Vladavina prosječnosti

Nezgoda s ideologijama sastoji se u tome da one ne zavode samo mase, kojima su – u fordističkoj društvenoj prošlosti – uglavnom bile namijenjene. Kao što zna svatko tko je s nekom kritičkom distancom na početku ušao u svoju ulogu u društvenoj podjeli rada, nakon nekog vremena moramo se s tom svojom “izabranom” ulogom u bitnome poistovjetiti. Ili od nje u potpunosti odustati. Šizoidna motivacija – potpuno se prilagoditi ili u potpunosti odustati – uvijek je pratila “razvoj” ličnosti pod kapitalizmom. Drugim rječnikom rečeno, maska nikada nije samo maska. I još, na treći način izražavajući isto: ne želi li svatko – u društvu, kako je ono danas, postfordistički “individualistički” organizirano – u svome radnom i privatnom životu (p)ostati Indijanac, a da ga zato uvijek vladajući kauboji ipak ne ubiju?

Stari paradoks da nije sretan onaj tko, da bi preživio, hini ludost, već samo onaj tko je u teškim životnim izazovima stvarno lud (analize takvih primjera prepuna je više od pola stoljeća stara knjižica filozofskih stenograma Günthera Andersa), odlično se vidi i na cijelom jednom izdavačkom žanru, zvanom literatura za samopomoć. A stanje današnje mainstream ekonomske misli, i kako se ona (samo)prikazuje u njoj adekvatnim medijima, često nije daleko od toga. Primjera je bezbroj, pa skinimo jednu takvu pticu u letu nad našim krajevima.

Piše u ovdašnjim novinama (JL) kako je profesor ekonomije na američkom Sveučilištu George Mason, imenom Tyler Cowen, upravo izdao knjigu “Average is Over” (u JL-u to prevode brižno hegelijanski kao “Prosječnost je prevladana”), u kojoj je glavna teza da će “srednja klasa nestati, a samo 15 posto stanovništva moći će računati na dobar život”. “Velike promjene” koje autor u knjizi opisuje, desit će se, naravno, pod utjecajem ubrzanih tehnoloških promjena (sve u stilu kiša pada, a tehnologija se razvija; tko bi mogao suprotstaviti se ovakvom oprirodnjenju društvenih odnosa?), pa sada “prosječnost više neće biti dovoljna”. No onima koji su obrazovani i produktivni bit će “jako dobro”, u društvu u kojem veliku većinu čeka život u razmjernom siromaštvu. Tako da ovaj Amerikanac, sasvim nesvjesno dijalektički, ne bi sve prikazivao crno-bijelo, optimistično-pesimistično, što je upravo greška u koju upadaju kritičari (neoliberalne) globalizacije. Koji su svi odreda, pogađate, preveliki pesimisti. “Postat ćemo više globalno orijentirani jer u svijetu u cjelini bit će više imovine i bogatstva, više će se novca trošiti.” Problema s potražnjom, usred osiromašenja kupovne moći većine, možda će biti u vašem susjedstvu, ali ne i na globalnoj razini. Samo će se promijeniti distribucija. To što ste se rodili u SAD-u ili Zapadnoj Evropi neće više značiti da automatski stječete “prilično dobre životne uvijete”. A mi mislili da smo se baš tu integrirali! Ili možda i jesmo, ali u evropsko i globalno siromaštvo. Samo što nam to nisu, dok su još tražili naš glas o tome, tako predstavljali.

A sada nam vladajući na američka usta kažu: “Malo znam o Hrvatskoj, ali čini mi se da su plaće visoke, a ekonomija nije dovoljno dinamična te je izostao puni oporavak.” Ma ustvari, “ukupna je slika jako optimistična, ali to ne znači da se optimizam odnosi na sve pojedince”. To je ta šizoidnost koju smo uvodno spomenuli. I dalje i dublje: čak i ako spadate u izabranu manjinu “obrazovanih i produktivnih”, kojima će biti “jako dobro”, sudbina vam je (već izmjerena u SAD-u) da sve više radite. “Najbogatiji sve više rade. Ne koriste dakle svoje bogatstvo za opuštanje. Radoholičari su.”

