Navigacija prema zvijezdama
Laura Marling: Once I Was an Eagle (Ribbon Music, 2013)
Laura Marling počela je objavljivati s osamnaest godina. “Alas I Cannot Swim” objavila je 2008. i odmah bila primijećena, nominirana za nagrade, isticana kao uzoran folk glazbenik s vlastitom idejom, što je u okviru tradicionalne glazbe uvijek pomalo i svetogrdno. Dylan je uveo struju u folk i umalo smrtno stradao od paradajza – tradicionalisti ne vole kerefeke: drži se blanje i sviraj kako piše, pa ćeš baštiniti kraljevstvo nebesko, i to na zemlji. Da ima vlastito viđenje folka, Laura Marling pokazala je ako ne prije, a onda svakako na albumu “I Speak Because I Can” objavljenom 2010. godine. Počela se otimati tradiciji i približavati otpadnicima poput Nicka Drakea ili Ricky Lee Jones. Ono što je u njenoj situaciji dobro, zasniva se na činjenici da su u posljednjih četrdeset godina i otpadnici stekli vlastitu tradiciju. Nema više odmetništva, nego samo različitih tabora.
“Once I Was an Eagle” producirao je iskusni Ethan Johns, a na albumu sviraju Dominic Monks i autoričina dugogodišnja prijateljica Ruth de Turberville, koja gudi po violončelu. Album je opak. Već prva pjesma, lagana, mračna “Take the Night Off” najavljuje tamno putovanje, ako je lov na muškarce stvar zagasitih poriva. “I Was an Eagle” zvuči kao da je ispao s trećeg albuma Led Zeppelina, dok s “You Know” spušta loptu, iako dio atmosfere prenosi iz prošle pjesme. Tako je napravljen cijeli album, kao jedna pjesma o gladnoj i žednoj noći kojom Laura Marling kruži kao ranjena ajkula, prejaka da bi se prepuštala sjećanjima, preemotivna da bi joj promakle finese emocionalnog sazrijevanja kroz koje prolazi. Tama oko nje je duboka, ali nema panike, ona zna plivati, a usput će poklopati kojeg mužjaka, pa što bude. I u pravu je kada u “Breathe” kaže: “Whatever you may hear or see / Don’t follow me”, jer je u ovakvu razdrmanu, disonantnu plovidbu bez kompasa i ostale popratne nautičke aparature, s isključivim oslanjanjem na osjećaj za zvijezde, moguće ući jedino ako znaš znanje. Cijeli album zvuči kao skoncentrirani session. Laura je “Muster Hunter”, ne krije to, i nakon preslušavanja albuma koji se mogao zvati i “Sjećanja jedne gejše”, da se ovdje kojim slučajem radi o sjećanju a ne o izvještaju, jer ovo jest izvještaj, možemo se samo složiti s njenom autoprocjenom.
Tekstovi su jednostavne kratke priče, a album je konciznošću nalik pričama Lydie Davis. Nema tu ničega, skoro ničega, mreža je to sastavljena od tako tankih niti, a opet, krupni komadi zapinju i ostaju unutra. Ovu snagu slabosti Laura Marling je izgleda tijekom snimanja albuma osjećala malo intenzivnije nego što priliči, tako da se u pjesmi “Little Love Caster” ponovno pohvalila da je “master”, ili joj je trebalo zbog rime, kao Tinu Ujeviću one nepostojeće lipe ispred Kazališne kavane, koje mu je zamjerio Miroslav Krleža, pa mu je ovaj odgovorio: Dajte me nemojte (već nešto), trebale su mi iz tehničkih razloga.
Tehničkih je razloga na albumu malo, sve je snimljeno u vrlo kratkom vremenskom roku, navodno je Marling snimala pjesmu na dan, i taj se polet osjeća, pjesme tako prirodno klize jedna u drugu, zapravo izlaze jedna iz druge, i sve zvuči vrlo fluidno i zrelo, čak i njene igre s općim mjestima tradicionalne glazbe, kao što su susreti s đavolom, sve je podignuto na njenu intimnu razinu i ne zvuči kao prenavljanje općih mjesta pop kulture. Glazbena podloga je zapravo više snažna nego mračna, kao da su svirači uspješno prenijeli autoričin vitalitet u note. Njen folk obojen je i orijentalno, udaraljke zvuče kao da ih tepe Marokanac, a ne neki okcidentalac. Malo remek-djelo.