Obrana svim sredstvima

Dokapitalizacija kutinske Petrokemije i namjerena prodaja većinskog državnog udjela privatnom vlasniku danas je, o isteku roka predviđenog za prikupljanje obvezujućih ponuda, neizvjesna više no ikad ranije. Ipak, s više strana se tu veliku i značajnu tvornicu umjetnih gnojiva tjera u hitnu privatizaciju pod svaku cijenu, pa čak i pomoću kriminalnih metoda. Kao što to često biva u kapitalizmu, naime, zakonski kanali nisu dovoljno protočni za svu silu loših profiterskih namjera koje stoje iza čitave te kampanje s krajnjim ciljem samo jednog, ali odista grandioznog obrta dionica na burzi. Poseban dio akcijskog plana odnosi se na medijsku logistiku u izvedbi “Jutarnjeg lista”, koji proteklih dana iznova muti vodu oko Petrokemije, dok se recimo DORH na to ni ne osvrće.

No prvo spomenimo nekoliko osnovnih fakata o privatizaciji: Vlada zapravo traži partnera za dokapitalizaciju, radi ulaganja u neophodnu tehnološku modernizaciju kompanije, a s tim bi se iz većinskog suvlasništva i povukla na kontrolni udio od 25 posto plus jedna, “zlatna” dionica. Doduše, mogla bi tu investiciju osigurati i sama, kao garant Petrokemiji za dugoročni kredit od 200 milijuna eura, što bi kompanija realno mogla servisirati, uz zadovoljenje još nekih uvjeta. Problem je u političkoj nevoljkosti naše Vlade, međutim, koja se ne želi oduprijeti ultimatumu kreditora, tj. banaka koje su posredno već manjinski suvlasnici Petrokemije kroz kapitalizirane mirovinske fondove. Ali one je ne mogu živu smisliti dok se tvornica dominantno ne privatizira i tako izloži tržištu dionica, bez obzira na potonju joj sudbinu.

Navedeni uvjeti koje bi trebalo zadovoljiti ključ su pak poslovanja Petrokemije, njezine dobiti ili gubitka, a tiču se ponajprije cijene plina, glavne sirovine u proizvodnji umjetnih gnojiva. Kutinska tvornica je najveći potrošač plina u Hrvatskoj, uz HEP, no ta dva poduzeća godinama Ini plaćaju najveću cijenu, navlačeći joj ekstraprofit. Razloga ima više: Vlada regulira cijenu samo za kućanstva, zakoni su sve do ljetos onemogućavali nabavu od više dobavljača, a određena normativna ograničenja također Petrokemiji sužavaju prostor za kupnju većeg dijela plina na tzv. spotu, odnosno međunarodnom tržištu viškova u razmjerno slobodnoj prodaji.

Uz cijenu plina i njegova transporta, drugi veliki problem je širi kontekst u kojem funkcionira Petrokemija – uništeni hrvatski agrar, koji godišnje troši oko 340 tisuća tona gnojiva, u odnosu na predratnih do 850 tisuća. Ta potrošnja u konstantnom je padu, štoviše, a jedan od uzroka zacijelo je opet državna politika sa samoubilačkim, maksimalnim PDV-om na umjetna gnojiva, od punih 25 posto. Takvu mjeru okolne nam zemlje ne poduzimaju nad samima sobom ni u ludilu, a nije baš da im ga nedostaje kad je ekonomska politika na stvari. Konačno, izložena je kutinska tvornica u novije vrijeme i konkretnim ucjenjivačkim potezima banaka, koje joj odnedavna ukidaju kreditne linije koje su služile postizanju likvidnosti u ljetnom razdoblju, s manje prometa, i koje je ona uredno otplaćivala, iz godine u godinu.

