Nehrđajuće sjećanje

Grom u koprive, poanta: “Vrijeme je da struka shvati da u društvu različitih ideoloških usmjerenja mora naučiti lobirati za svoju stvar, natjecati se za pažnju konzumenata kornukopije kulturnih proizvoda i ne pretpostavljati da je desno glasačko tijelo neobrazovano, glupo i rušilačko.” Eto, mali libertarijanski memento s očitim desnim nagnućem, objavljen u mediju koji se posljednjih godina vrlo srčano trudi dokazati da “desno glasačko tijelo nije neobrazovano, glupo i rušilačko”.

Citat iz teksta “Klub ljubitelja spomenika NOB-a”, objavljenoga 20. veljače u 521. broju dvotjednika “Vijenac” Matice hrvatske; autorica teksta Ana Munk, docentica na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta od 2008., nakon dva desetljeća profesionalne karijere u Americi. Široj javnosti, (ne samo) onoj kojoj za oko zapinju reakcionarne teme, poznata kao kazivačica u vinjeti Nade Mirković “Besplatno školstvo je reakcionarna ideja” (“Jutarnji list”, 27. studenoga 2009.), gdje zagovara fiskalnu samostalnost sveučilišta, zaštitare na fakultetu i studente-prosvjednike na Markovom trgu, zbog čega je Nada Mirković nagrađuje sintagmom “domoljubne kunsthistoričarke”. Digresija na raniji medijski nastup autorice je važna jer svjedoči o konzistentnosti uvjerenja i, posebno simpatično, hladnoj racionalizaciji problema, bez ikakvih kontekstualnih tropa. Što je tu reakcionarno a što revizionistički jasno, ukazat će se vrlo brzo.

Tribina “Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas”, koja je u povodu izložbe “Svjetlonosne forme” Vojina Bakića održana u zagrebačkom MSU-u, bila je okidač nagomilanom strukovnom stresu i ideološkoj bagaži Ane Munk. Zvonko Maković i Snješka Knežević, kao najčešći uvodničari na sijaset tribina iniciranih Bakićevom izložbom, ponavljali su opća mjesta, upirući u vrijednost neželjene spomeničke baštine NOB-a i potrebu da se javno osvijesti njezina politička, ideološka prisutnost. Ana Munk je pristojno saslušala, ali to nikako nije bio maksimum njezina profesionalnog angažmana: ne postoji, naime, nešto takvo poput “općih mjesta historizacije spomenika”, ponajprije zato što neki konzumenti kulture, poput autorice Munk, antifašističkim spomenicima odriču status univerzalne kulturne vrijednosti.

Na primjeru Bakićeve Petrove gore kao (na njegovu štetu) bastardnog oblika modernističke skulpture u prostoru i suvremene arhitekture, Ana Munk ima zanimljive misli. Primjerice, mjesto gdje, možda, uočavamo tragove “domoljublja u kunsthistoriji”, pa i malo američkog iskustva. “Da je kojim slučajem Bakićev spomenik izgrađen na Manhattanu, bio bi hvaljen koliko i skulpturalno oblikovana arhitektura Guggenheimova muzeja Franka Lloyda Wrighta u New Yorku. No, ne živimo u društvu kontinuiteta sjećanja niti, što je još važnije, živimo u doba kada je formalna kvaliteta umjetničkog djela jedini kriterij njegove vrijednosti i značenja. S tom činjenicom moja se struka teško nosi.”

Tja, da je Bakić ziđao u Ameriki, a ne na brdu Petrovcu, na sjecištu triju općina i dviju županija koje nemaju uredne katastarske papire, možda bi se malo slave njegovoga modernističkoga genija prelilo i na nas, domoljubno-kunsthistoričarsku struku. Ovako, ne živimo u doba kada je “formalna kvaliteta umjetničkog djela jedini kriterij njegove vrijednosti i značenja”, osim u slučajevima kada nam “kontinuitet sjećanja” u kunsthistoriji pouzdano ne može pomoći, recimo u studiju romaničkog slikarstva i kiparstva. A s krilaticom da “ne živimo u društvu kontinuiteta sjećanja” postupali bismo opreznije od Ane Munk, jer nas baš materija o spomeničkoj građi NOB-a, čak čitava stilistika hegemonijskog diskursa o toj temi, nuka na suprotno: memorija je pouzdana, a ideološki konstrukti nisu.

Naravno, autorica zna tu pučku školu. Jedino, ne pristaje na diskurs jamranja struke o barbarstvu nad spomenicima NOB-a tijekom prošlog rata, a da ništa “konkretno” ne poduzima. “Zgražati se možemo, no indignacija nam neće pomoći”, poručuje Ana Munk salonskim analitičarima. I prisnažuje da “na svakog agresivnog pojedinca koji pljačka zanemarenu baštinu postoje tisuće drugih koji to ne rade, ali ih jednostavno nije briga. (…) Među njima ima i pripadnika obrazovanoga građanstva koji preferiraju druge kulturne proizvode, kako to već biva u pluralističkom društvu. A među njima ima i onih koji ne mare, jer Bakićev spomenik nije njihovo mjesto sjećanja, niti simbolizira njihovo ideološko uvjerenje”.

Pogađate, onim građanima kojima Petrova gora “simbolizira ideološko uvjerenje” i predstavlja vrijedan kulturni proizvod, autorica predlaže da osnuju kakvu udrugu ili bratovštinu, pa da se isključivo o svom trošku i bez gnjavaže onih koji preferiraju tržišni pluralizam 21. vijeka, naravno bez upletanja državnog servisa, bave svojim spomeničkim hobijem. Ana Munk (plus reakcionarna množina koju tvrdi da zastupa) ima moralnu autonomiju izbora da neku društvenu činjenicu – što prije svake artističke senzacije predstavlja Bakićeva Petrova gora – simbolički ubije, ahistorizira, dekontekstualizira, minorizira tek tako, jer joj to status malograđanske “objektivnosti” dopušta.

Tvrdnja o “totalitarnoj, represivnoj i na svaki način nedemokratskoj SFRJ koja osmišljava kulturnu politiku” ključni je postament za izlizane analitičke opreke u izvedbi Ane Munk. “U totalitarnim režimima nisu se stvarali društveni ugovori s građanima kao osnovnim preduvjetom opstanka nekoga kulturnog projekta”, kaže ona, namjerno zaboravljajući na socijalistički mehanizam samodoprinosa kao jedini dokaz ikakvoga ovdašnjeg društvenog ugovora s građanima – pomoću kojeg su, uostalom, stanovnici karlovačkog kraja i sagradili Bakićevu Petrovu goru. “Apologetske tvrdnje crvene aristokracije da je Jugoslavija bila nešto drugo, a ne represivna tvorevina (…) neće proći”, sigurna je Munk, kojoj je možda zbog američkog iskustva promakao bildung hrvatske crvene buržoazije, jer se ta sigurno ne bavi ideološkim aspektima i zaštitom socijalističke baštine.

Ali molim, Ana Munk se ne svrstava među članove crvene aristokracije. Kojem pak socijalnom stališu, klasi ili kategoriji obrazovanih građana onda pripada, ako ovako razmišlja: “Čudi da na tribini s temom pitanja ideologije i umjetnosti može proći izjava da nacionalizam nužno vodi ksenofobiji i antisemitizmu, pri čemu se implicira da hrvatska država počiva na takvim načelima.” Ma dajte, je li moguće da gospođa Munk to ne zna, da joj nitko još nije rekao?