Kronika

Ratni zločin na Kordunu nakon Oluje

Slavsko Polje smrti

Umirovljeni policajac Milan Pajić proveo je privatnu istragu o ubojstvima osmero stanovnika Slavskog polja

Među više desetaka nerazjašnjenih ratnih zločina počinjenih nad Srbima nakon provođena akcije Oluja spada i zločin počinjen u dijelu naselja Slavsko Polje. Nakon Oluje na svojim ognjištima ostalo je trinaestoro mještana. Međutim, osam od njih – iz zaseoka Samardžije i Pajić potoka su ubijeni. Njihovi grobovi nisu pronađeni.

– Do sada nije otkrivena niti jedna grobnica bilo kojeg od stradalih, niti je uža rodbina od strane vlasti na bilo koji način obaviještena o mjestu njihovog nestanka kao ni o načinu na koji su stradali, kaže Milan Pajić (83), penzionirani policajac rođen u Pajićima, u Slavskom Polju.

Pajić je rođen 1930. u Slavskom Polju kojeg je napustio 1948. godine i zaposlio se u ondašnjem Sekretarijatu unutrašnjih poslova. Službovao je u Bjelovaru, Pakracu i Županji da bi 1978. godine otišao u penziju, otkad živi u Karlovcu, a u rodnom mjestu polagano obnavlja staru rodnu kuću ili ono što je od nje ostalo.

U ljeto 1991. nije se mogao iz Slavskog Polja vratiti u Karlovac pa ostaje na tom području. Oluja ga “odnosi” u Srbiju, a vraća se u Hrvatsku početkom 1998. godine. Naravno, vraća se i u svoje rodno selo. Tada, obilazeći ljude koji su ostali ili su se prije njega vratili, saznaje da je osmero od 13 ljudi koji su ostali, za vrijeme Oluje ubijeno. Provodi privatnu istragu i saznaje za imena ubijenih.

Tešo Samardžija, sin Petra, rođen je 1919. godine u Slavskom Polju, kućni broj 3. Po zanimanju je bio penzioner i u vrijeme Oluje nije želio napustiti selo. Ubijen je nakon par dana, kuća i gospodarske zgrade su bile zapaljene, gdje je i on izgorio zajedno sa suprugom Danicom. Do sada nisu poduzete nikakve akcije od strane vlasti na pronalaženju njihovih ostataka. Milorad Samardžija, sin Dušana, rođen 1949. u Slavskom Polju na kućnom broju 2, zaselak Samardžije. Nije želio napustiti svoje selo; ubijen je poslije Oluje. Do sada nije otkriveno mjesto gdje je ubijen. Adam Samardžija, sin Ljubana, rođen 1940. godine u Slavskom Polju, zaselak Samardžije, po zanimanju radnik, ubijen je poslije Oluje i ne zna mu se za grob. Nikola Miličević, sin Mile, rođen 1955. godine u selu Brnjavac, zaseok Pajić potok, po zanimanju je bio radnik. Imao je psihičkih problema, a ubijen je nakon Oluje i ne zna mu se za grob.

Mirko Pajić, sin Nikole, rođen je 1950. godine u Slavskom Polju, zaseok Pajić potok, zemljoradnik. Ubijen je isto nakon Oluje i nije poznato mjesto stradanja. Mile Pajić, sin Đure, rođen je 1950. godine u Slavskom Polju, zaseok Pajić potok i po zanimanju je bio poljoprivrednik. Također je ubijen nakon Oluje i nije poznato mjesto stradanja.

Matija Pajić, sin Đure, rođen 1950. godine u Slavskom Polju, zaseok Pajić potok, po zanimanju radnik, također je ubijen nakon Oluje i nije poznato mjesto ubojstva.

– Moram ponoviti da su svi ovi ljudi ubijeni par dana nakon akcije Oluja. Ovo su podaci do kojih sam uspio doći. Žalosno je da ni jedna od ovih žrtava nije pronađena, dok istovremeno Hrvatska traži grobove “svojih” žrtava kao da Srbi – hrvatski državljani nisu njene žrtve. To je nedopustivo i necivilizacijski. Čudno je također da nakon toliko godina službene vlasti šute o njihovom nestanku, potvrđujući da ih uopće nije briga za te žrtve, pa je rodbina stradalih jako nezadovoljna ovakvim ponašanjem službenih hrvatskih vlasti prema pronalaženju nestalih državljana. Oni koji su ostali živi, pričaju da su ta ubojstva počinili pripadnici specijalne policije koji su taj teren pokrivali, kaže Milan Pajić.

Neslužbeno doznajemo da je kroz Slavsko polje u to vrijeme prošla jedna od jedinica antiterorističke jedinice Lučko. Milan Pajić inače kaže da ne prepoznaje više Slavsko Polje; nema ljudi, nema vlaka, strujna mreža je toliko slaba da joj je neophodna temeljita rekonstrukcija. Asfalta također nema, kao i nikakvih veza za Vrginmost, Topusko i Glinu.

– Ljudi nisu zadovoljni što su u Sisačko-moslavačkoj županiji. Karlovac nam je i više nego dvostruko bliže pa tako i dalje sve naše potrebe obavljamo u Karlovcu, osim onih službenih. Prijevoz nam je problem. Mi smo uvijek bili orijentirani na Karlovac i historijski je rijeka Glinica prije Gline uvijek bila granica između Korduna i Banije, a danas su “granicu” postavili na Biljegu što je netočno. Tu je granica između Korduna i Banije bila samo za vrijeme NDH, a to je danas nedopustivo. Ako bude bilo kada bilo kakvih prekrajanja regija mi ćemo inzistirati da se ponovo vratimo u Karlovačku regiju – zaključuje Pajić.

Milan Cimeša

  •  

SDF nezadovoljan politikom Vlade prema povratnicima 

Krah stambenog zbrinjavanja

Preko 50.000 izbjeglih Srba još uvijek nije riješilo status i još uvijek traže povratak ili barem temeljna prava koja su izgubili

Srpski demokratski forum nezadovoljan je alarmantno lošim stanjem i etničkom diskriminacijom u području održivog povratka i stambenog zbrinjavanja povratnika.

Po riječima predsjednika Upravnog odbora SDF-a Veljka Džakule, može se očekivati da će sistem stambenog zbrinjavanja krahirati.

– Nakon rata, 49.000 izbjeglih Srba još uvijek živi u susjednim zemljama i čeka povratak, a u zemljama zapadne Evrope povratak ih čeka oko 4.000, kaže Džakula. Dodaje da je sadašnja vlast, dok je bila u opoziciji, obećala da će riješiti sve probleme i prepreke koje nije rješavala tadašnja HDZ-ova vlada.

– Za dvije godine sadašnje vlasti suočavamo se sa gorim problemom, jer se više ide prema urušavanju tog procesa nego rješavanju problema, kaže Džakula koji apelira na Vladu da poduzme efikasne mjere kako bi se zaustavila obespravljenost i etnička diskriminacija građana srpske nacionalnosti u području povratka i zaštite ljudskih prava.

