Unutarnja regresija

Dnevnik, HTV

Za grad Simferopolj donedavno su znali tek rijetki specijalisti, a sada čekaš da im na vrata zakuca Andrija Jarak, što samo po sebi govori o visokom stupnju ugroze. No umjesto Andrije, eto ti Inke Eterović, koja nam javlja da u Simferopolju postoje prometala zvana taksiji, da u tim prometalima postoje općila zvana radiji i da jedni taksisti slušaju radio na ruskom, a drugi na ukrajinskom. Neki imaju i televizore. Usto doznajemo da na Krimu žive i Tatari koji viču “Mi smo Tatari, što će biti s nama?” Zašto viču ti Tatari, ako postoji radio?

Šalu na stranu, na Krim je provalio mišićavi susjed, ruski grizli i stvar se gadno zakuhala. Inka Eterović hrabra je žena, odlično poznaje jezike i situacije, a što je najvažnije, nepristrana je i može joj se vjerovati, što u je u eri sveopće demokratizacije puno raritetnija stvar no što nam se nekoć činilo. Teoretičari tvrde da postoje dva scenarija, jugoslavenski i gruzijski. Praktičari znaju da će, koja god opcija pobijedi, manjine crnu vunu presti – ako se ovo čudo na istoku ne zaustavi, opet ćemo imati deobe i seobe, a pitanje koje si postavljaju Tatari kod nas se zove retoričkim…

Specijalna emisija o Ukrajini

Odmah nakon javljanja u TV Dnevniku, Inka Eterović ukazuje se u specijalu Damira Matkovića, koji izgleda kao Benny Hill. Neboder od sijede frizure sigurno je natopljen trovremenskim taftom, jer ta instalacija cijelo vrijeme strši prema nebu. To malo kvari inače dobar dojam koji proizvodi činjenica da je HTV prekinuo vikend zbog relativno osnovanog povoda, najopasnije svjetske krize nakon Kube. Ipak, nedjelja je nedjelja: Matkovićeva konstatacija kako se Krasnaja armija praktički raspala pred raspad SSSR-a, pa ju je Putin obnovio, dokazuje da je dotični voditelj jedini kojeg su tog dana ulovili. Crvenu armiju ukinuo je, naime, još Staljin, i to davne 1946. godine. No gošća emisije, Jelena Jurišić, jedna od rijetkih analitičarki u našem eteru uz čije je ime prikladno vezati epitet “stručnjakinja” ili “ekspertica”, filigranski precizno opisuje kako stanje na Krimu, tako i stanje u Kijevu i Moskvi, pa gledatelji dobivaju solidan uvid u istočni rašomon. Jelena Jurišić zna odnose snaga, poznaje igrače, zna ljude koji vuku konce, precizna je i u tom smislu znatno nadmašuje Božu Kovačevića koji se nikako ne može sjetiti imena najpoznatijeg ruskog tajkuna (“Onaj, pomozite mi, kako se zove…” “Hodorkovski?” kaže Matković. “Hodorkovski, tako je.”) Božo se ipak izvlači najsvježijim citatom Henryja Kissingera: “Moskva se boji da u Kijevu samo pokazujemo ono što njih čeka.” Čini se da je stari lisac Henry vrlo točno definirao problem, a to znači da u Ukrajini ne bu dobro jer Putin svoju kožu brani.

Naše tzv. dopisnice iz Bruxellesa i Washingtona opširno su nas izvijestile o tome što su prije sat-dva objavili lokalni mediji, što je jednostavnije nego da sami moramo surfati webom, iako nešto skuplje. Vera Tomašek čak nam je s neke terase pokazala pogled na prozor euroministrice “Lady Catherine Ashton“, što nas vodi prema zaključku kako je za dopisivanje iz Bruxellesa važno imati sobu s pogledom. Branka Slavica pak ima lijepu terasu, s koje puca odličan pogled na Bijelu kuću, koju na HRT-u često vidimo izvana.