Budući da su interesenti za otkup dokapitalizacijskog paketa vlasništva nad Petrokemijom uočili kako se ponaša država, očekivano su stali obarati cijenu investicije. Do prije dva-tri mjeseca, u igri su bile još tri kuće: češki Agrofert, mađarski Nitrogenmuvek i austrijsko-arapski Borealis. Mađari su, prema nekim pretpostavkama, tek prividni natjecatelj, koji nastupa u korist češke ponude, dok se Borealis nakratko čak i povukao iz utrke, da bi konačno ipak najavio mogućnost slanja ponude do 31. ožujka, kad se navodno zatvara drugi, obvezujući krug natječaja. Ali do prošlog ponedjeljka, 24. ožujka, kad su sakupljena sva pisma namjere u tom smislu, situacija je izgledala poražavajuće po državu-prodavca, baš nalik onoj s neuspjelim trženjem Hrvatske poštanske banke, gdje je iole voljnih bilo tek da je preuzmu malne zabadava.

Barem tako o aktualnom stanju licitacije tvornicom u Kutini, naime, piše “Jutarnji list”, netom po isteku roka zaprimanja rečenih pisama. Podaci nisu ni slučajno javni, no “Jutarnji” se hvasta pouzdanim kontaktima između upućenih subjekata, a mi znamo da to u ovom času mogu biti samo dva – posrednik, tj. konzultant u kupoprodaji, firma Societe Generale, ili Tomislav Radoš, novi predsjednik NO Petrokemije i pomoćnik ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. “Jutarnji list” već je jednom u ovom procesu bio uzročnikom ozbiljne štete, kad je prije dva mjeseca objavio detalje iz neobvezujućih ponuda triju interesenata, da bi dionice Petrokemije na burzi isti čas pale za vrtoglavih 16 posto. Pad se zatim nastavio, a ne treba sumnjati da će se nakon ovog curenja podataka rušiti i dalje; DORH u vezi s tim, kako rekosmo, ne poduzima ništa.

Potencijalnih inkriminacija oko sličnih oštećivanja tvornice bilo je i ranije i o tome smo višekratno pisali, a kad su u sumnjive radnje bili upleteni recimo Nenad Bakić, burzovni špekulant, ili bankovni pouzdanik Karlo Došen, član uprave Petrokemije. Ali javna fronta na kojoj nositelji vanjskih interesa mobiliziraju snage jest u svakom slučaju “Jutarnji list”, pa je tako i ovom prilikom u tome dnevniku objavljeno pregršt neistina o radu Petrokemije u doba njemu nepoćudnog predsjednika uprave Josipa Jagušta, dakle do kolovoza 2013. godine. Izneseno je, među ostalim, a raznih je gadosti napisano, da je Jagušt kriv za ugovaranje loše cijene plina.

Nećemo ovdje podrobno dekonstruirati laži i podmetanja tih novina, rastumačit ćemo samo nekolicinu krucijalnih momenata u glavnoj struji ove priče. Jaguštu one zamjeraju da je na svoju ruku odabrao Inu, na duži rok, bez obzira na previsoku cijenu i druge uvjete aranžmana. No činjenica koju pritom zaobilaze jest ona da su tri ponuditelja plina na tenderu imali iste cijene, naime, dogovorivši se oko njih, a znajući da Petrokemija ne smije kupovati plin od dvaju dobavljača. Ina jedina nije tražila bankovnu garanciju, koju su drugi odrezali na iznos od približno 250 milijuna kuna. Nitko nije pristajao na trajanje ugovora kraće od dvije godine, a tek je ljeta 2012. otvorena zakonska mogućnost za poslovanje i s drugim dobavljačem, što je do Jaguštova odlaska iz tvrtke iskorišteno, mada su preostala ograničenja i dalje na snazi.

Zaobići ćemo nagađanje je li inicijator najnovijih podvala možda baš Nenad Bakić, zbog vlastitih burzovnih gubitaka. Ili je podmetanja naručio bankovni lobi, kako bi potaknuo tzv. investicijski ciklus, jer se to u financijaškom svijetu radi upravo tako, svim javno lijepim riječima usprkos. Zaključno ćemo tek pozdraviti optimističnu reakciju radnika Petrokemije, koji su se prije nekoliko dana okupili u većinskom sastavu i zatražili od Vlade i banaka da se čim prije saberu, jer im oni neće dopustiti ugrožavanje radnih mjesta ni proizvodnje, nego će uskoro posegnuti za svim raspoloživim sredstvima obrane i, naglasili su u javnom dopisu, pritom se više neće obazirati na njihovu zakonitost.