Kako isušiti močvaru

Nedavni sukob domaćih i međunarodnih nogometnih organizacija i, s druge strane, hrvatske države u vidu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, iznenadno je otvorio pojedina krupna politička pitanja kakva smo u tom kontekstu ranije uglavnom pabirčili s margina raznih manje obuhvatnih i direktnih zbivanja. A ovom je prilikom, iz prepiske na visokoj razini, pred javnost u krajnjoj liniji tresnula i dilema oko samog cilja sportske djelatnosti u suvremenom društvu i načina kojim se njom upravlja.

Podsjećamo, Hrvatski nogometni savez požalio se UEFA-i i FIFA-i zbog pritiska Sportske inspekcije rečenog ministarstva, koja je prokazala NK Lokomotivu iz Zagreba kao loše prikrivenu filijalu Dinama. HNS je tada mudrijaški bio prihvatio inkriminaciju, ali je odlučio da rezervno poduzeće našeg apsolutnog nogometnoga gazde Zdravka Mamića – koji posredno vlada i tim savezom – svejedno može nastaviti s loptanjem u Prvoj ligi. Tajnici europske i svjetske asocijacije u dotičnom sportu uputili su zatim u Hrvatsku pismo kojim će intervenciju države obilježiti kao “neumjesna uplitanja” politike u ekskluzivni sportski zabran. Sektorski ministar Željko Jovanović nije se time dao smesti, barem na uobičajenom retoričkom planu, a znajući da je fiktivno licenciranje tek manji dio kriminalnog problema. Ali, kao i u cjelokupnoj mu politici, najveća je muka to što bi tema mogla i u perspektivi ostati na pukom verbalnom pražnjenju, namjesto razvoja neophodne i kvalitetne, ne nužno bučne regulacije sporta. Pomozimo sad ministru, dakle, ne bi li se pokazao boljim od samog sebe dosad, i za početak probajmo skicirati neke realne konture državnih ingerencija.

Za to će nam u prvom redu biti potrebno načelno definiranje onog čime se prvenstveno bave velike sportske organizacije, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Smisao nogometne igre, recimo, odavno se već ne iscrpljuje u veselom nastojanju da se među protivničke stative utrpa gol više. Znano je da se strast s travnjaka i tribina najvećim dijelom preselila u menadžerske i funkcionarske redove, te sponzorske krugove. U publici i klubovima sve je manje naroda, a sve više ciljanih potrošača i korisničkih grupa. Ipak, čitav taj pregolemi biznis i dalje je u Hrvatskoj javno dobro, pa makar utoliko što na ovaj ili onaj način povlači značajna budžetska sredstva. A i da ne povlači, njegovo poslovanje i dalje bi se moglo principijelno dijeliti na općezakonito i samo uvjetno legalno – prema pravilima koja po svom nahođenju određuju sportske organizacije poput HNS-a ili Hrvatskog olimpijskog odbora. Što se tiče Hrvatske, uz HNS kao svojevrsnu malu despotiju od udruženja, ako govorimo o većim i bogatijim sportovima, možemo spomenuti još rukometnu i košarkašku organizaciju. Njihovi mamići zovu se, dakako, Zoran Gobac i Danko Radić.

Tražeći odgovor gdje bi i zašto imala prestati nadležnost potonjih, a započeti djelokrug države kao upravnog predstavništva najšire zajednice, obratili smo se i nekolicini mjerodavnih sugovornika. Zoran Čutura, medijski sportski komentator, a nekoć vrhunski košarkaški igrač, nije se htio posebno osvrtati na nogomet, ali se spremno izjasnio o hrvatskoj sportskoj politici i praksi općenito.

– Upravo je naš sport posljednji bastion socijalizma u zemlji koja je inače obuzeta divljim kapitalističkim galopom. Iako se savezi još uvijek financiraju javnim novcem, izostaju primjereno kvalitetni mehanizmi kontrole nad trošenjem tih sredstava. Na njima stoga parazitiraju ljudi koji vode saveze uz potpunu autonomiju, što nadalje ukazuje na patologiju sportske administracije – kaže Čutura.

A to pak omogućuje državna vlast, zakonodavna i izvršna, kao što smo čuli, koja je tako inertna da ne uspijeva ni uočiti dramatične promjene koje se u sportu događaju praktički na dnevnoj bazi, pa nam je Zakon o sportu izrazito manjkav. Za primjer je Čutura naveo fakat da zakon ne dijeli jasno amaterske sportaše od profesionalnih, a to je svakako jedna od rupa kroz koju se profiteri rado provlače.

