Lora Vidović: Sabor mora pokrenuti ocjenu ustavnosti referenduma o ćirilici

Foto: Jovica Drobnjak

Nedavno ste predsjedniku Sabora Josipu Leki uputili pismo u kojem izražavate protivljenje održavanju referenduma o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Što očekujete od zakonodavne vlasti?

Svim ljudima koji promišljaju i razumiju ljudska prava i prava nacionalnih manjina jasno je da bi ovakvo referendumsko pitanje, odnosno izmjena Ustavnog zakona u skladu s referendumskim pitanjem, značilo apsolutno nedopustivo smanjenje prava pripadnika nacionalnih manjina, za što postoje jasni pravni temelji na razini međunarodnog prava iz Okvirne konvencije Vijeća Europe. Nadam se da se izmjena Ustavnog zakona u tom smislu neće dogoditi. No koliko god to pitanje nije u skladu sa zaštitom ljudskih i manjinskih prava, u okviru sadašnje ustavne regulacije pravo na neposrednu demokraciju apsolutno je zajamčeno i oni koji skupe dovoljno glasova o bilo kojem pitanju mogu tražiti raspisivanje referenduma. Vraćamo se na činjenicu da Ustav još nije izmijenjen, da u njemu ne piše o kojim se pitanjima na referendumu ne može odlučivati, što utvrđuje Ustavni sud. Mi smo, uz ostalo, u pismu zatražili da Sabor kroz izmjene Zakona o referendumu što prije propiše ne samo koja su pitanja o kojima se ne može odlučivati na referendumu, nego i sva druga pitanja vezana uz referendumske rokove, izlaznost i prolaznost. Trenutačno nije propisano u kojem roku Sabor mora odlučiti što će s potpisima koji su prikupljeni i predani; od predsjednice Ustavnog suda zatražila sam da se to što prije nađe na dnevnom redu Sabora. Što će Sabor napraviti, ostaje za vidjeti. Mislim da je jako važno da do izmjene Ustavnog zakona u tom smislu ne dođe, ali važno je i ne ignorirati pravo više od 600 tisuća ljudi koji su dali svoj potpis za referendumsko pitanje. Sabor treba podnijeti zahtjev Ustavnom sudu da utvrdi je li pitanje u skladu s Ustavom ili nije. U protivnom, krše se i ustavna prava onih koji su zatražili raspisivanje referenduma.

Građani bez povjerenja u sustav

Za razliku od referenduma o braku kao zajednici muškarca i žene koji je ekspresno proveden, čini se da šutnja političkih elita ipak ponešto govori o njihovu stavu u vezi aktualnog pitanja ćirilice?

Političke se elite, očito, ne slažu s izmjenama Ustavnog zakona, bez obzira na svoje političke orijentacije. U suprotnom, vjerujem da bi podržale građansku inicijativu za referendum.

Pripremate izvješće o radu za prošlu godinu, pa ćemo početkom idućeg mjeseca doznati i činjenice o stanju ljudskih prava te o najnovijim pojavama diskriminacije. Zbog izvješća za pretprošlu godinu prozvala vas je Udruga hrvatskih sudaca, jer ste u njemu pravosuđe ocijenili kao netransparentno, neučinkovito i korumpirano. Odakle takve ocjene?

Moja nadležnost prema radu pravosuđa po zakonu je vrlo ograničena, pa ne mogu postupati u nekom pitanju ako je u tijeku sudski postupak, jedino ako je riječ o nesrazmjernoj duljini postupka ili očitoj zlouporabi ovlasti. Prošle je godine jako velik broj građana imao pritužbe vezane uz sustav pravosuđa i u najvećoj su mjeri bili nezadovoljni meritornošću i odlukama sudova. Ocjene o netransparentnosti, korumpiranosti i neučinkovitosti pravosuđa proizlaze iz pritužbi građana. Naša je uloga da tu sliku prenesemo Saboru. Jasno se pokazalo da ljudi apsolutno nemaju povjerenja u sustav pravosuđa i mislim da to nikoga ne iznenađuje. Pred nam je jako puno posla i promjena koje moramo obaviti kako bi ljudi stekli povjerenje ne samo u pravosudni nego u sustav općenito. Naravno, kada netko dobije presudu koja mu ne ide u korist, neće reći da on nije u pravu, nego da je sudac korumpiran. Problem je i dugo trajanje postupaka, pri čemu postoje pomaci nabolje, ali i dalje puno sudskih postupaka traje više od dvadeset godina.

Što izvješće Ministarstva pravosuđa kaže o postupcima koji se na sudovima vode u slučajevima diskriminacije?

