Šarićev “legijalistički” nastup

Nakon četiri godine skrivanja, odbjegli narkobos Darko Šarić predao se u jednoj latinskoameričkoj državi (još nije poznato kojoj), pa je preko Crne Gore stigao u Beograd prošlog utorka, da bi se već ovog ponedjeljka pojavio na Specijalnom sudu za borbu protiv organiziranog kriminala. “Nisam kriv”, izjasnio se o optužnici koja ga tereti za šverc kokaina, zaplijenjenog 2008. godine u Italiji, Argentini, Brazilu…, odnosno za ukupno 5.754 kilograma kokaina, za što je optužen zajedno s još 38 osoba. Idućeg ponedjeljka slijedi mu izjašnjavanje i u drugom postupku, onom za pranje novca.

Javnost je za Šarićev klan saznala 2009. godine, nakon što su pripadnici američke DEA-e i specijalna policija Urugvaja u luci Santa Lucia uhapsili nekoliko osoba u trenutku pretovara dvije tone i 170 kilograma kokaina s broda hrvatskog državljanina Anastazija Martinčića, također pripadnika Šarićevog kriminalnog klana – akcija je nosila ime “Balkanski ratnik”. Droga je, inače, bila namijenjena evropskom tržištu. Za samog Šarića saznaje se više detalja 2010. godine: rođen 1970. u Pljevljima (Crna Gora), od ranih godina problematičan, 1990-ih otima nekom krojaču sedamdesetak tisuća eura (navodno je kasnije vratio novac) i počinje “poslovnu karijeru” koja rezultira crvenom Interpolovom tjeralicom od 21. siječnja 2010. godine, na temelju koje Srbiji stižu informacije iz najmanje 15 država svijeta.

U godinama skrivanja Šarić je, kako je ustanovljeno, nastavio započete poslove pranja novca ulaganjem u velik broj hotela, klubova, diskoteka, restorana, splavi, stanova i kuća u Srbiji i Crnoj Gori (“od Palića do Budve”), kao i poljoprivrednog zemljišta, pa čak i jednog nogometnog kluba. Imovina mu je kasnije odlukom suda oduzeta; procijenjena je na nekoliko desetina milijuna eura. I danas, kao i u vrijeme oduzimanja, kada je svom odvjetniku pisao da je njegova imovina stečena “onoliko zakonito koliko i imovina velikog broja političara i biznismena u Srbiji i regionu”, tvrdi da nije kriminalac i da je sve stekao pošteno. I kaže pred sudom: sada više nema ništa, izdržava ga država i naročito mora pohvaliti zatvorskog kuhara.

Zašto se predao, to još ne znamo, da li zbog nedostatka novca, straha za vlastiti život od svojih latinskoameričkih suradnika… Vlasti tvrde da je predaja bila bezuvjetna, jedini ustupak je bio da se na crnogorskom aerodromu vidi s majkom i sinom. U svakom slučaju, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da ništa nije procurilo u javnost od trenutka kada su počeli pregovori o njegovoj predaji krajem veljače ove godine, čemu je vjerojatno kumovalo to što su za sve u Srbiji znali tek rijetki: nezaobilazni Aleksandar Vučić, rijetki pripadnici Bezbednosno-informativne agencije (BIA), specijalni tužitelj za organizirani kriminal Miljko Radisavljević i ministar pravosuđa Nikola Selaković. MUP je u svemu, kako izgleda, bio prilično marginaliziran.

Evo i zašto: prije nešto više od godinu dana tabloidi su najprije otkrili da se ministar policije i tada premijer Ivica Dačić viđao sa stanovitim Mišom Bananom, odnosno Rodoljubom Radulovićem, Šarićevim suradnikom. Dačić je priznao da se vidio s dotičnim, ali je odmah napao službe sigurnosti zato što ga nisu upozorile da je riječ o sumnjivoj osobi. No potom se ispostavilo da se s Radulovićem (koji je u bijegu) viđao šef Dačićevog kabineta Branko Lazarević, koji ga je obavještavao o akcijama policije protiv Šarića. Lazarević je potom sklonjen na mjesto otpravnika poslova u Atenu i ispitan je u Beogradu tek nedavno, u jeku predizborne kampanje. Potom je priveden i Borislav Gara, šef Odjeljenja za specijalne istražne tehnike Uprave kriminalističke policije koji je, kako je ustanovljeno, Lazareviću prosljeđivao podatke o tijeku operacija usmjerenih protiv Šarića, ovaj je pak podatke slao Šarićevim poslovnim partnerima, advokatima koji su za Šarića obavljali domaće srpske poslove, oni pak Raduloviću koji je nestao u nepoznatom pravcu.

Sve vrijeme se, a u kampanji pred izbore naročito, govorilo o tome tko je od političara (i tajkuna) imao kontakte sa Šarićem, pa se tako najavljivalo da će – kao i prije nekoliko godina kada se čekalo prvo pojavljivanje Milorada Ulemeka Legije pred sudom – malne pasti nebo na Srbiju. Od toga zasad nema ništa, jedino što je Šarić spomenuo bilo je to da je on, eto, u zatvoru, a neki od onih s kojima se družio još su i danas na visokim položajima.

U svakom slučaju, valja sačekati da se Šarić i njegov odvjetnik (kojega je tek nedavno angažirao) upoznaju sa svih 13 optužnica koje su posljednjih godina podignute protiv njega, pa da iznese svoju obranu – ovo prvo pojavljivanje pred sudom može se gledati tek kao prvo izjašnjavanje o krivnji. Suđenje suoptuženima u oba procesa, i za drogu i za pranje novca, već su u toku, ima tu i svjedoka-suradnika koji su priznali krivnju i dali prilično mnogo podataka kojima tužiteljstvo barata – o svemu tome Šarić će se morati izjasniti.

Prvo obraćanje je, međutim, prilično “legijalističko”: i spomen političara koji su bili “njegovi” a danas ga se odriču (tabloidi tvrde da je još u avionu kojim je prebačen iz Južne Amerike spominjao Borisa Tadića i Slobodana Homena, bivšeg generalnog tajnika Ministarstva pravosuđa), i tužitelja koji “izigrava Eliota Nessa” i “hvata svjedoke po ulici ispred suda”, i montiranja procesa od strane “bivšeg režima”. Na koji bivši režim misli, nije objasnio…

Bilo kako bilo, Šarićev sudski start na Specijalnom sudu u Beogradu u ovom trenutku se gleda isključivo politički. Od toga da mu je jedan dio estrade pinkovskog tipa dao podršku (oni koji su zarađivali po Šarićevim klubovima i diskotekama), preko toga da se i dalje spekulira tko mu je pomagao u pranju novca i bogaćenju – bez (i) političkih veza to nije moglo u tolikom obimu – pa do pitanja kakva će biti sudbina Ivice Dačića. Na njega će se odgovor, barem djelomično, moći iščitati iz budućeg sastava nove Vučićeve vlade.