Pa ovo izgleda kao da gazde u novinama pričaju o stanju u vlastitoj firmi. Naravno, ideološki. U vidu fantazama u koje, ako imaju sreću da su stvarno ludi, i sami vjeruju. Na djelu je apsolutno podudaranje forme i sadržaja. Što novine pišu, to njihovi vlasnici i rade. Problem je samo želi li dovoljan broj onih iz gubitničke mase ovakvo samoispunjujuće proročanstvo još i kupovati na tzv. tržištu ideja? Ili postoje i drugi načini (mediji kao nusprodukt nemedijskih poslova, oprosti i prebijanja dugova, sve u suradnji sa “svojom” business friendly državom itd. i sl.) da se ovakvo “mišljenje” nameće kao vladajuće?

Govoreći o narastajućoj pojavi zaposlenih a siromašnih, Vesna Leskošek, znanstvenica na Fakultetu za socijalni rad u Ljubljani koja se posebno bavi sve izraženijom socijalnom nejednakošću u lokalnom i globalnom kontekstu, podsjeća kako se “neoliberalna revolucija” ne odnosi samo na neku izoliranu ekonomsku sferu (takve nikada i nije bilo!), već je na djelu želja za temeljnom preobrazbom društva. Ono što autori, poput u (neoliberalnim) novinama reklamiranog i za novine dizajniranog profesora ekonomije Tylera Cowena, lakonski apsolviraju pod egidom “prilagodbe ljudi na nove tehnologije”, recimo tako što će mase migrirati u jeftinije krajeve i radikalno promijeniti svoje životne navike, ustvari je vrijednosni napad na život većine, koja se mora puno više “prilagoditi” potrebama vrijednih, radišnih, pametnih, sposobnih i inovativnih ljudi koji nas, posvuda, već sada vode. Da bi to bilo i dalje i još više moguće – u ovom slučaju da bi se “spasila” neka imaginarna globalna, ali manjinska srednja klasa – potrebno je prevrednovati pojmove koji spadaju u politički dio nekada političke ekonomije, koju se više ne smije tako ni zvati. Nanovo nam definiraju pravdu, solidarnost, jednakost i slobodu i taj revizionizam ovdje se ne shvaća kao historijski. Naravno, on ide u smjeru ekstremnog “individualizma”, po kojem je pravda pravo svakog zaposlenog da upravlja cjelinom svoga dohotka (stoga je samo jednako porezno opterećenje sviju pravedno), a solidarnost može biti samo negativna (novac se od vrijednih i sposobnih poduzetnika u privatnom sektoru preljeva nesposobnjakovićima u kulturi i socijali, koji nisu sposobni zaraditi za svoju egzistenciju takmičenjem na tržištu). Sloboda mora, pa onda i može, često ići preko granica drugoga, a svaku ideju jednakosti treba napustiti kao nepravednu. Kome to nije prihvatljivo, taj je moralist, jer je nejednakost samo posljedica ostvarenja svima mogućih odluka, sloboda izbora i investicija pojedinaca u vlastiti položaj. Oni “ispali” moraju prihvatiti odgovornost za svoj položaj, u koji su se doveli svojim slobodnim odlukama. I tako njih 85 posto!

Kada se ovo “idejno” stanje uspoređuje s povijesnim totalitarizmima, u “obranu” istih treba reći da oni nisu bacali ogromnu većinu “vlastitog” stanovništva u otpad, kako to sada otvoreno čine vladajući. Postoje, mišljenja je Vesna Leskošek, dodirne točke između katolicizma, nacionalizma i neoliberalizma: sve te ideologije utemeljene su na isključivanju! Svima njima drage su podjele na zaslužne i nezaslužne, pobjednike i poražene (uz istovremeno, za razliku od ljevice, dodali bismo, negiranje klasne prirode društva, koju treba priznati da bi je se nadišlo). No za razliku od “nacionalista” (ustvari identitetskih nasilnika), koji su otvoreni rasisti, neoliberali gaje prezir i gnušanje spram svih koji nisu javno priznati u vulgarno-materijalističkom smislu. To se onda može reći i na način spominjanog Cowena: da je “prosječnost prevladana”. No što je, u iole humanističkoj tradiciji, vladavina novca, ako ne vladavina prosječnosti? Da ne potežemo opasnije veze između spašavanja poslovanja i banalnosti zla.