– Vratila se tek polovina od četvrt miliona izbjeglih Srba, a u zemlji po istraživanjima UNHCR-a živi 38 posto formalno registriranih povratnika, dodaje aktivist SDF-a Nemanja Relić, dodajući da preko 50.000 izbjeglih Srba još uvijek nije riješilo status i još uvijek traže povratak ili barem temeljna prava koja su izgubili.

– Najveću prepreku povratku stvara diskriminatoran zakonski okvir koji je 90-ih ozakonio otimačinu. Danas se kroz Zakon o područjima od posebne državne skrbi (PPDS), uključujući i izmjene od 1.maja 2013., povratnike dijeli na one s područja posebne državne skrbi i one koji se žele vratiti na područja izvan PPDS-a. Potonji od 31. avgusta 2013. više ne mogu podnositi zahtjeve čime je proces povratka na dvije trećine teritorija Hrvatske formalno završen, navodi Relić.

– Taj zakon diskriminira građane na etničkoj osnovi jer Hrvati iz BiH i određene grupe stradalnika mogu dalje dobivati darovane kuće ili stanove, dok srpski povratnici tu privilegiju nemaju već svoje stanove moraju otkupiti za cijene blizu onih tržišnih, kaže Relić.

Cijena kvadrata takvog stana u Zagrebu iznosi 550 eura ako se plaća odmah, dok se uz 20-godišnju otplatu penje na 720 eura, s tim da je zajedno s kamatama njegova cijena 1.100 eura.

Za ilustraciju lošeg stanja, oko 30.000 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje još uvijek čeka na rješavanje, a nijedan od podnosilaca 11.000 pozitivno riješenih zahtjeva nije ostvario pravo na stambeno zbrinjavanje. Što se tiče bivših nosilaca stanarskih prava, prema podacima od decembra 2013. primljeno je 17.819 zahtjeva, od čega je 10.732 na PPDS-u, a 7.087 izvan PPS-a, ali je od pozitivno riješeno tek 1.800 zahtjeva izvan PPDS-a.

– Osim toga, po novom Zakonu o PPDS-u, osobe kojima zahtjev za stambeno zbrinjavanje nije riješen u roku od godinu dana, moraju ponovno podnositi zahtjev. Tako povratnici moraju ponovo prikupljati dokumentaciju, što ih dodatno financijski opterećuje, a zahtjev kojeg su već predali, nije riješen u godini dana. To je u direktnoj suprotnosti sa Zakonom o općem upravnom postupku zbog čega je SDF pokrenuo ocjenu ustavnosti dotičnog zakona no još uvijek bez odgovora, kaže Relić.

Podsjeća da Vlada iz godine u godinu smanjuje sredstva za povratak u Hrvatsku. iako u periodu do 2016., dobiva velika sredstva iz Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja. Do 2016. Vlada planira gradnju ili kupovinu tek nešto više od 200 stambenih jedinica što ni približno ne zadovoljava potrebe.

Podatak koji govori o neuspjehu sistema stambenog zbrinjavanja jeste da prosječno trajanje procesa stambenog zbrinjavanja, od povratka do krova nad glavom traje 8 godina, pri čemu za četveročlanu porodicu trošak administrativnih taksi iznosi 4.500 eura. Usvajanjem novog Zakona o PPDS-u ustrojeno je i novo državno tijelo, Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, koji bi trebao voditi proces stambenog zbrinjavanja ali taj državni organ nije učinio ništa novo.

– Iako je u tom Uredu zaposleno više od 190 ljudi, niti nakon sedam mjeseci to tijelo nije ispunilo svoju zadaću, a lokalni službenici koji rješavaju zahtjeve nemaju jasne instrukcije kako postupati. To ukazuje da će sredstva koja Ured dobije biti usmjerena na educiranje zaposlenih, umjesto da prioritet ima nabavka stanova.

– Ti službenici imali su 20 godina vremena da se educiraju, pa je neprimjereno za tu svrhu trošiti sredstva na štetu povratnika koji su u teškoj novčanoj situaciji, kažu u SDF-u.

U SDF-u ističu da je loša politika stambenog zbrinjavanja prema izbjeglim Srbima i povratnicima našla svoje mjesto u izvještaju State Departmenta za 2013. kao jedno od ozbiljnih kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj. Također od Vlade traže i da se povratnicima omogući povoljan otkup stanova, od oko 150 eura po kvadratnom metru, kako bi se povratnicima vratilo što su uz stanove izgubili i vlastitu imovinu te vrijeme u kojem čekaju na ostvarenje prava.

  •  

Dodatna diskriminacija povratnika

Podršku zahtjevima kojima se traže bolji uslovi za povratnike, pruža je i nevladina aktivistkinja Sanja Sarnavka.

– Srbi povratnici se osjećanju dodatno diskriminiranima kad se od njih traži da kontinuirano stanuju u svojim obnovljenim kućama, što se ne traži ni od koga drugog. Ti ljudi nisu odgovorni što ne žive u tim kućama, nego situacija u kojoj nemaju posao, rekla je Sarnavka i dodala da danas ima mnogo napuštenih i razrušenih sela u kojima živi po jedna osoba. Njih obilaze nevladini aktivisti, pa je Sarnavka nedavno povratnici Jevrosimi Paunović kod Pakraca nosila osnovni alat, uključujući i sjekiru da nasiječe drva kako bi se grijala jer struje i nafte nema.

– Osim toga, apsurdno je da se još uvijek provlači problem 11 osoba čija imovina nije vraćena ili moraju platiti velike pare neovlaštenim korisnicima te imovine. Njima je obećano rješavanje njihovih problema, a Vlada uporno odbija preuzeti odgovornost. Neki od tih ljudi su već prešli rub jer ne mogu pojmiti kako država ne može riješiti njihove slučajeve rekla je Sarnavka.

Nenad Jovanović

Konzulica Srbije u Rijeci Mirjana Milenković

Rešenje je u razvoju ekonomije

Treba dosta raditi kako bi se stanje povratnika popravilo, jer od rata je ipak prošlo dosta vremena

Kako je raditi u riječkom konzulatu, bila su i dva napada?

U prvom slučaju radilo se o pijanom čoveku koji je bacio praznu flašu i ništa se nije desilo. Odmah ga je policija našla i on je procesuiran. U drugom slučaju, radilo se o deci sa tek nešto više od punoletnosti. I oni su bili pijani. Iznenadio me taj događaj ali to nije bio, kao šta sam i pretpostavila, gest namere već nekontrolisano ponašanje u pijanom stanju dece. Eto, isto tako pre neki dan deca su uništila i školu na Pećinama. Mislim da je tu u pitanju, pre svega, nedostatak domaćeg, kućnog vaspitanja. I obrazovne ustanove bi tu mogle uraditi više, ali kućno vaspitanje je ključno. Inače u Rijeci je vrlo lepo i konzulat radi normalno.

Vaš konzulat obuhvaća četiri zapadne hrvatske županije: Karlovačku, Ličko-senjsku, Istarsku i Primorsko-goransku i Vi ste često na terenu. Kako biste ocijenili položaj Srba u tim županijama?

