Ničije budale

Naslov izložbe u zagrebačkoj Galeriji Nova “To ti je politička ekonomija, budalo” parafraza je krilatice “To ti je ekonomija, budalo” Billa Clintona iz njegove predsjedničke kampanje davne 1992., koje se Slavoj Žižek sjetio u povodu američkih predsjedničkih izbora 2008. i u tekstu pod naslovom, pogađate, “To ti je politička ekonomija, budalo” poručio: “Demokrati mogu pobijediti samo ako pošalju poruku To ti je politička ekonomija, budalo!: SAD-u ne treba manje politike, treba mu više politike.”

Tako. Što više ponavljaš slogan, to ti se “budala” više sviđa. Zato izložbu prati i prigodna publikacija “To ti je politička ekonomija, budalo: globalna financijska kriza u umjetnosti i teoriji” (Pluto Press, 2013.) u kojoj su, između ostalih, zastupljeni Slavoj Žižek, Brian Holmes i Judith Butler. Publikaciju nismo vidjeli iako su nam domaćini, kustoski kolektiv WHW, rekli da je primjerak na izložbi fizički prisutan. Umnožavanje tekstova publikacije bilo bi eklatantno kršenje autorskih prava, što je ravno smrtnoj kazni u umjetničkom biznisu, ali, nedvojbeno, najbolja ilustracija naslova izložbe. Publici je očito bilo dovoljno znati da se puni kvota proizvoda sa žižekovskim sloganom: sporedna stvar, čak i za devalviranu temu digniteta publike, budalo!

Izložbu su kurirali Oliver Ressler i Gregory Scholette, WHW potpisuje produkciju. Od 2011. izložba je obavila svjetsku turneju od šest verzija pod spomenutim naslovom. Tema je ideološki jasna, traže se umjetnički odgovori na suvremene probleme, poput deficitarne parlamentarne demokracije i raznolikih učinaka kapitalizma, s naglaskom na recesijski glisando nakon kraha američke burze. Obuhvaća četrnaest radova videoprodukcije i zahtjevna je za pedantnog posjetitelja, koji će na minutažu svih radova potrošiti nekoliko sati.       Očekivano, radove povezuje kišobranska ideologija opreznoga, dokumentarističkog suočavanja s realitetom čije posljedice, navodno, još ne razumijemo u potpunosti, ali smo svjesni da je “dosta mirenja s lošim okolnostima”. Odluka “prestanka s mirenjem” s naslijeđenom lošom sudbom već je, navodno, dobar znak kritičke osviještenosti u pregnantnom tempu običnog građanstva, a “odluka o akciji” ionako nije u fokusu ovog dokumentarizma. Logika liberalne koncilijantnosti koju (implicitno) sugerira niz izložbenih radova publiku dovodi u stanje blaženstva nad svime što je “kritički usmjereno protiv kapitalizma” ili brzo umara retorikom i mehanikom radova koji su, za pojmove gustoga kapitalističkog vremena, zastarjeli, premda ne i doslovno rađeni jučer.

S druge strane, cinizam sveznajuće publike, koja iz aktualija procjenjuje analitičke napore radova od 2009. nadalje, ima smisla koliko i cinizam običnog klijenta banke u Hrvatskoj prema krahu američke burze koja mu je, moguće, uništila život. Ili kraće, sloganski: “Najprije tragedija, potom farsa”, kako bi rekao još jednom Žižek, a citirao ga naš kustos Ressler. Izložba, uostalom, posjeduje konceptualnu jasnoću u motivici aktivističkih mjesta u borbi za javno dobro i dignitet nenadziranog života. Primjerice, rad Dreada Scotta “Money to burn” prikazuje umjetnika koji javno na Wall Streetu pali američke dolare; video Lise Skou i Nisa Rømera “Osveta kristala” bavi se distopijskom situacijom maloga kolektiva/komune u vrtu koji je jedini preživio krizu nakon 2008.; Melanie Gilligan bavi se krizom u kreditnom sistemu, gdje dramatizira “brejnstormanje” službenika u investicijskoj banci; Julia Christensen radila je veliko istraživanje o prenamjeni američkih big box marketa koji nakon krize ostaju devastirani; Institut for Wishful Thinking bavi se postfordističkim varijacijama na 1970., kada je federalna vlada odbila pomoći bankrotiranom New Yorku. Seviljski kolektiv flo 6×8 ima izuzetno tehnički napravljen i idejno jednostavan rad “Tijelo versus kapital”, u kojem vrhunski plesači flamenca u bankama, pred ljudima ili bankomatima, izvode nenajavljenu predstavu: flash mob u banci ignorantima djeluje banalno ako ne osjete blagotvorni učinak plesa na potlačene u redu pred šalterom, a sve uz stihove “ti si bankar, bankar, ti imaš novčanik, a ja stalak za kišobrane”. Mnogo pretencioznije od flamenca djeluje rad Jevgenija Fiksa, Olge Kopenkine i Aleksandre Lerman “Čitanje Lenjina s korporacijama”, koji se temelji na seminarima na kojima su čelnim ljudima korporacija i profesorima ekonomije tumačili Lenjinov “Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma” cizelirajući pasuse u (naših) 60 minuta: zabavno bi bilo vidjeti koji je galerijski turist odslužio čitavu sesiju!

Ali tri rada iskaču iz konkurencije. Najprije odličan 16-minutni video Libije Castro i Ólafura Ólafssona “Lobisti”, koji u točnom montažnom ritmu i vizualnoj ekonomiji kombinira reportažu (kao ozbiljan istraživački rad o instituciji lobista u EU-u), glumljene situacije, slučajne scene s hodnika i dokumentaristiku razgovora s činovnicima u Bruxellesu i Strasbourgu, uz reggae-dub muziku. Drugi izuzetan rad, 24-minutni video Zanny Begg i Olivera Resslera “The Bull laid Bear”, spoj je dokumentaristike i animacije, uz farsični odmak kabaretske numere. Bavi se raskrinkavanjem tzv. bear-marketa, padajućeg “medvjeđeg tržišta” vrijednosnih papira, u razgovoru s četvoricom američkih ekonomista u kojem karizmu preuzima William K. Black koji, uz društvo fikcionalnih medvjeda i vukova, ljubazno govori u kameru: “Zašto biste otkupljivali nekoga tko vas je pokrao? Koliko je to ludo?”

Treći rad koji zasigurno zaokuplja pažnju publike fizički je dislociran, prati se u galerijskoj podrumskoj prostoriji, kao u kinu. Jan Peter Hammer u polusatnom videu “Bankar anarhist” (mogli smo ga vidjeti 2010. na festivalu 25 FPS u Zagrebu) adaptira istoimenu novelu Fernanda Pessoe iz 1922., u kojoj razgovaraju bankar i njegov tajnik. Pessoa je pak inspiraciju pronašao u osobi Artura Alvesa dos Reisa, bankara koji je posve sam 1922. destabilizirao Portugalsku banku i državu gotovo gurnuo u bankrot. Izvorni sadržaj dijaloga prilagođen je suvremenoj situaciji, čak su umetnuti fragmenti Maxa Stirnera i Miltona Friedmana, a rad pratimo kao TV intervju bankara i voditelja. Ono što drži suspens nije sadržaj dijaloga, nego taj bahati, svevremenski gard bankara, narcizam u čistoj okrutnosti. I sad, tko je tu budala, politička ekonomijo?