Kralj igre na sigurno

Na izvanrednim parlamentarnim izborima poražena je građanska Srbija, komentar je Vesne Pešić nakon objavljivanja izbornih rezultata. Srpska napredna stranka osvojila je 48,44 posto glasova i imat će čak 156 od ukupno 250 zastupnika u Skupštini Srbije. Praktički sama može oformiti Vladu, iako Aleksandar Vučić, sigurni budući premijer, najavljuje da će razgovarati sa svima, pa i onima koji nisu prešli izborni prag.

Drugo mjesto osvojila je koalicija Socijalističke partije Srbije, umirovljenika i Jedinstvene Srbije, sa 14,05 posto glasova ili 45 mandata, a izborni prag od pet posto prešli su još Demokratska stranka Dragana Đilasa, koja će imati 20 zastupnika, i Nova demokratska stranka Borisa Tadića, koja će ih imati 18. Tu su još manjinske stranke – Savez vojvođanskih Mađara s devet mandata, SDA Sandžaka Sulejmana Ugljanina s tri i Partija za demokratsko djelovanje Rize Halimija s dva mandata.

Iznenađenje izbora svakako je ostanak ispod izbornog praga Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice (3,9 posto glasova), Ujedinjenih regiona Srbije Mlađana Dinkića (dobili su 3,32 posto) i Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića (3,19 posto glasova). Ispod crte su ostali i nacionalisti iz Dveri (3,07 posto), Srpska radikalna stranka (1,96 posto) i lista “Dosta je bilo” bivšeg ministra privrede Saše Radulovića (1,58 glasova), kao i još nekoliko lista koje su dobile zanemarivi broj glasova. Gotovo je identična slika i s izbornim rezultatima za beogradski parlament, osim što je Koštuničin DSS premašio izborni prag, pa će SNS od 110 odbornika u Skupštini Beograda imati 63 mandata, Đilasov DS 22, Dačićevi socijalisti 16, a DSS devet mandata.

Pola Srbije je glasalo: na parlamentarnim izborima 53,2 posto, u Beogradu 49,9 posto. No sporno je koliko birača uopće ima: nadležni tvrde da ih je 6,767.324, koliko i na izborima 2012. godine. Sociolog Srećko Mihailović u jednom svom predizbornom tekstu u “Danasu” pozabavio se time: “Prema proceni broja stanovnika od 1. januara 2013. godine, u Srbiji ima 7,181.505 stanovnika. Prema prvim rezultatima popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, Srbija ima 7,186.862 stanovnika. Razlika između broja birača upisanih u birački spisak na dan 28. februara 2014. i broja stanovnika Srbije prema rezultatima popisa iz 2011. iznosi 419.538, a to je 5,8 odsto od procenjenog broja stanovnika Srbije 1. januara 2013.” S druge strane, objašnjava Mihailović, na osnovi procjene Republičkog zavoda za statistiku iz 2012., broj stanovnika Srbije koji su mlađi od 17 godina je 1,269.068, što čini 17,6 posto od ukupnog broja stanovnika, a to je triput više od onoga što proizlazi iz biračkog spiska. Ako se od broja stanovnika Srbije, prema procjeni Zavoda za statistiku (tj. od broja 7,181.505) oduzme broj osoba tada mlađih od 17, a danas mlađih od 18 godina (tj. 1,269.068), dobije se 5,912.437 osoba s biračkim pravom. Razlika u toj računici kaže da u biračkom spisku postoji višak od oko 15 posto birača, čime se nitko nije pozabavio, što Mihailović objašnjava aljkavošću i nebrigom vlasti, posebno SNS-a; ta je stranka tvrdila da je bilo izborne krađe na izborima 2012., propustivši snagom političke volje utjecati na utvrđivanje činjeničnog stanja.

Bilo kako bilo, računica kaže da je za SNS glasalo oko dva milijuna građana, a odmah potom slijedi 900 tisuća onih koji su glasali za neku od lista koje nisu prešle izborni prag; 3,6 milijuna je ostalo kod kuće, imalo pametnijeg posla ili namjerno izabralo apstinenciju. Usprkos tome što su oni koji su na prošlim izborima u svibnju 2012. propagirali tzv. bijele listiće ovoga puta pozivali građane da svakako glasaju, bilo je čak 3,1 posto nevažećih listića, među kojima i veliki broj bijelih. Upravo iz toga politički analitičar i urednik “Nove srpske političke misli” Đorđe Vukadinović izvlači zaključak da čak jedna trećina građana Srbije neće biti zastupljena u Skupštini.