Najveći je problem povratnika, ljudi koji su se vratili u svoja mesta, a koji i više od deset godina nisu i ne mogu rešiti svoj status. Susreću se sa problemom boravka, pa stalnog boravka ako ne traže hrvatsko državljanstvo, oni koji su rođeni ovde također često puta imaju problema sa ostvarivanjem prava na državljanstvo, istaknut je i problem obezbeđivanja smeštaja, obnove kuća, stanarskih prava, stambenog zbrinjavanja i slično. Imala sam priliku nedavno čuti, kada je predsednik Ivo Josipović bio u Karlovcu, i upoznati se sa stanjem koje su mu prezentovali predstavnici srpske zajednice, da ima ljudi koji još žive u kolibama, bez prozora. Veliki broj kuća sa tog područja ni ove godine nije ušao u budžet za obnovu. Mnoga mesta, na žalost, još uvek nemaju struju. Iz toga se može zaključiti da je situacija i dalje vrlo teška i treba dosta raditi kako bi se stanje popravilo jer usprkos teškoj ekonomskoj situaciji koja vlada celim svetom, od rata je ipak prošlo dosta vremena.

Što kao konzulica morate učiniti, a vidimo da situacija nije dobra, pa na kraju što i država Srbija može učiniti da se stanje popravi, uzimajući u obzir da ni Srbija nije u dobroj ekonomskoj situaciji?

Pokušavala sam često puta da razmišljam kod poseta ovim županijama: šta to može Srbija da učini za te ljude. Moram priznati da ljudima najpre treba novac koji, na žalost, Srbija nema. Svi znamo u kakvoj se recesiji nalazi Evropa pa skoro i ceo svet. Dakle, novaca nema. A, ljudima se može pomoći sa ekonomskim podsticajima da otvore neko poduzeće ili obrt i da tako sebi i svojoj familiji osiguraju opstanak, ostanak i egzistenciju. Znamo da Srbi povratnici nemaju posla, pa ni Srbi koji su ostali u Hrvatskoj, ali vidimo da ni Hrvati nemaju posla, posebno mladi. Ako hoćemo da pomognemo; rešenje je u ekonomskom razvoju i dodeli financijskih sredstava da se ljudi sami snađu i sami sebe zaposle u nekom poslu. Bez osigurane egzistencije nikome neće biti dobro.

Kakva je suradnja sa gradskim i županijskim vlastima, kakva je kulturna suradnja?

Mi smo u Rijeci vrlo dobro primljeni i uživamo veliko gostoprimstvo. U vezi svega šta smo do sada tražili ili želeli rešiti, svi su nam izlazili u susret i maksimalno nam pomagali, i u gradu Rijeci, i u Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji. Saradnja nam je, dakle, odlična i mnogo je bolja nego u drugim županijama širom Hrvatske sa kojima komuniciraju vukovarski konzulat i zagrebačka ambasada. Također, imamo izuzetno dobru kulturnu saradnju, posebno na području filma, umetničke fotografije i pozorišta. Naši umetnici često dolaze ovde, ali i umetnici iz Istre i Primorja odlaze u Srbiju.

M: Cimeša

  •  

Nisu problem radnici nego kapitalisti

SDSS nije podržao prijedlog novog Zakona o radu već je zatražio nastavak socijalnog dijaloga

U Saboru tokom rasprave prvog čitanja izmjena i dopuna Zakona o radu, u ime kluba SDSS-a Milorad Pupovac je naveo da iz dana u dan u Hrvatskoj rastu socijalna nepravda i nejednakost među građanima.

– Iz godine u godinu se obezvređuje rad i obezvređuju se oni koji rade. Kad bih ja vjerovao da ovaj Zakon o radu nosi snagu da zaustavi te trendove glasao bih odmah za njega, ali budući da za to nema dovoljno argumenata, sada ga ne možemo podržati. Ali možemo podržati daljnji socijalni dijalog između ministra Miranda Mrsića i sindikata. Smatramo da postoje sporna mjesta u ovom prijedlogu zakona oko mogućnosti poslodavaca za tretman radnika, njihovih radnih dana i radnog vremena, kao i ona o pitanju agencija. Sačuvajmo minimum političke stabilnosti koja nam je potrebna i osigurajmo taj dijalog. Ne smijemo dopustiti da se bez njega završi ova jedna jako osjetljiva i važna stvar, jer ne može argument MMF-a i Svjetske banke biti veće sveto pismo od ljudi u Hrvatskoj i njihovih radnih prava – rekao je  Pupovac.

Po njegovim riječima, zemlju se neće moći izvući iz krize ukoliko bude daljnjih povećavanja socijalne nepravde, snižavanjem cijene rada i smanjivanjem prava radnika.

– Smatramo da treba poboljšati članak 65. zbog mogućnosti zloupotrebe od strane poslodavca po pitanju radnog tjedna i plaćanju prekovremenog rada. Drugo sporno mjesto jest pitanje agencija, jer ako se one uvedu kao posrednici za određene vrste poslova, sasvim sigurno je da dobivamo još jednoga aktera koji će uzimati od radnika i za kojeg će radnik trebati zaraditi. Zbog toga se postavlja pitanje njihove opravdanosti, kao i tko će ih nadzirati. Treća sporna stvar je pitanje radničkih vijeća, jer u njima će ključnu ulogu imaju direktori poduzeća. Kako je taj odnos moći već zadan, potrebno je povećati autonomiju radničkih vijeća. Isto tako ne treba oduzeti sindikatima ono što im pripada, i to prenijeti na radnička vijeća, jer nema boljih instrumenta radničke demokracije nego što je sindikalizam – nabrojao je Pupovac. Ustvrdio je da će fleksibilizacija radnog vremena uništiti demografske pretpostavke društva.

– Mislim da je moguća ekonomija u kojoj će biti socijalne pravde i da ona pritom bude tržišna i progresivna. Današnja vrsta liberalnog koncepta naprosto je uništavajuća i destruktivna. U Hrvatskoj nije problem rad nego kapital, nisu problem radnici nego kapitalisti. Mi znamo gdje su naši radnici, sve više među nezaposlenima, a gdje je naš kapital? Nema ga. Dokle će se očekivati da se ekonomski prosperitet osigurava neprestanim rezanjem prava radnika? Nisam za to da se fleksibilizacija uzme kao jedina mogućnost za spas hrvatskoga gospodarstva i ekonomije koja će pasti na teret radnika. Po izvještajima Europske komisije o pregledu ne zaposlenosti i o socijalnim kretanjima u 2013. godini, rezultati su katastrofalni po pitanju fleksibilizacije radnog vremena – naveo je Pupovac. Dodao je kako – problem ovog prijedloga Zakona jeste u tome što mu se pripisuje više nego što on može, što se od njega očekuje ono što on realno ne može donijeti, a istovremeno se podcjenjuju negativnosti koje nosi sa sobom

Mile Horvat, predsjednik Kluba zastupnika SDSS, uputio je predsjedniku Sabora prijedlog da Sabor donese zaključak koji glasi: “Hrvatski sabor nakon provedenog prvog čitanja o Prijedlogu zakona o radu poziva Vladu Republike Hrvatske i sindikate da u vremenu do drugog čitanja obnove socijalni dijalog, te postignu suglasnost o spornim pitanjima predloženog Zakona (pitanje radnog vremena, modele rada-privremeni, povremeni poslovi, zapošljavanje posredstvom agencije, te status i karakter radničkih vijeća), a koja su uočena u saborskoj raspravi i koja su dovela do zastoja u pregovorima između Vlade RH i  socijalnih partnera.”

