Trofejno okružje

U nedavnom intervjuu na portalu Lupiga teoretičar Boris Buden kritizirao je retrospektivu Vojina Bakića u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti zbog toga što izlaganjem nekih davnih djela bjelovarskog kipara sakriva ne tako davna uništavanja njegovih spomenika, prizivanjem umjetničke produkcije potpomaže zaborav političke destrukcije, pokazuje da bi prešutjela. “Očigledno tu postoji nekakav temeljni nesporazum između hegemonije vladajuće ideologije i modernističkih koncepata apstraktne umjetnosti, postoji ideološki sukob. A zašto se on, budući da postoji u realnosti, ne artikulira u toj izložbi?” zapitao se Buden.

Ono što nije uspio predvidjeti, hrabrost je pristupa aktualnog vodstva MSU-a koncipiranju izložbenog prostora svoje institucije: baš nekako u vrijeme kada je intervju s Budenom objavljen, Muzej je proširio postav eventom koji će sve kontradikcije ideološkog tretmana Bakićeve ostavštine hrabro i dosljedno iznijeti na vidjelo. Kako, naime, shvatiti izlaganje FIFA-inog trofeja paralelno s djelima korifeja jugoslavenske skulpture nego kao promišljenu artikulaciju sukoba “vladajuće ideologije i modernističkih koncepata apstraktne umjetnosti”? Kako drukčije razumjeti raspomamljeni raspašoj nogometnih “hologramskih animacija”, “brojnih drugih interaktivnih sadržaja” i pasanca Fuleca, službene maskote Svjetskoga nogometnog prvenstva 2014., nego kao kustoski promućuran odgovor sredstvima niskog postmodernizma na otvorena pitanja visokog modernizma? I nije li, napokon, baš takvo tumačenje muzejske kontekstualizacije “FIFA World Cup Trophy Coca-Cola Toura” nedvosmisleno sugerirala ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić, upozorivši da se tu “ne radi o nekakvom muzejskom programu koji kolidira s našom djelatnošću, niti se radi o sadržaju koji će ometati normalan rad ustanove, pogotovo ne našu aktualnu izložbu, retrospektivu Vojina Bakića”? Ne samo da je neće ometati, skromno bismo dopunili ravnateljičin uvid: taj ju je program reprogramirao, dosljedno postavio u aktualan historijski kontekst i dijalektičkom obilaznicom doveo do vlastite istine. Može li se danas zamisliti točniji i precizniji komentar retrospektive kulturne artikulacije pokušaja političke emancipacije radničke klase od onoga ukrašenog trofejem koji simbolizira smrt nekoliko stotina radnika na gradilištima luksuznih stadiona za nastupajuća svjetska prvenstva u Brazilu i Kataru?

Posve je nejasno, stoga, kako to da niz istaknutih domaćih kustosica i kustosa, umjetnica i umjetnika, aktivistica i aktivista – od članova stručnog Vijeća MSU-a, pa sve do tzv. šire zainteresirane javnosti – nije prepoznao sofisticiranu intenciju slavljenja šest kilograma osamnaestokaratnog zlata u javnom prostoru formalno namijenjenom suvremenoj umjetnosti, umjesto u sportskim dvoranama, sajmišnim halama i šoping-centrima, kamo su ga smještali drugi domaćini. Osamdesetak potpisa i poruka uglednih intelektualki i intelektualaca prikupljenih u znak prosvjeda protiv kustosko-nogometnih praksi vodstva MSU-a može se, dakle, objasniti jedino posvemašnjom neupućenošću njihovih autorica i autora u višegodišnji konzekventni razvoj izlagačkih koncepcija na domaćoj muzejsko-galerijskoj sceni. Mora da su previdjeli, primjerice, svečanu dodjelu nagrada na natječaju T-HT@MSU 23. marta 2012., kada je telekomunikacijski gigant u vlasništvu Deutsche Telekoma inscenirao rijetko upečatljiv performans o odnosu suvremene, korporativno sponzorirane umjetnosti i radničkih prava: u razmaku od samo nekoliko sati, naime, T-HT je tada otpustio 370 radnica i radnika, a onda na svečanosti u MSU-u izdašnim novčanim iznosima nagradio troje odabranih umjetnica i umjetnika. Mora da im je promaklo, recimo, kako su u istom tom prostoru pod pokroviteljstvom kompanije Dove defilirale manekenke i manekeni na privatno licenciranim modnim revijama. Ili kako je – da se na trenutak odmaknemo od najmlađega zagrebačkog muzeja – rovinjska Adris grupa u jesen 2012. organizirala izložbu o povijesti pušenja “Od tabua do tabua”, transformiravši privremeno interijer zagrebačke galerije Klovićevi dvori u vlastiti oglasni prostor, pošto im zakonske odredbe brane izravno reklamiranje cigareta…

Ako spektakl u slavu trofeja Silvija Gazzanige po nečemu predstavlja događaj vrijedan javne reakcije, onda ipak ne treba zaboraviti da se taj eksces sastoji uglavnom u tome što dugotrajnu i sveobuhvatnu logiku komercijalizacije javnih prostora, pretakanja kulturnog u korporativni kapital i svođenja vizualne umjetnosti na oruđe antiradničkoga spina dovodi do njihovih krajnjih konzekvenci: sve do bizarne dvodnevne idolatrijske fešte u čast kičastoga kipića, sponzorske samopromocije jedne od najmoćnijih globalnih korporacija i prešućivanja milijuna ljudi koji su prošloga ljeta prosvjedovali protiv izlišnoga luksuza organizacije Svjetskog prvenstva u Brazilu, zemlji nedovršene temeljne infrastrukture. Doista: tamo gdje izlaganje postaje sofisticirano laganje, a retrospektiva forma kojom se skriva, ne može biti nikakvog skandala u križanju socijalističke tradicije i korporacijskog kapitala.