Miloševićev zagrljaj

Izbori u Srbiji su pred vratima, ostalo je još malo vremena za prepucavanja koja su poslednjih dana dostigla visok stupanj usijanja. Prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić je čak izrazio bojazan zbog mogućeg ekstremizma i ukrajinskog scenarija kojim “prete neki antisistemski političari”. Vučićeva deklarativna preosetljivost na ekstremizam, koja je nedavno zbunila čak i hrvatsku ministarku inostranih poslova Vesnu Pusić, postala je okidač za napad na sve koji drukčije misle, kao i na potencijalne saradnike/suparnike koji su u nedavnom periodu zaradili političke poene, a koje bi kao i Vučić želeli da kapitalizuju na ovim vanrednim parlamentarnim izborima.

Takav je slučaj sa odlazećim premijerom Ivicom Dačićem. On poslednjih nedelja, međutim, prolazi kroz “toplog zeca” koji mu je upriličio prvi potpredsednik Vučić, aktivirajući u tom špaliru sve političke gubitnike, bezbednosne službe kojima on upravlja, kao i medije koji se utrkuju ko će se više podastreti pred njim. Tako je “Politika” protekle subote, od svoje naslovne strane ka sredini, objavila više oglasa naprednjaka, počevši od udarnog slogana “Svom snagom u reforme!” na naslovnici, preko velike fotografije sistemskog političara Vučića na trećoj strani, da bi se potom smenjivale njegove fotografije sa naprednjačkim timovima i “narodom”. Ovakvo stanje u medijima nije zapamćeno još od kraja osamdesetih, odnosno početka devedesetih, kada je Miloševićeva ideologija nacionalizma “svom snagom” prodrla u svaku poru društva, napravivši od medija poligon za mobilizaciju društva za buduće ratove. Tada je narod, kome je vođa obećao da “niko neće smeti da ga bije”, pokazao kako je dobro naučio svakodnevne lekcije plasirane putem medija i kada je došlo vreme, zdušno je podržao Miloševićev “projekat budućnosti”.

Novi projekat budućnosti u Srbiji danas, sudeći prema sloganima partija u ovoj predizbornoj kampanji, nema veza sa Evropskom unijom. On je okrenut fantomskim projektima poput “Beograda na vodi” i ka eliminaciji političkih protivnika. Vučićeva politika je zasnovana na pokazivanju mišića u obračunu, kako on kaže, sa “korupcijom i kriminalom”, a pod tim najpre podrazumeva obračun sa “antisistemskim političarima i ekstremistima”, dok se Dačićeva politika zasniva na razvoju novog lica SPS-a, koje je u ovoj kampanji dobilo jednostavan naziv “Dačić”. Koji je put propagande teži i šta se sve dogodilo sa ideološkim supstratom u tom procesu, pokazao je jedan, reklo bi se, minorni događaj, u kome su učestvovale sve političke partije, a pre svega vladajući SPS i SNS. Reč je o glasanju gradskih odbornika u Obrenovcu za postavljanje spomen-ploče Slobodanu Miloševiću.

Obrenovac je gradska opština u kojoj, nakon izbora 2012., nije došlo do prekomponovanja vlasti po uzoru na republički nivo, tako da su odbornici Dačićevog SPS-a ostali u koaliciji sa Demokratskom strankom i Dinkićevim Ujedinjenim regionima Srbije. Kada su pre nekoliko dana odbornici Pokreta socijalista, partije Aleksandra Vulina, nekadašnjeg funkcionera JUL-a, a sada ministra zaduženog za Kosovo i Metohiju, predložili da se umesto spomen-ploče Zoranu Đinđiću postavi spomen-ploča Slobodanu Miloševiću, došlo je do zanimljivog rasporeda snaga. Naime, za Miloševića su glasali Vulinovi socijalisti i Vučićevi naprednjaci, dok su za Đinđića bili odbornici iz DS-a, SPS-a i URS-a. Ovakav istup socijalista na lokalu uzburkao je atmosferu među članovima GO-a SPS, što je dovelo do javnog istupanja starog Miloševićevog kadrovika Milutina Mrkonjića, koji je sa stranica “Politike” poručio da su “članovi SPS-a iz Obrenovca učestvovali u donošenju sramne odluke i da bi trebalo da odmah istupe iz partije”. Valjalo bi napomenuti još i to da se sve ovo događalo uoči godišnjice smrti Miloševića (11. mart) i godišnjice atentata na premijera Đinđića (12. mart), kada sve partije povlače određene poteze u smislu (re)kapitalizacije političke baštine. Mrkonjić je u istom intervjuu najavio svoj odlazak u Požarevac, na Miloševićev grob, napomenuvši da taj grob obavezno posećuje i Branko Ružić, ministar iz redova SPS-a zadužen za evropske integracije, kao i socijalista Žarko Obradović, dojučerašnji ministar prosvete.

Ivica Dačić, međutim, nije bio ni na sahrani Miloševića, kao što se ni kasnije nije pojavljivao na ritualnom “poklonjenju Miloševićevim senima”. On je to obrazložio kao neophodnost raskida s prošlošću, a zapravo je reč o taktici izgradnje novog identiteta partije koja u svom prtljagu ima najstrašniji bagaž iz devedesetih. S druge strane, Vučićevi odbornici su bez problema glasali za Miloševićevu spomen-ploču, isto onako kao što su bili najodaniji i najprirodniji sateliti njegove politike tokom devedesetih godina. Miloševićevog nasleđa se Vučićeva partija nije odrekla ni deklarativno, jer njen glavni cilj i nije reformski diskontinuitet sa prošlošću, već naprotiv, isti populizam sa drugačijim predznakom. Taj predznak, međutim, nema evropsku boju, već je zasnovan na obračunu. Borba se vodi protiv “korupcije i kriminala”, a ne za suočavanje sa katastrofalnom politikom koja je do toga dovela i kojoj se godinama sudi pred Međunarodnim tribunalom u Hagu. Stoga su napadi na Dačića lišeni bilo kakvog ideološkog potencijala, koji bi svoj najveći naboj mogao naći u odnosu prema Miloševićevom nasleđu. Očigledno je da sam Aleksandar Vučić s tim ne želi da se nosi, jer bi onda morao da se pozabavi i prošlošću svog dojučerašnjeg šefa Šešelja, a naposletku i sa sopstvenom mračnom prošlošću. Stoga se on bavi “Beogradom na vodi” i Mercedesom u Srbiji, dok svoje protivnike “vidi” isključivo kao kriminalce i ekstremiste, ali nikako kao predstavnike politike nekog drugog spektra. Odnos prema Miloševićevom nasleđu, paradoksalno, ostao je u Srbiji samo problem unutar Dačićevog SPS-a. Svi ostali su zauzeti prestrojavanjem na kolosek novog gazde. Ideološki raskol je trenutno vidljiv samo u vrhu SPS-a, i to između onih koji se javno deklarišu kao miloševićevci, njegovi prijatelji za života i poštovaoci nakon smrti, i onih drugih koji se, poput Dačića, pokušavaju izvući iz smrtonosnog zagrljaja prošlosti.