Ovaj Zaključak saborski Klub SDSS-a smatra uvjetom da bi mogli podržati da se ovaj prijedlog zakona usvoji u prvom čitanju, sa uvjerenjem da on može pospješiti socijalni dijalog između socijalnih partnera.

Mirna Jasić

Sporan “spomenik žrtvama komunističkog režima” kod Sinca

Uvreda žrtvama fašizma

Nedavno otkrivanje spomenika “žrtvama komunističkog režima 1945. godine”, usmjereno je zaboravu na 907 ubijenih mještana Divosela, Čitluka i Ornica

Partizan Gojko Matić ukazuje na otkrivanje spomenika “žrtvama komunističkog režima 1945. godine”, koji je podignut krajem prošle godine u Lici, u mjestu Tupale kod Sinca, na području Otočca. Podsjećamo da su otkrivanju spomenika prisustvovali predsjednik Sabora Josip Leko i ministar branitelja Predrag Matić što je ozbiljno dovelo u pitanje antifašističku opredijeljenost sadašnjih vlasti.

Matić, kao partizan od djetinjstva, koji je rodno selo Divoselo kraj Gospića branio od svoje 13. godine, tvrdi odgovorno da takvih žrtava nije bilo.

– Riječ je o lažima i podmetanjima. Odavanje počasti žrtvama komunizma je sama uvreda dostojanstva nevinih i nemoćnih žrtava ustaških zločina koji su se dešavali u ličkom kraju tokom Drugog svjetskog rata, kaže Matić koji naglašava da se radi o kraju u kome su svi spomenici žrtvama fašističke NDH porušeni, kao i spomenik genija Nikole Tesle. Matić se ujedno prisjeća tragičnih dana kada se, proglašenjem Nezavisne države Hrvatske, “smrt uselila u dotad veliko i mirno selo, odnoseći njegove stanovnike u nepovrat”.

– Nahrupiše iznenada 25 u crnim uniformama, s velikim ‘U’ na kapama. Istjeraše djecu iz škole, porazbacaše klupe. Od tog dana u Divoselu je nestalo smijeha i igara, prekinuta je mladost. Škola je postala njihov štab u koji su dovodili ljude koje su zvjerski mučili i ubijali. Bio je to tek uvod u još krvaviji zločin koji je uslijedio to ljeto – prisjeća se Gojko Matić.

Ustaški pokolj 907 nevinih ljudi, od čega 384 djece, seljana Divosela, Čitluka i Ornica, dogodio se u svitanje 5. augusta 1941. godine u Kruškovačama podno Velebita, kamo je narod otišao u zbjeg.

– Kruškovače su pretvorene u masovnu grobnicu autohtonog naroda Divosela, Čitluka i Ornica, bez nadgrobnih spomenika i imena. Nestale su tada čitave porodice – govori Matić, svjedok tog pokolja, koji se sa grupom preživjelih kasnije vratio u Divoselo i pridružio antifašističkoj borbi. Iduće godine postao je komandir Prve pionirske čete koja je do kraja rata odolijevala napadima ustaša na to selo.

Cijelo Divoselo proglašeno je “Selom herojem”, kao značajno partizansko uporište svih godina Drugog svjetskog rata, gdje su se rame uz rame borili Srbi i Hrvati, odrasli i mali borci, koji su samo uzrastom još bili djeca. Snaga omladine i naroda ličkog kraja, vidjeli su se i u godinama nakon rata. Na 4. august, Dan ustanka naroda sela Divosela, Čitluka i Ornica, a povodom 27. jula, Dana ustanka naroda SR Hrvatske, svake godine u Divoselu su se održavale sportske ličke igre “Oke”, koje su s godinama prerasle u veliku kulturnu, sportsku i političku manifestaciju, koja je 1974. uključena u program Sleta “Bratstvo i jedinstvo”.

No, nakon proteklog rata Divoselo je mrtvo selo, u njemu više nema ni stanovnika ni tragova o nekadašnjoj hrabrosti i borbi njegovih stanovnika protiv fašizma. I spomen na žrtve pokolja u Kruškovačama – spomenik podignut 1956. godine, koji su mještani tih triju sela podigli da bi ovjekovječili uspomenu na svoju braću, sestre i roditelje srušen je 1993. godine u akciji Medački džep, kada se povijest ponovila.

Mirna Jasić

Protest zaposlenika vukovarskog vrtića

Političari, spasite vrtić

Ne znamo ko je odgovoran, ali znamo da nam je egzistencija ugrožena – vaspitačica Vesna Lada

Pedesetak zaposlenih u Dečjem vrtiću Vukovar 2, roditelja dece i predstavnika Slavonsko-baranjskog sindikata, održali su miran protest ispred zgrade gradske uprave u Vukovaru. Oni su izrazili nezadovoljstvo zbog neisplate plata za januar i neizvesne finansijske situacije  u vrtiću kojem 164-ero dece pohađa program predškolskog vaspitanja na srpskom jeziku i pismu.

– Ne bi došli u ovu situaciju da je gradonačelnik Željko Sabo uplatio sredstva predviđena rebalansom budžeta za 2013. za plaćanje dugova dobavljačima. Treba nam biti isplaćeno još 380 hiljada kuna. Umesto toga uplaćena su nam redovna sredstva za ovu godinu kojima smo platili deo dugova i doprinose na plate radnicima dok neto plate nismo uspeli isplatiti. Dugovi iznose oko 300 hiljada kuna. Pitanje je dana kada će nam biti isključeni struja i plin. Ovako se više ne može, kazala je direktorica vrtića Slavka Lončar.

– Ova situacija nam je svima mučna, i onima koji su danas ostali u vrtiću da rade i nama koji smo došli na protes, kroz suze nam je kazala Zagorka Letica, jedna od 33-oje zaposlenih.

– Bojimo se za posao. Ne znamo ko je odgovoran, ali znamo da nam je egzistencija ugrožena, rekla je Vesna Lada, vaspitačica za program na hrvatskom jeziku.

– Treba rešiti statusno pitanje finansiranja te ustanove, a ne da se iz godine u godinu dolazi u  isti problem. Ako se ništa ne promeni krenućemo u štrajk koristeći sva zakonom dozvoljena sredstva. Očekujem i od političara da se uključe, rekao je Živanović. O situaciji u vrtiću raspravljali su i gradski većnici na aktuelnom satu gradonačelnika. Zamenica gradonačelnika Danijela Stanković tvrdi da grad svoje obaveze redovno izvršava.

– Na osnovu pravilnika o sufinansiranju programa boravka dece u vrtiću Grad je krajem januara isplatio 150 hiljada kuna za februar. Grad nije nadležan za plate, to je dužnost same direktorice, kaže Stanković. Zbog kompleksnosti čitave situacije u vrtiću Vukovar 2, predsednik Kluba većnika SDSS-a Dejan Drakulić predložio je održavanje tematske sednice Gradskog veća.