Reklama Zagrebačke banke

Nakon nepodnošljivog štreberskog kokodakanja Barbare Radulović koju je, đavo će ga znati iz kakvih razloga, netko doživotno abonirao na čitanje offova za Zabu, čuti glas Arsena Dedića praznik je za uši, zakašnjeli trijumf boljeg ukusa. “Ono sve što znaš o meni, to je samo stara priča…”, pjeva Arsen, živući hrvatski klasik, a ispod se nižu slike projekata koje je Zaba kreditirala u posljednjih sto godina. Ali avaj, nemojte se dati navabiti na Arsenov sirenski zov – banka je banka, institucija za gulikože, onaj tko će vas na koncu balade opelješiti ma kako zgodnu reklamu platio. Stari dobri Bertolt Brecht glede i u svezi te problematike iznio je misao koju vrijedi citirati: Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke? Odnosno, u drugoj verziji: pljačka banke, to je inicijativa za amatere. Što rade profesionalci? Osnivaju banku…

Tko će ga znati

Svi voditelji kvizova imali su džoker “zovi” ili “pitaj publiku” ili neki sličan – oni su, naime, uvijek dijelili rizik uspjeha ili neuspjeha s natjecateljima, pa danas podjednako pamtimo Olivera Mlakara, Ivana Hetricha ili Tarika Filipovića, i Predraga Markovića, Roberta Pauletića ili Gorana Dodiga. No kviz “Tko će ga znati” ovisi samo o Marijani Batinić, o njenim usponima i padovima, dosjetljivosti, nadahnuću, improvizaciji, jer je, više od ijednog dosadašnjeg, centriran na voditelja, odnosno voditeljicu. To znači da ona nikada ne smije biti depresivna, umorna, neraspoložena, naprotiv, mora biti vrckava, prpošna, duhovita, energična, brzo reagirati, procijeniti sugovornika – Marijani Batinić sve to polazi za rukom na način koji izaziva poštovanje. Čestitamo, zaslužili ste.

Oluja Ozane Bašić, Mreža TV

Uobičajeni dogmatski drijemež prekida poslovično histerični SMS iz Dugopolja, zone u kojoj je, kako kaže besmrtna definicija, lakše uloviti ručak nego ga kupiti.

Vladimir: Mreža TV!!! Geopolitika, katolicizam, misticizam, špijunaža i kicoški brčići. Ukratko – Lošo, Domazet Lošo.

Ja: Klasik! Kaj veli? Igor Mirković nekidan je napisao kako Lošo već dvadeset godina koristi svaku situaciju, svaku pucnjavu, ukratko sve kao naznaku nadolazećeg Trećeg svjetskog rata. I evo, napokon, malo svjetla na kraju tunela.

Vladimir: Možeš mirno usnuti. Rekao je da u Ukrajini neće biti “neke velike eskalacije”.

Ja: Tko su tamo Hrvati, a tko Srbi? Tko je Krajina, a tko U?

Vladimir: To smo prošli bezbolno. Kaže da bi se Hrvatska televizija trebala zvati jugoslavenskom i da je na djelu unutarnja Jugoslavija. Onda se ispravio pa rekao: “Unutarnja agresija.”

Ja: Zašto se ispravio?

Vladimir: Rekao je da imamo unutarnju agresiju, ali i unutarnju Jugoslaviju i da nas se stalno vraća u jugosferu. Stalno živi od Jugoslavije, pola života ju je branio, pola je napada.

Ja: Kakav zlikovac!

Vladimir: Dok ja napišem poruku, on otkrije tri urote. Sada najavljuje mir. I njega nam je JNA dala!

Ja: Onoliko para za proizvesti Lošu? Pa on je gori proizvod od Trabanta ili Wartburga!

Vladimir: Da, sebi su zadržali tehniku, a ovamo je stigao Lošo. Podlo, podlo…