– Pobeda SNS je apsolutna i neosporna, pa i za nijansu “preterana”, jer preveliku odgovornost baca u ruke SNS-a i lidera mu Aleksandra Vučića. Takođe, mislim da nije dobro da više od 20 odsto građana nema svoje zastupnike u parlamentu, kao i to šta u njemu neće sedeti niko ko bi predstavljao gotovo trećinu onih koji su skeptični i nepoverljivi prema evrointegracijama i aktuelnoj kosovskoj politici. To će te snage, sa jedne strane, potpuno marginalizovati iz političkog života, a sa druge ih opet radikalizovati i gurati u vanparlamentarnom smeru delovanja – kaže Vukadinović i dodaje da je rezultat izbora bio unaprijed poznat.

Moglo bi se postaviti i pitanje regularnosti izbora, dijeli mišljenje s mnogima koji su na to upozoravali za vrijeme predizborne kampanje, s obzirom na to da su u medijima vladajuće stranke bile zastupljene dominantno i preko svake granice dobrog ukusa: oni koji ne koriste internet i informiraju se samo putem klasičnih elektronskih i tiskanih medija nisu imali mogućnosti objektivno i kritički prosuđivati o političkoj ponudi.

– Ovi izbori su, barem kada je o pobedniku reč, bili odlučeni još u trenutku kada su raspisani: i da je postojala iole realna mogućnost da se završe drugačije, izbora ne bi ni bilo – Vukadinovićeva je potvrđena prognoza još od prije mjesec i pol dana.

– Bez obzira na to šta se to prikrivalo zarad održavanja veštačke neizvesnosti i zarad mobilizacije biračkog tela SNS-a, neizvesnosti u pogledu naprednjačkog rezultata naprosto nije bilo i jedino je postojala dilema da li će da osvoje “samo” 43-44 ili svih pedest odsto od glasova izašlih birača. A posebno je svako licitiranje sa rezultatima postalo bespredmetno pošto se Demokratska stranka pocepala u dve kolone mesec dana pred izbore i kada vajne “patriotske snage” nisu uspele da se dogovore o zajedničkom nastupu, uprkos realnoj opasnosti (koja se na kraju i obistinila) da svi ostanu ispod crte. Sve ostalo je bila stvar čiste tehnike, koju igrač Vučićeva iskustva naprosto nije mogao propustiti – govori Vukadinović, dodajući da se usprkos izuzetno visokom postotku osvojenih glasova njegova pobjeda ne može mjeriti s onom Slobodana Miloševića s početka 1990-ih, ni u kvalitativnom ni u kvantitativnom smislu.

– Ne samo da je Milošević imao gotovo milion glasova više, već ova podrška Vučiću nije ni izbliza tako intenzivna i vatrena kao šta je bila ona Miloševiću. Plus šta je to sada, barem nominalno, podrška evrofilnoj politici i regionalnoj saradnji, na čemu Vučić neprestano insistira ili barem o tome neprestano govori – kaže on.

Ipak, smatra Vukadinović, možda je najvažnije to što su opozicijske stranke – i one građanske i one nacionalne – nastupile razjedinjeno i posvađano te više međusobno polemizirale nego što su se “htele i smele” baviti kritikom vlasti, pogotovo Vučića.

– Opozicija je ubedljivo najzaslužnija za rejting i pobedu Vučića i SNS-a. Tome su u najvećoj meri doprineli silna neispunjena obećanja o boljem životu i izgradnji normalnog društva, masovna korupcija, kao i neprestani međusobni sukobi i liderske sujete. I Vučić je, kao iskusni kockar, samo sačekao da mu plen padne u šake – objašnjava Vukadinović. Opozicija, nad kojom sada likuju pristaše naprednjaka govoreći o cunamiju koji ju je pogodio, rezultate je primila prilično kiselo: odbjegli Boris Tadić, koji je pred izbore napustio Demokratsku stranku i time podijelio i birače, izjavio je da je rezultat njegove liste “objektivno odličan” u situaciji kada u parlament nisu ušle stranke koje postoje četvrt vijeka. Na insistiranje novinara da odgovori kaje li se što je napustio Demokratsku stranku, rekao je: “Ne kajem se.”