D. Bošnjak

Međudržavna inicijativa organizacija civilnog društva

Sudovi – zarobljenici političkih elita

Nezadovoljstvo pravnim sustavima kojima upravljaju političke elite jedan je od razloga stvaranja Ženskog suda za područje bivše Jugoslavije

Organizacije civilnog društva te pojedine institucionalne strukture kojima je primarni zadatak zaštita prava manjina, nisu nova pojava. No postoje i one organizacije koje se bave zaštitom prava ušutkane većine. Takve inicijative mnogo teže dolaze do medijskih prostora, pogotovo kada su feministički obojane. Većina uključenih u ovoj priči su žene.

Status žena na području bivše Jugoslavije je u današnje vrijeme podjednak. Tome u prilog govore rezultati mnogih istraživanja i statistički parametri. Položaj žena u političkoj, društvenoj i privatnoj sferi ovisi o volji političkih elita koje su pak u zavisnosti kreatora neoliberalnih ekonomskih politika. Prisutnost sve većeg broja organizacija koje se bave zaštitom ženskih prava na ovom području, ide u smjeru otvaranja prostora za glasove žena i platforme za rasprave u cilju ostvarenja pravde i ravnopravnosti.

Jedna od takvih inicijativa je Ženski sud za područje bivše Jugoslavije, pokrenut 2010. godine. Grupa okuplja nekoliko feminističkih organizacija, članica Inicijativnog odbora: Žene ženama (BiH), Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima (Crna Gora), Centar za ženske studije i Centar za žene žrtve rata – ROSA (Hrvatska), Žensku mrežu Kosova, Ženske studije i Žene u crnom (Srbija). Glavne akterice zalažu se za feministički pristup pravdi koji ženama omogućuje svedočenje o svakodnevnom iskustvu nepravde koja se dogodila tijekom rata, ali i sada u miru.

U tu svrhu sudionice organiziraju niz seminara, radionica i kružoka na kojima se raspravlja, između ostaloga, o izgradnji novog koncepta mira i pravde. Lipik je nedavno bio jedna od postaja u provođenju takvog cilja, a domaćin aktivistkinjama i potencijalnim svjedokinjama Ženskog suda, bio je pakrački Centar za podršku i razvoj civilnog društva – Deflin.

– Na radionici održanoj u prostorima Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju u Lipiku raspravljale smo o iskustvima feminističkih organizacija u regiji. Zaključak je taj da je položaj civilnih žrtava rata diskriminirajući uz minimalno ostvarena prava na obeštećenje. Nepravda je ono što se želi iskorijeniti, a vršenje utjecaja na institucije pravde korak je ka tome – istaknula je u ime domaćina koordinatorica Delfina Mirjana Bilopavlović.

Nezadovoljstvo pravnim sustavima kojima upravljaju političke elite jedan su od razloga stvaranja Ženskog suda. Gledajući pravne institucije kroz prizmu forme i sadržaja, državni sustavi koncipirani su tako da prednost daju procedurama, a ne toliko sadržaju, odnosno žrtvama i nepravdi koju su pretrpjele. Kroz ženski sud žene postaju subjekti pravde koje imaju priliku svjedočiti o pretprljenom nasilju u javnoj i privatnoj sferi.

– Putem Ženskog suda stvaramo prostor ne samo za svjedočenje žena o nasilju, nego i za svjedočenje žena o organiziranom otporu. Zato želimo da preko ovog oblika djelovanja žene utječu na drugačije tumačenje onoga što se desilo. Postoji velik broj zločina u cijeloj regiji nad ženama i civilnim stanovništvom koji nisu priznati, kako od institucija pravde na nacionalnom nivou, tako i na međunarodnom – tvrdi u ime nevladine organizacije Žene u crnom iz Beograda Staša Zajović.

Kako je sud koncipiran? Veoma je bitno da žene koje svjedoče na Ženskom sudu budu podržavane kako tijekom cjelokupnog procesa priprema, na samom održavanju suda, ali isto tako i nakon održavanja. Sami sud ima nekoliko skupina akterica. Svjedokinje su one koje razjašnjavaju politički, rodni, socio-ekonomski, etničko-rasni i kulturni kontekst nasilja analizirajući njegove uzroke i posljedice. Porotu čine žene i muškarci koji uživaju veliki ugled među ženama i ženskim organizacijama, a članovi su aktivistice, te pravni, ekonomski i medijski stručnjakinje i stručnjaci. Ženski sud ne izriče presude, ali izriče javne osude, vrši pritisak na nacionalne i međunarodne institucije.

Ono što sud može je pokretanje odgovarajuće mjere protiv počinitelja zločina, uključujući i prikupljanje dokaza za pokretanje sudskih postupaka. Također, važna je dimenzija estetike koja potencijalnim svjedokinjama omogućuje da kroz aktivnosti koje su ove organizacije provodile na terenu i nepravdu koju su doživjele, transformiraju u otpor prema postojećoj situaciji. Oblici i instrumenti izražavanja su različiti; preko glazbe, plesa do slikanja i poetskog izražavanja.

Ženama s prostora bivše Jugoslavije koje su u kontekstu događaja u 90-im godinama prošlog stoljeća doživjele nepravdu, mora se priznati status civilnih žrtava rata. No kako objašnjava potpredsjednica Pokreta Majke enklava Srebrenice i Žepa Kada Hotić, problem u koracima nastaje kada pokušamo protumačiti povijest.

– Svaki narod govori i piše iz svog ugla. Svatko tumači povijest na drugačiji način i zbog toga nam je potreban jedinstveni okvir, a ne onakav kako kome odgovara. Događaji iz 90-ih nisu spontano nastali, oni nisu produkt građanskih i međureligijskih netrpeljivosti. Pripadnici svih naroda su patili, doživjeli nepravdu i ostali bez posla, a sve zbog dobro osmišljenog projekta političkih elita – odlučna je Hotić.

Razloga za vjerovati da će ovako formirana mreža feminističkih organizacija dati rezultata i ostvariti zadane ciljeve ima dosta. Prije svega inicijativa je krenula “odozdo”, a pripadnice su povezane voljom, osjećajem pripadnosti i jednakim iskustvima u prošlosti, te pokušajima stvaranja novog koncepta pravednosti u sadašnjosti. Samo osnivanje suda korak je prema naprijed, a održavanje prvog Ženskog suda na ovim prostorima zakazano je za početak ožujka u Sarajevu.

Danijela Havranek

Obnovom tradicionalnog običaja probuđena nada u novi život

Mačkare oživjele Kordun i Baniju

Samo je jedno mjesto gdje mačkare ništa ne dobivaju, već darove daju drugima i pri tome ih uveseljavaju. Ispod Petrove gore, na samoj granici Banije i Korduna

Oduvijek su Banijci i Kordunaši obilježavali dane fašnika, pa i u najtežim vremenima nisu dozvolili da njihove, kako ih ovdje zovu – mačkare – padnu u zaborav. Teško je objasniti kako ih se u ovim prorijeđenim selima i zapuštenim imanjima, u dane mačkara okuplja sve više.