– Možda se s novom garniturom u MZOS-u nešto i pomaknulo nabolje, počelo se talasati prema određenim poželjnim rješenjima, kao što bi mogla biti i Sportska inspekcija. Ali čini mi se da bi uspješniji bili da su počeli od nekih manjih sportova, koji pritom nisu manje kontaminirani u spomenutom smislu. Nogomet je nekako prezahtjevan za start – smatra Zoran Čutura.

Problematični odnosi u hrvatskom sportu razvijali su se u kontekstu tranzicijskom, naravno, pa su po svemu analogni onome što se desilo u generalnoj političkoj i ekonomskoj domeni. Baš kao u privredi, medijima ili kulturi, sportsko-funkcionarske namjesnike političke elite iz ratnog doba i neposrednog poraća ubrzo su zamijenili likovi poduzetnika čvrste ruke. Neki od već navedenih tu su čitavo vrijeme, kao što je to u privredi recimo Ivica Todorić, uostalom. Ali bitna razlika sastoji se u tome što danas puno lakše Todorić može iz igre maknuti nekog ministra, negoli ministri njega. Tako nekako stoje stvari i s preprodavačem juniora Zdravkom Mamićem, koji također prima obilate javne poticaje, ali je do te mjere ojačao da bi na njemu Jovanović mogao slomiti svoje političko zubalo. Nije bolje ni u manje bogatim sportovima, kojima nerijetko gazduju i šerifi lokalnog ranga, postižući zavidnu iritaciju šire javnosti. A kad smo kod lokalnih prilika i javnog subvencioniranja sporta, kao i sprege političara i menadžera, bilo bi krajnje nesportski preskočiti Milana Bandića, jednog od neupitnih šampiona. Njega se dohvatio i Ante Vrdoljak, nekadašnji predsjednik NK Zagreba i visoki funkcionar Zagrebačkog sportskog saveza (ZSS), koji smatra da je svakako problem u odnosu prema sportu uopće, a ne tek nogometu.

– Zbog toga je likvidiran i ZSS, da bi Bandić i nekolicina ljudi koji s njim vode Grad Zagreb realizirali svoje financijske interese, preko apsurdne vizije triju ili četiriju klubova koji bi nas predstavljali u inozemstvu. Oko toga je zavladao muk, ni “Sportske novosti” nisu se usudile napisati istinu – rekao nam je Vrdoljak.

Čitav taj poslovni koncept ispostavio se promašenim; izostale su jake lige, posjećenosti, sponzorstva, rezultati. Pokazalo se to, prema njegovu mišljenju, i u tretmanu sportskih objekata koji su godinama tavorili u podružnici gradskog holdinga, a sad se izdvajaju u posebnu ustanovu. Jer bilo je nerazumno očekivati zaradu od tih objekata, baš kao što je i Arena građena radi izvansportskih interesa.

– Sa sportom više veze ima aerodrom na Plesu – dodaje Vrdoljak – jer se tamo sportaši češće okupljaju nego u Areni.

– Jovanović puno galami, malo rješava. No svi koji žele ovom društvu i njegovu sportu dobro, trebali bi mu pomoći kad je u pitanju HNS. Ako HNS-u ne odgovara da se država miješa u kriminal, zašto sam ne raščisti s njim? Zato što im to nije cilj, zato što je nogomet u Hrvatskoj organiziran upravo na njihovu sliku i priliku. A međunarodna udruženja imaju globalni uvid u situaciju, dok ih naše specifičnosti očito baš i ne zanimaju. Michel Platini sad brani HNS, a bilo je teško i za slušati kako je oštro govorio o njemu na svečanosti 100-godišnjice saveza. Naravno, jer su i UEFA i FIFA poput holdinga, korporacije koje zanimaju samo one same i prosperitet nekolicine lidera – zaključuje Ante Vrdoljak.

Da su europska i svjetska nogometna organizacija prerasle u korporativne, transnacionalne monstr-agenture, jasno je već dugo, i najbolje se to potvrđuje u međunarodnoj praksi, po ciklusima od prvenstva do prvenstva. FIFA je tako mundijalom 2010. opustošila Južnoafričku Republiku kroz uzurpaciju poslovnih prava i, konačno, efekte na lokalno socijalno stanje. Sad je na redu Brazil, a za osam godina bi to trebao biti Katar, gdje je na sumanuto zahtjevnim gradilištima već poginulo gotovo tisuću radnika iz Nepala i Indije. Koruptivnih afera također ne nedostaje: prije nekoliko dana u britanskom tisku objavljeni su dokazi o tome kako je bivši potpredsjednik FIFA-e Jack Warner, iz Trinidada i Tobaga, zajedno sa sinovima primio višemilijunsko dolarsko mito da bi progurao kandidaturu katarskih milijardera za Svjetsko prvenstvo. Pa ipak, ako se odluka o njihovu domaćinstvu poništi, neće to biti zbog toga, nego zbog protivnih interesa nekoliko bogatijih nacionalnih nogometnih organizacija iz Europe. Ponekad se i FIFA-i ili UEFA-i, međutim, čak i netko manji uspješno usprotivi, kao što je prošlog tjedna napomenuo Dražen Krušelj u “Jutarnjem listu”.