Ništa manje kiseli nisu bili ni u štabu demokrata: Dragan Đilas je izjavio da je razočaran rezultatima izbora, da očito nisu uspjeli motivirati građane za izlazak na njih i da je razjedinjenost opozicije i građanske opcije utjecala na rezultat. U svakom slučaju, DS će biti najjača oporbena stranka u parlamentu, kaže Đilas, ali i to tek treba vidjeti, jer je pitanje hoće li Vučić i dalje računati na Ivicu Dačića i njegove koalicijske partnere. Objektivno, ne treba mu nitko od njih, a indikativno je i to što je u utorak, kada nastaje ovaj tekst i u danu kada je uhapšen narkobos Darko Šarić, izbjegao da se na dobro koordiniranom radu domaćih i stranih službi (CIA, DEA) zahvali i MUP-u Srbije, kojem je Dačić (tehnički) još na čelu.

Od svih poraženih stranaka i lidera jedino je Mlađan Dinkić, koji je na vlasti neprekidno od 2000., najavio svoj odlazak iz politike i prepuštanje Ujedinjenih regiona Srbije nekom drugom. Razgovori o liderstvu najavljeni su i iz redova Đilasovih demokrata: Borko Stefanović, predsjednik zastupničkog kluba DS-a u parlamentu, to je jasno potvrdio, a ne treba u to ni sumnjati, jer je odluka o preispitivanju vodstva stranke donesena još uoči raspisivanja izbora, pošto je propao Tadićev puč protiv Đilasa. Ostalima, pa ni lideru liberala Čedomiru Jovanoviću, ne pada na pamet nikakva ostavka jer, kako kaže, “realnost ih nije demantirala, a rezultati su iznenađenje samo za one koji ne znaju u kakvoj Srbiji žive”.

Sada valja sačekati, slažu se analitičari, da se formira nova vlada (obećano je da bi se to moglo dogoditi već do početka svibnja) i da opozicija nekako zaliječi izborne rane, što će biti posebno teško onima koji nisu ušli u parlament, pogotovo ako Vučićeva vlada sastavi puni mandat od četiri godine. O tome se odmah počelo raspravljati.

– Osećam se kao kada se pojavio Slobodan Milošević. Mi koji smo bili orijentisani ka demokratiji i ljudskim pravima i građanskim vrednostima tada smo takoreći bili zbrisani sa političke scene – kaže Vesna Pešić, koja je na izborima dala podršku Đilasovoj Demokratskoj stranci, i dodaje da se obrazovana, srednjoklasna, građanska Srbija sada mora sabrati i početi ispočetka.

– Prvo šta sada treba uraditi jeste da se građanska Srbija ponovno okupi, da se napravi politika i strategija kako bismo se oduprli tendenciji da se posle ovih izbora poništi višepartijski sistem – kazala je za “Danas”.

Njen mlađi kolega, sociolog Jovo Bakić, kaže da je zemlja u takvoj situaciji da ova vlast neće potrajati dulje od godinu-dvije, dok se profesorici Vesni Rakić Vodinelić čini da opoziciji u Srbiji neće cvjetati ruže u nekoliko idućih godina, izuzev ako zaista ozbiljno ne odluči što su joj primarni ciljevi, ako ne shvati da je ovako loš rejting jedno opasno nadiranje populizma i velika opasnost koja prijeti demokratskim institucijama.

– Jer od SNS-a ne možemo ništa da čujemo, osim da su oni odlučili da krenu u korenite reforme. Kakve reforme, čega reforme, u kom pravcu reforme? To zaista sada ne znamo i ako ne postoji jaka opozicija, koja će da kritikuje smer reformi, koja će da objasni zašto takve reforme nisu dobre a neke su druge poželjne, čini mi se da ćemo se kao društvo kretati u dosta lošem smeru – smatra Vesna Rakić Vodinelić.

Pesimist je i Đorđe Vukadinović, koji na pitanje u kojem će smjeru Srbija ići, prema nužnim ekonomskim i ostalim reformama ili prema populističkim obećanjima i bankrotu, odgovara:

– Ne znam tačno šta nas sve čeka. Ali sam apsolutno siguran, imajući na umu tešku društveno-ekonomsku situaciju, prošlost, pa i sadašnje poteze aktualne vlasti, da nas ne čeka ništa dobro. A predizborna obećanja će se vrlo brzo pretvoriti u dim, odnosno nestati u mutljagu Vučićevog “Beograda na vodi”, šta nam ga je obećao sa svojim prijateljem šeikom.