Posljednje smo primili nedavno: vezano uz diskriminaciju, lani su vođena 152 parnična, 17 kaznenih i 114 prekršajnih postupaka. Zanimljivost je s upravnim sudovima koji nisu poslali dobre podatke: po njima, ne postoje postupci povezani s diskriminacijom – no mi znamo da postoje, jer smo jedan takav pratili. Najvažnije bi bilo reći da brojke pokazuju da je prijava jako malo, da se diskriminacija baš i ne prijavljuje. No pritužbe našem uredu zbog diskriminacije u blagom su porastu: tijekom 2013. imali smo 248 novih predmeta i to je povećanje od 23 posto u odnosu na godinu prije. Isto tako, lani nismo pokrenuli nijedan novi postupak u kojem smo bili umješači u sporu. U tom slučaju biramo predmete – one koji mogu dovesti do sudske prakse koja će se moći smatrati presedanskom.

Primjerice?

Bili smo umješači u slučaju u kojem se jedan 55-godišnji gospodin javio za radno mjesto pravnika u nekoj tvrtki, gdje su ga odbili uz pismeno obrazloženje da je prestar; tužio ih je i dobio presudu. No kod takvih je situacija nezgodno što uglavnom nema pismenog traga i stoga je jako teško dokazati diskriminaciju po dobnoj osnovi. U svaku sličnu priču ne možemo se umiješati, jer su kapaciteti ureda premali, pa zato i biramo. Ali, sasvim sigurno, pozitivna i potvrđujuća sudska praksa u vezi diskriminacije pokazala bi da ona nije prihvatljiva. Dobna diskriminacija je česta pojava, vidi se to i u oglasima za posao kojima se traže mladi ljudi za rad u dinamičkom okruženju, iako ne postoje objektivni i jasni razlozi zašto bi to morala raditi upravo mlada osoba.

Zaključno, kada je o diskriminaciji riječ, gdje je ona najraširenija i iz kojih je razloga ljudi više ne prijavljuju?

Najraširenija je u području rada i zapošljavanja: u odnosu na ukupan broj pritužbi, na to područje otpada 35 posto. Po pritužbama koje dobivamo, tu je najzastupljenija diskriminacija na osnovi nacionalnog podrijetla, ali je i puno pritužbi u kojima ljudi, uslijed nedovoljnog znanja, ne ističu osnovu, pa je teško procijeniti o čemu je riječ. Slijedi diskriminacija na osnovi dobi, zdravstvenog stanja, spola, obrazovanja, članstva u sindikatu… Prošle je godine bilo 57 pritužbi, odnosno 23 posto u odnosu na ukupan broj, na diskriminaciju po etničkoj i rasnoj pripadnosti i boji kože te nacionalnom podrijetlu. Znamo da su pripadnici romske manjine u društvu u mnogo segmenata diskriminirani, iako uopće ne dobivamo pritužbe od njih. Jedan od razloga je taj što su oni socijalno isključeni, što možda nemaju znanja i vještina da bi napisali pritužbu. Sve nam to govori da smo kao društvo u velikoj mjeri netolerantni, što se vidjelo i u prošlogodišnjim javnim raspravama i diskursu koji je vladao u medijima oko vrijednosnih pitanja koja su nas mučila.

Prepreke za povratnike 

Kakvo je stanje sa srpskom nacionalnom manjinom? Jesu li i dalje najveći problemi stambeno zbrinjavanje i pitanje povratka, neovisno o tome što je i diskriminacija pri zapošljavanju pripadnika te manjine već postojana?

Sadašnje stanje stvari je neodrživo s obzirom na velik broj predmeta koji postoje i velik broj ljudi koji ne ostvaruju svoja prava, uz jako komplicirane zakone, u kojima se ne snalaze ni najvrsniji pravni stručnjaci. Pitanje stambenog zbrinjavanja, povratka i obnove jako dugo traje i još nije adekvatno riješeno, o čemu ćemo uvelike pisati u izvješću za prošlu godinu. U kontekstu povratka i obnove, istaknula bih činjenicu da je jako velik broj zaostalih predmeta, čak ih je 30.000 neriješeno; znamo da se jako često mijenjaju zakoni, pravni i institucionalni okvir, pa je upravo zbog tih promjena došlo do velikog broja zaostataka i nije bilo nikakvog pozitivnog pomaka. Znamo da se broj povratnika iz godine u godinu smanjuje, ljudi odustaju najviše zbog administrativnih prepreka.

Čini se da državna politika posustaje na tom planu?