S kime god zapodjenete razgovor u atmosferi tambure, harmonike i brojnih zdravica s okusom kruške i šljive, koje se nižu jedna za drugom, nitko ne govori o politici, neplaćenim računima, blatnjavim cestama i nedovršenoj obnovi. Tog dana svi se samo uz uzdahe, prisjećaju nekih ne tako davnih vremena, kada se za ovakve običaje, dugo pripremalo i iz drvenih se sanduka vadilo narodne nošnje, prikladne košulje, mirisne ručnike i kićene prsluke, a bome i poneki babin dukat. Ove godine, grupa zaljubljenika u stare običaje iz Vrginmosta i Vojnića, po prvi put je odlučila provesti maskiranu povorku kroz dvije županije, i to ne bilo kako, već u četiri gizdave i okićene konjske zaprege pune cike i vriske.

Krenulo se iz Blatuše, pa kroz Podgorje do Vrginmosta. Tamo su bili kratak odmor i okrijepa, pa dalje cestom u Crevarsku stranu, Slavsko Polje, kroz Biljeg i Vojišnicu do tržnice u Vojniću. Cijelim putem mještani, naročito djeca, pozdravljali su okićene zaprege, a na zadnjoj stanici svim sudionicima i gostima serviran je izvrstan gulaš.

Dok su se mačkare spuštale cestom iz Podgorja prema Vrginmostu, među okupljenim svijetom pred nekadašnjom Robnom kućom, nestrpljivo su ih čekale dvije imenjakinje, Nedeljka Lapčević i Nedeljka Tepšić.

– Konji koji vuku zaprege su moga sina Miodraga, pa sam zbog toga posebno sretna. Ovo sve me podsjeća na mladost koju sam provela u Blatuši, a u ljepše trenutke mog djevojaštva spadaju i mačkare. Mi djevojke se zamaskiramo, pa po kućama, na vrata s pjesmom. U košaru nam stave poneku kobasicu, jabuke, jaja ili slatkiše, a bome i neki momci nas tu i tamo malo uštipnu. Tog dana sve je bilo dozvoljeno – prisjeća se Nedeljka Lapčević.

Nedeljka Tepšić od 1967. živi u Kanadi, a na rodnoj Baniji zatekla se baš u vrijeme mačkara.

– Sve što se danas ovdje događa snimit ću kamerom kako bih u Kanadi pokazala ovaj običaj svojoj djeci, o čemu sam im nebrojeno puta pričala – kaže Nedeljka Tepšić.

Kako i priliči, svake mačkare imaju svog meštra, zaduženog za “protokol”, koji predvodi kolonu i pazi da se poštuje satnica. Ove godine ta važna dužnost pripala je Draganu Vučkoviću iz Klokoča, kraj Vojnića.

– Davno, još kao dečkić, jurio sam za mačkarama i uživao u tom događaju. Sjećam se da su nekada muškarci tog dana oblačili žensku odjeću, pa su mačkare bile pune brkatih djevojaka, dlakavih nogu, dubokog glasa te još dubljeg grla za rakiju i druga osvježavajuća pića. Sve su pratile tamburice i harmonike, a kroz sela, od kuće do kuće, hodalo se pješice cijeli dan. Lica su bila pokrivena maskama, pa ti znaj tko je koga uhvatio! Uglavnom, pjesme i smijeha bilo je napretek, a sve brige i nedaće bile bi toga dana zaboravljene, o njima se nije niti mislilo, a kamoli razgovaralo – objašnjava šef ovogodišnje parade.

Teško je zamisliti bilo kakvu folklornu manifestaciju u ovom graničnom dijelu Banije i Korduna bez Miodraga Lapčevića, čiji konji i zaprege sudjeluju u prigodama kao što je nadaleko poznata “Đedova kosidba”.

– Život je u ovim krajevima vrlo težak. Svega nekoliko puta godišnje ljudi se opuste i zaborave sve probleme. Kako ja obožavam konje i držim ih samo zato što ne želim da ova plemenita grla na Baniji i Kordunu izumru, redovito me pozivaju na manifestacije, na što se vrlo rado odazivam i ništa mi nije teško. Imam 12 krasnih konja i dok sam ja živ, neću ih se odreći. Mogu ih imati samo više, nikako manje – kaže Miodrag Lapčević.

Kada su konjske zaprege s mačkarama, nakon par sati vožnje kroz banijska i kordunska sela, stigle na cilj u Vojnić, na tržnici je iće i piće već bilo servirano na stolove, a tko bi god tada prolazio kroz ovaj gradić bio bi zaustavljen i upućen prema trpezi. O dočeku u Vojniću i organizaciji cijele parade brinuo se Dragan Bjelivuk, a koliko su ovdje mačkare ozbiljno shvaćene, govori činjenica da je Bjelivuk predsjednik Općinskog vijeća Vojnića.

– Ovo je ovdje tradicija da se mačkaramo svake godine. Ovaj puta mačkare su spojile dvije županije, Sisačko – moslavačku i Karlovačku, jer su krenule iz Blatuše, a završile u Vojniću. Mještani Vojnića i okolnih sela već danima zapitkuju kad će povorka, pa mislim da je ovaj običaj napokon zaživio, baš kao nekada. Interesantno, ljudi i stanovnika ovdje je sve manje, sahrane se redaju jedna za drugom, novih brakova je malo, novorođenčadi još manje, ali običaji se štuju i privlače sve više ljudi. Danas sam vidio uz cestu, kada su prolazili konji i kočije, jednu vremešnu staricu. Mahala je povorci, a niz lice su joj se slijevale suze. Znam da se sjetila svog djetinjstva i cijelog života. E, zbog suza te starice, ovakve narodne običaje treba njegovati – objašnjava Dragan Bjelivuk.

Od “važnih” faca na ovogodišnjoj mačkaradi u Vojniću se našao i zamjenik Općinskog načelnika Nikola Škrgić. Obojica su politiku, akte, propise i žalbe ostavili zaključane u ladicama, a ovdje su brinuli da sve prođe kako treba. Škrgić je bio zadužen za najvažniju stvar u samom finišu mačkarade – gulaš. Tražilo se i tanjur više.

– Ovdje smo samo obične mačkare i izvrsno se zabavljamo. Ja sam zadužen za kuhanje, isprobavanje, serviranje i preraspodjelu gulaša. Sudeći po tome kako se brzo smanjuje količina u velikom loncu, čini se da je stvar uspjela. Ovakva druženja su nešto što je itekako potrebno ovdašnjim stanovnicima, pogotovo onima u selima, starima i usamljenima. Budite sigurni da ćemo svake godine organizirati nešto slično, kako bi se ljudi okupili i uživali, a mačkare su ovdje već utrle svoj put, srasle s mještanima i mogu biti samo sve bolje, nikako lošije. Lošiji može biti samo gulaš, ali, vjerujte i on će biti još bolji – obećava Nikola Škrgić.

Mnogo je fašnika, maškara, mačkara i mesopusta ovih dana. Na korzu u Rijeci, na Stradunu u Dubrovniku, na varaždinskom trgu i još u stotinama gradova. Ipak, samo je jedno mjesto gdje mačkare ništa ne dobivaju, već darove daju drugima i pri tome ih uveseljavaju. Samo je jedno mjesto u zemlji gdje mačkare nisu komercijalizirane, gdje se ne vade novčanici, gdje se ništa ne kupuje niti prodaje. Ispod Petrove gore, na samoj granici Banije i Korduna.

