirati, analizirati ili protumačiti što nam je tom reprizom zapravo poručio bivši premijer.

Izrečena danas, formula “Idemo dalje!” nosi nekoliko premaza toksične ironije, oko toga se barem nije teško složiti. Ona kao da nas usputno podsjeća na posljednje predkrizne godine kreditiranog gospodarskog uzleta, kada je stranci na vlasti bilo dovoljno ponuditi obećanje nastavka dotadašnje politike kao garanciju novih uspjeha: nešto što vladajuća koalicija, recimo, teško da će moći učiniti za dvije godine. Kao da nas podsjeća na vrijeme kada je slogan uspješno mobilizirao stotine tisuće biračica i birača: sada ga se, znamo, ne bi usudio izgovoriti baš nitko osim Sanadera. I kao da nas, prije svega ovoga, podsjeća na one koji su tog Sanadera u međuvremenu napustili: suradnike i suučesnike, pijune i poltrone, medijske adorante koji ga danas blate… Čovjek koji je imponirao i poslušnicima i protivnicima nije, eto, imao sreću da mu aktualni ministar financija Slavko Linić bude bliski prijatelj, pa su ga se nakon optužbe odrekli baš svi. Ostao mu je tek odbačeni slogan da njime cinično provocira: dobili smo, tako, tragičnu figuru. Ili, barem, njenu karikaturu.

Čak i ako, međutim, Sanaderovo ustrajavanje na vlastitoj ulozi tragične žrtve sistemske zavjere uistinu djeluje kao komična zabuna – jer priroda se tragičnih likova ipak sastoji u tome što svoju sudbinu nisu birali sami – to ne znači da nam njegove riječi nemaju što reći. Za početak, vrijedilo bi uzeti u obzir njihov originalni kontekst: pobjedničku kampanju u koju su upumpani golemi iznosi ukradenog novca, pa je u predizbornim tjednima tog novembra 2007. okupirala medije, cirkulirajući frenetično televizijama, radijima, novinama i bilbordima. Korupcija, drugim riječima, ne samo što nije bila skrivena, nego nam je svima paradirala pred očima, šarena, agresivna i bučna. Samo rijetki, poput udruge Gong ili dva-tri nezavisna medija, ukazivali su tada javno, dosljedno i glasno da iznosi za koje HDZ tvrdi kako ih je potrošio na kampanju ne mogu pokriti ni manji dio svih onih emitiranih spotova, tiskanih oglasa i polijepljenih plakata; krađu su dakle, da su htjeli, mogli primijetiti i ostali.

Gromoglasna šutnja koja prati današnje Sanaderovo ironično recikliranje slogana nekadašnje velike političke pobjede stoga je samo eho šutnje koja je tu pobjedu prije sedam godina omogućila. Ona je potvrda licemjerja fingirane kolektivne amnezije: dosta uspješno skriva zebnju pred priznanjem da bi se prozivanje “onih koji su zatvarali oči i prešutno podupirali ovakav način funkcioniranja sustava” – kako glasi formulacija iz obrazloženja presude – moglo shvatiti i nešto šire od optužbe jedne, pa makar i bijedne stranke. Da bi se ta optužba, barem manjim dijelom i barem uvjetno, mogla protegnuti na sve koji su korupciju gledali i slušali u medijskom prajmtajmu, ali su odabrali zatvoriti oči i šutjeti. Jer je sustav, eto, takav kakav jest, i jer funkcionira onako kako funkcionira.

Utoliko je zanimljivije slušati danas brojne komentare prema kojima je šteta počinjena korupcijom načelno nepopravljiva – novčanim odštetama i zatvorskim kaznama usprkos – jer je omogućila izbornu pobjedu i nepovratne četiri godine vlasti HDZ-a. Skrivena premisa takvog stava jasna je i nedvosmislena. Izbori se kupuju novcem, kaže nam ona; osvaja ih onaj tko sebi može priuštiti najmoćniju političku promidžbu. I nije da se to pritom ne može jednostavno i sažeto reći. Onako kako je, primjerice, učinio Mate Kapović na Indeksu: “Financiranje izbora (i drugih stranačkih aktivnosti) iz crnih fondova je samo površina pravog problema. Zadržavanje na tome samo prikriva sistemski problem o kojem se u mejnstrimu nikada ne govori – a to je da demokracija koja ovisi o novcima ne može doista biti prava demokracija.” Pa ipak, gotovo nitko drugi ovo ne izriče, nitko ne izvodi logične konzekvence iz tvrdnje da je HDZ “kupio izbore”. Jer je sustav, bit će, takav kakav jest, i jer funkcionira onako kako funkcionira.

Postoji dakle izvjesna veza između šutnje koja je pratila nezakonitu krađu pretprošlih izbora i šutnje koja prati zakonitu krađu svih izbora. Ne treba ići toliko daleko da bismo pretpostavili kako je Sanader baš na tu vezu želio ukazati, naravno, ali njegove riječi vrijedi možda shvatiti i nešto ozbiljnije nego što ih je sam zamislio. Tamo gdje danas svi vide epohalan rez s razdobljem kriminalne korupcije, govore nam one, nazire se kontinuitet neprestane, legalizirane, sistemske uzurpacije demokracije: baš to je ono što nam, ponovljen iz usta poraženog moćnika, neobično jasno poručuje slogan da “idemo dalje”. Idemo: jednom ćemo, možda, stići i do mjesta s kojeg će se današnji sistem činiti barem onoliko nevjerojatnim koliko nam se sada nevjerojatnom čine razmjeri jučerašnje krađe. To će sigurno izazvati barem podjednaku ljutnju: trebat će iznova opravdati kolektivnu šutnju.