Poljska vlada, naime, krajem prošlog desetljeća pokrenula je veliko isušivanje svoje nogometne “kaljuže”, kao što Željko Jovanović naziva takav milje. Usprkos velikim otporima međunarodnih nogometnih asocijacija i prijetnjama oduzimanjem domaćinstva za Europsko prvenstvo 2012. godine, privedeno je bilo ukupno oko 150 funkcionara, sudaca, igrača i trenera, a gornje institucije morale su ustuknuti. Možda je to neka vrsta uputstva i za Jovanovića, iako njegove taktičke odlike u najmanju ruku ne ulijevaju povjerenje.

Dean Duda, profesor književnosti i kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i čest komentator nogometno-društvenih kretanja, skeptičan je prognozer u tom pogledu, i to zbog šireg konteksta.

– Ništa od Jovanovićevih postupaka neće uroditi minimumom promjene u hrvatskom sportu. Napeo se, razgalamio, nešto se počelo odmotavati, ali će sve – kao i uvijek u sličnim prilikama – završiti minimumom javnog učinka, koji će se zatim kao politički žeton u skoro predizborno vrijeme oglašavati i slaviti kao presudna reforma. Par neukusnih osobnih “fajtova” su bura u čaši vode, ali jasno pokazuju profile aktera u sukobu, kako domaće tako, čini se, i inozemne – kaže Duda.

On smatra kako promašaju “isušivanja kaljuže” neće biti razlog tek izostanak kompetencije ministra i suradnika mu, nego višedesetljetne naslage raznih mafijaško-poslovnih klijentelizama i uvezanih interesnih sfera poslovno-političkih subjekata. HNS je u tom smislu ogledni primjer, jer uza sve probleme još proizvodi nove, i to u suradnji sa zagrebačkim gradonačelnikom, podsjetio nas je Duda, ciljajući na aktualni nekretninski projekt centra za nogometnu reprezentaciju na zagrebačkim Sveticama.

– Sport je u Hrvatskoj sfera izvan demokratskog procesa odlučivanja i potrebnog stupnja legalnosti, nedostupna bilo kakvom mehanizmu društvene kontrole. Neki primjeri iz posljednjih nogometnih godina pokazuju da tako ne mora biti i zato bih žarko želio da me slijed događaja hametice potuče i demantira do kosti – zaokružio je svoje gledište Dean Duda, ukazujući na temeljni problem današnje odvojenosti sporta – i ne samo njega, dabome, kao što smo već naglasili – od naroda, njegove slobodne volje i njegova interesa.

Progresivna gibanja u hrvatskom nogometu mogla bi se tako odnositi na demokratske procese uspješnog organiziranja šire navijačke zajednice i demokratskog preuzimanja istinskih nadzornih ovlasti nad upravljanjem klubom u slučaju Hajduka. Osvježavajući nagovještaj sličnog porijekla dade se osjetiti posljednjih dana i oko Dinama, što ukazuje na činjenicu da politička tzv. volja – a uvijek se misli na volju odozgo – ne rješava sama u konačnici sve probleme dovoljno pouzdano, nego joj u svakom slučaju treba podrška odozdo, iz baze. A što se tiče UEFA-e i FIFA-e, dodajmo kako se tog bauka i mogućih sankcija u osnovi ne treba plašiti, ako se oko objektivnih demokratskih iskoraka usuglase državno vodstvo i nogometni puk. Normalno je da te asocijacije, zainteresirane prvenstveno oko profita, do posljednjeg časa podržavaju Mamića, njegova adlatusa na čelu HNS-a Davora Šukera i slične. Oni su im strateški partneri u kolonijalističkom osvajanju tržišta svim sredstvima, što po definiciji podrazumijeva borbu za deregulaciju, za istiskivanje države i preuzimanje svih raspoloživih izvora vrijednosti. Jednako nad javnim budžetima, publikom i nogometnim podmlatkom.