  •  

Klinci glumili i plesali u Dalju

U organizaciji pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, u Dalju su u prepunoj sali Doma kulture održane popularne Daljske mačkare koje u tom mestu imaju dugu tradiciju.

– Prema procenama naših starih, tradicija mačkara u Dalju duga je oko 170 godina s tim da su mačkare nekada bile organizovane na ulici, a tek posle Drugog svetskog rata ovaj društveni događaj se preselio u Dom kulture gde se održava poslednjih pedesetak godina, kaže Dragoljub Ocić, sekretar daljske Prosvjete.

Takmičarski deo programa okupio je dvadesetak maskiranih učesnika različite starosne dobi koji su pevali, glumili i plesali. Osim likova iz životinjskog sveta u koje su se maskirali najmlađi, bilo je tu i hajduka, šeika, dobošara, dobitnika Oskara…U revijalnom delu programa nastupili su članovi Srpskog kulturno-umetničkog društva Branko Radičević iz Dalja, Plesne grupe Venera iz Vukovara te benda Koda sa vokalnim solistom Vlajkom Brocićem.  Organizatori su najuspešnije takmičare nagradili novčanim i robnim nagradama brojnih sponzora. Za publiku su organizovane nagradne igre poput najbržeg ispijanja mleka, krunjenja kukuruza i pogađanja zagonetnog predmeta.

D. B.

Vladimir Jurišić

Humanitarne i kulturne aktivnosti sisačkog Pododbora SKD “Prosvjeta”

Hrana za poplavljeno Žabno

Članice sisačke Prosvjete pripremile su hranu za okrepu ljudi koji su branili domove lokalnog stanovništva 

Članovi sisačkog Pododbora Sisak Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” posjetili su mjesto Žabno i odnijeli hranu namijenjenu ljudima koji su branili krizna područja od poplava koje su izazvale velike materijalne štete na sisačkom teritoriju.

– Povodom Svjetskog dana socijalne pravde, u našim uredskim prostorijama prikupili smo hranu poput domaće pripremljenih kiflica i drugih slastica, koje su pripravile naše vrijedne članice. Bilo je tu i nešto voća i soka, te kuhanih jaja i domaćih suhomesnatih proizvoda, za okrepu ljudi koji su nesebično branili domove lokalnog stanovništva. U koordinaciji s nadležnim službama dogovoreno je da se hrana odnese na područje Žabna, a predali smo je predsjedniku Mjesnog odbora Matiji Žugaju – kaže Svjetlana Grubješić, predsjednica sisačkog Pododbora SKD “Prosvjeta”.

Dodaje kako su u akciji pripreme i prikupljanja hrane sudjelovale 12 članice, a priključile su im se i druge žene. Na kriznu situaciju reagirali su veoma brzo.

– U okvirima našeg Pododbora to je prva akcija ovog tipa pomoći i odlučili smo se njome učiniti ono što možemo, jer imamo starije članove koji nisu u mogućnosti dati doprinos u radnoj snazi za izgradnju nasipa – kaže Grubješić. Kako navodi – značaj akcije ne očituje se samo u direktnoj pomoći ljudima u zajednici, već i na prepoznatljivosti organizacije koja je njen dio.

– Iako je primarno područje djelovanja Pododbora kultura, ne znači da se ne trebamo uključiti u pomoć onima koji su u nevolji, ističe Grubješić, jer nevolja ne poznaje vjeru, naciju i boju kože.

Protekle zimske mjesece sisački Pododbor Prosvjete proveo je aktivno. Članice pjevačke grupe nastupile su na obilježavanju Svete Petke, a duhovne pjesme izveli su i nakon paljenja Badnjaka u dvorištu Crkve Svete Petke, kad su prisutni mogli okusiti i posne slastice koje su pripremile članice.

– Ove godine smo prvi put s gradskim Vijećem srpske nacionalne manjine proslavili Svetog Savu. Nakon liturgije i posvećenja Slavskog kolača u Crkvi Sv. Petke, održana je Svetosavska akademija na kojoj su nastupila djeca, polaznici pravoslavnog vjeronauka u Sisku, koju je paroh Veselin Ristić darivao slatkišima. Program je bio nastavljen u hotelu Panonija na kojem se okupilo stotinjak uzvanika. Kulturni program su uljepšale naša pjevačka grupa prigodnim pjesmama te literarna sekcija crticama iz života Svetog Save. Članice Sekcije za rukotvorine i očuvanje tradicije pripremile su kolače – kaže Grubješić.

Trenutno se sisački Pododbor priprema za Županijsku smotru kazališta u “Kazalištu 21” u Sisku, na kojoj će se 3. aprila izvesti “Ženske razgovore”.

– Organiziramo i radionice šivanja na kojima ćemo raditi i odjeću u etno stilu, a koju ćemo koristiti pri nastupima. Redovno se družimo svakog četvrtka od 18 sati u prostorijama u Ulici Hrvatskog narodnog preporoda 10, gdje nam se mogu pridružiti zainteresirani članovi. Uskoro krećemo s primanjem novih članica u žensku pjevačku grupu, koje nam se mogu javiti na telefo091/4544-101, a više o našem radu možete doznati na Facebook stranici: www.facebook.com/skdprosvjeta.sisak  – poziva Svjetlana Grubješić.

Mirna Jasić

Promocija knjige u izdanju VSNM-a Bjelovarsko – bilogorske županije

Oploviti zemlju magije

Radovan Dožudić daruvarskoj je publici predstavio treću po redu knjigu, ovoga puta putopisnog karaktera 

U organizaciji VSNM- Grada Daruvara, u Pučkoj knjižnici i čitaonici održana je promocija knjige “Oploviti zemlju magije”, autora Radovana Dožudića iz Bjelovara. Knjiga je daruvarskoj publici predstavljena u vremenu vrlo nepovoljnom za izdavaštvo, ali prisutnost građana dokazuje kako interes za knjigu ipak ne opada – istaknuo je u ime organizatora predsjednik VSNM-a Daruvara Branko Kovačić.

Radnja romana smještena je u Istru, a priča govori o tri lika koja pokušavaju oploviti ovaj poluotok. Fabula je daleko mnogo složenija, jer obrađuje teške teme, poput analize međuljudskih odnosa, bilo muško – ženskih, muško – muških i međunacionalnih koje autor obrađuje u esejističkim dijelovima romana. Kako je objasnio recenzent knjige Srđan Lipovac, djelo je nespecifično u nekoliko navrata. Kao prvo, ne radi se o klasičnom romanu koji u središte pozornosti postavlja 2-3 ljudska lika, već je glavni lik geografsko područje, po čemu je to roman regije. Zapravo, roman nadilazi svaku kategorizaciju iako ga na promocijama predstavljaju pikarskim, odnosno viteškim.

– VSNM-u Bjelovarsko – bilogorske županije privilegija je biti izdavačem ovog romana. Iako rođen u Zagrebu, smatra se Grubišnopoljcem odakle mu obitelj vuče korijene, jer prema vlastitom iskazu, “čovjek se rodi na mjestu odakle seže prvo sjećanje”. Živi u Bjelovaru i Čazmi. Istra mu je povremeno prebivalište i stalna inspiracija. Dožudić predstavlja sve ono što jedan intelektualac jest; dobar je poznavatelj glazbe, svoje obitelji i podrijetla svoga naroda. Uspio je sinergiju povijesti i osobnog iskustva staviti na papir – izjavio je predsjednik VSNM BBŽ Darko Karanović.