Svrha zakona bila bi omogućiti povratak, reintegraciju i gospodarsko oživljavanje područja posebne državne skrbi, no način na koji se zakoni provode, a postupci vode, suprotan je tome. Državna agencija za stambeno zbrinjavanje lani je izdvojena iz Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova, pa šest mjeseci tijekom planiranja tog izdvajanja nije postupala po pritužbama, predmetima i zahtjevima, jer su se čekali novi institucionalni ustroj i zakon; kada je to doneseno, trebalo im je još nekoliko mjeseci da bi se ekipirali i prenijeli velik broj predmeta u županijske urede, koji sada u prvom stupnju rješavaju te pritužbe. Problem je dakle postao još veći, a čini se da ne postoji dovoljno mogućnosti, znanja i načina da se ubuduće riješi. U velikoj je mjeri riječ o financijskim razlozima, jer naprosto nema dovoljnog broja stambenih objekata, a korištenje svih tih prava državu ipak košta.

Kazati da nema novca ipak nije neka isprika, posebice stoga što je država puno ranije prihvatila te obaveze?

Problem je i širi od samog povratka i stambenog zbrinjavanja: u posljednjih nekoliko godina, otkako vlada ekonomska kriza, čitav se niz socijalnih prava dovodi u pitanje, pri čemu su najranjiviji oni najugroženiji, pa tako i manjine.

Ekonomija ispred ljudskih prava

Nameće se zaključak da političkoj nomenklaturi nije dovoljno stalo do svih svojih građana, da je državi ekonomija ispred ljudskih prava?

Iz moje perspektive, u krizi bi država trebala na puno većoj razini i puno kvalitetnije zaštititi prava najranjivijih, što, naravno, košta. No sve mjere koje se donose ponajprije su financijske i gospodarske prirode, pa prije i poslije njih ne vidimo analizu učinka na ljudska prava koja su njima pogođena. Da je ekonomija ipak ispred ljudskih prava, u ovom se trenutku, nažalost, može nedvosmisleno zaključiti.

Mnogi su vam, od medija do oporbe, osporavali stručne kvalifikacije prilikom lanjskog izbora na mjesto pučke pravobraniteljice: imate li zakonskih 15 (a ne samo 12, kako se govorilo) godina staža u pravnoj struci, što je uvjet za posao koji obavljate?

Da sam mislila da nemam uvjete i dovoljno radnog staža ne bih se ni prijavila za ovaj posao. Dosad nisam imala priliku reći da je nakon mog imenovanja dvoje mojih protukandidata podnijelo tužbu Ustavnom sudu, tražeći da poništi moje imenovanje i stoga što nemam potrebne godine staža. Zaključak Suda bio je drugačiji: ispunjavam uvjete, što je utvrđeno uvidom u dokumentaciju. Ne znam otkuda to da nemam tih 15 godina staža u pravnoj struci: iako nisam nikada radila na sudu, Ustavni sud je rekao da se radno iskustvo u pravnoj struci ne može gledati usko, samo kao rad u pravosuđu, nego da se moraju gledati poslovi u širem smislu onoga što netko radi kao pravnik. Osporavao se moj rad kao predstojnice ureda UNICEF-a u Hrvatskoj, što je također bio posao u okviru pravosuđa. O mojim godinama staža u pravnoj struci možemo govoriti i u kontekstu diskriminacije: pitanje je bi li se o tome govorilo da sam muškarac. Naime, kao dokaz da ne ispunjavam uvjete bilo je rečeno da sam bila na tri porodiljna dopusta, pa su mi brojali koliko je to trajalo i koliko za to vrijeme nisam radila na pravnim poslovima. To je bio ključni argument, koji dovoljno govori o onima koji su osporavali uvjete potrebne za posao pučke pravobraniteljice.

Europarlamentarke glasaju u skladu sa svojim poimanjem društvenih vrijednosti

Što mislite o izvješću o spolnoj ravnopravnosti koje je odbačeno u Europskom parlamentu, a protiv kojeg su bile i hrvatske europarlamentarke?

Nisam ulazila detaljnije u sadržaj izvješća, jer to je područje koje pokriva pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Prije ulaska Hrvatske u EU postojala je fama da će sve biti bolje i lakše kada se priključimo, no pokazalo se da je sve ostalo isto i da imamo iste probleme. Diskriminacija je posvuda prisutna, a glasovanje hrvatskih europarlamentarki je njihova politička odluka koju ne želim komentirati, no sigurno je bila u skladu s njihovim poimanjem društvenih vrijednosti.