To potvrđuje višeslojnost knjige, kombinaciju realnog i nadrealnog pri čemu se pisac bavi bližom povijesti, politikom i kozmologijom na satiričan način. Upravo je suprotnost karakteristika autora. Kad u tekstu treba postići dozu oštrine izražava se satirično, a kad treba biti duhovit izražava se melankolično.

Sam autor kaže kako ne piše autobiografski, a stvarni događaji su izmijenjeni. Mnogi ga pitaju odakle čovjek njegove profesije (odvjetnik) u književnosti, on im odgovara kako to nije ništa čudno, navodeći mnogo poznatije pisce koji su bili pravnici poput Kafke, Vidrića i Desnice.

– Ovo mi je treća knjiga, a svaku sam pisao pet godina. U svom pisanju koristim i drugu literaturu, jer se znanje o određenoj temi mora prije pisanja obnoviti. Tako sam za pet strana ove knjige prethodno morao pročitati 800 stranica Džojsovog “Uliksa”– rekao je kroz smijeh Radovan Dožudić.

D. Havranek

  •  

Predavanje Line Veljaka o Gaji Petroviću

Spomen ploča Gaji Petroviću

Gajo Petrović je bio jedan od najznačajnijih filozofa 20. vijeka, rekao na karlovačkoj tribini Lino Veljak

Gajo Petrović je bio jedan od najznačajnijih filozofa 20. vijeka u evropskom i svjetskom kontekstu. Dao je neke iznimne i vrlo značajne doprinose filozofiji naše epohe, kazao je Lino Veljak, redovni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Petrovićev student  U tom smislu posebno se ističe kritika birokratskog socijalizma ili kako ga je filozof zvao “drvenog željeza”, kao najradikalnija kritika boljševizma.

Velik broj filozofa je kritizirao staljinistički totalitarizam, ali većina je to učinila s pozicija primitivnog antikomunizma, bez razumijevanja otuđenja i samootuđenja do kojeg je došlo u procesu preobrazbe ideje socijalizma i komunizma u praksu antihumanog, autoritarnog i totalitarnog poretka.

– Važan moment je i kritika svega postojećeg, koja u Gajinoj varijanti ne znači odbacivanje svega nego razdvajanje valjanog od nevaljanog, održivog od neodrživog i dobrog od zla. To su stvari koje će ostati kao Petrovićev doprinos razvoju filozofijske kulture. Tu je neizmjeran i njegov rad na oblikovanju časopisa Praksis što je vrhunac filozofije na našim prostorima i Korčulanske ljetne škole gdje se nalazio svjetski duh i pamet da promišlja perspektive budućnosti, zaključio je Veljak.

Nakon predavanja uslijedila je diskusija koja je trajala mnogo duže od predviđenog vremena. Ovu tribinu organizirali su Udruženje za razvoj građanske i političke kulture Karlovac-Polka i Hrvatsko filozofsko društvo koji će uz pomoć brojnih sponzora u prvoj polovici marta, na Gajinoj rodnoj kući u Lukšićevoj ulici 2, pored košarkaškog igrališta u Šancu otkriti spomen ploču.

M. C.

  •  

Stogodnjak (206)

7. 3. – 14. 3. 1914: noću sa 6. na 7. ožujka u Plaškom je od kljenuti srca umro gornjokarlovački episkop i administrator Karlovačke patrijaršije Mihajlo Grujić. U srpskom narodu nije bio osobito omiljen, jer je – kako se govorilo – na polju crkvene autonomije ostao izraziti reakcionar. Uz Grujićevu smrt zagrebački Srbobran je objavio nekrolog i u njemu uz ostalo i ovo: “Kako je bio ličnost jaka i ambiciozna, karakter tvrd i ćoškast, duh neelastičan, razumije se konflikti su između njega i društva morali biti neizbježni i oštri. Izgledalo je da će svojim držanjem za Rauha osvojiti izgubljeno narodno povjerenje. No, njegova ambicija nije bila nikako taj neosporni posjed narodnog povjerenja. On je bio čovjek koji hoće da vlada. A to povjerenje moglo mu je samo škoditi u težnji za moći i zato ga se on brzo riješio. Ta njegova neomiljenost u našem društvu i njegova jaka ambiciozna ličnost, u kojoj je ležala garancija da se neće nikad naći skupa s našim društvom, preporučivala ga je i za mjesto administratora patrijaršije i patrijarha… U sukobima s našim društvom, on je svoju sposobnost izvrtao u persekucije, ljute i nemilosrdne, onih svećenika koji su imali hrabrosti da ispovijedaju druga politička i društvena načela…” Prije nego što je 1891. izabran za episkopa, administrirao je u mečenčanskoj i marindolskoj parohiji, odakle je otišao za profesora bogoslovije u Karlovce. Za administratora mitropolije imenovan je 1913. Grujićevo tijelo balzamirao je poznati zagrebački liječnik dr. Đorđe Đorđević, a pokop je obavljen u Plaškom.

* “Danas su sve nade sahranjene – Petar Kočić je izgubljen!” Ta zloslutna rečenica stigla je u Zagreb iz Beograda, iz tamošnje Kraljevske bolnice za umobolne, a govori o neočekivanom i brzom kraju popularnog srpskog pisca. “Kočić boluje od progresivne paralize mozga” stoji u službenom saopćenju liječničkog konzilija, a novine su to popratile i svojim komentarom: “…On je kroz cijeli svoj život, počevši od studenta na univerzitetu, pa do kobnog oboljenja ostao svijetao i čist, bez ijedne pjege, čistiji no sunce. Takav čovjek je bio strah i trepet za političke šarlatane i šićardžije. Njemu nisu bile potrebne konspiracije i pakovanja, njegova iskrena i težaku razumljiva riječ bila je jača nego hiljade potpora i oblijetanja najprepredenijih korteša…”

* “Srbin sam i prijatelj svega dobrog i plemenitog”, poručuje Stevo Lavrnja iz Perjasice, odgovarajući na otvoreno pismo Gliše Grubješića, koji ga – kao bivšeg predsjednika crkvene općine u mjestu – optužuje da je pronevjerio više od 700 kruna i strpao ih u vlastiti džep. Grubješić mu je napisao: “Vi ste obasuli i našega paroha koji vas je za tu pronevjeru tužio. Računali ste na svoje uplivne prijatelje i da ćete paroha upropastiti, a sebe spasiti…” Lavrnja mu odgovara: “Svi navodi su neistiniti, preuranjeni, jer se stvar nalazi kod saborskog Odbora, koji je zamoljen za pravedno rješenje…”

* “Srbin učitelj, visok mlad, želi se upoznati sa mlađom učiteljicom. Ozbiljne ponude slati pod šifrom ‘Paragraf 152 ukinut’. Diskrecija je garantovana poštenjem, jer i ja istu tražim…” stoji u jednom ženidbenom oglasu.

Đorđe Ličina