Zemaljska hrana

Kristian Novak: Črna mati zemla (Algoritam, 2013)

Ne mogu da se otmem utisku da je sudar sila, pomame tržišta za bestselerima i nelagode izdavača da promovišu eksperimentalne forme sa otporom profesionalnih urednika u Hrvatskoj iznedrio pojavu netipičnih knjiga koje uspešno osciliraju između namere da se dopadnu širem čitalačkom krugu i težnje da usavrše vlastitu umetničku formu. Roman Kristiana Novaka (1979., Baden-Baden) “Črna mati zemla” predstavlja takav atipičan hibrid. Najpre žanrovski. Posle statističkog uvoda, knjiga počinje kao savremeni roman o piscu zahvaćenom stvaralačkom krizom, da bi se posle prve trećine iz zagrebačke urbanosti izmestio u međimurski seoski milje, iz trećeg pripovednog lica prebacio u prvo i razvio kao indukovana evokacija glavnog lika, Matije Dolančeca, razjedanog neosveštenom traumom iz detinjstva. Prvi deo seoskog narativa ima oblik opsesivne potrage za ocem, čiju smrt dečak nije u stanju da prihvati, kriveći sebe, drugi (a oba su data iz ugla dečaka) zadobija makabrične tonove zagonetno-nadnaravne povesti o seriji od osam samoubistava koja su se na proleće 1991. zbila u svega mesec i po dana.

Transfer iz gradske u seosku sredinu praćen je prelaskom sa sarkastičnih komentara na pripovedni melanž psihopatološkog, mitsko-legendarnog i blago satiričnog. Odbačenom dečaku, koji je spreman da najboljeg druga privremeno žrtvuje rečnim vilama i zameni ga za oca, verujući da se otac nalazi u njihovom zatočeništvu pošto ga nije našao u policijskoj stanici u Čakovcu, nepoverljivoj u socijalistička vremena prema emigrantima punim deviza i antijugoslovenske propagande, društvo prave dva zlokobna stvorenja jezivog izgleda koja vidi samo on – Hešto i Pujto. Od imaginarnih prijatelja menjaju se u gremline koji ubijaju susedovog psa i mačiće, ozledivši i dečaka, da bi u završnom delu postali izvor informacija o životima samoubica i njihovim razlozima da počine suicid.

Trauma je od usamljenog dečaka opterećenog samonametnutom krivicom načinila odraslog koji je nesposoban za bliskost i pisca koji konfabulira i stalno menja vlastitu biografiju. Ipak, problematičan je mehanizam realističke motivacije – način na koji se ovaj lik počinje da suočava sa svojom traumom je previše režiran i nategnut. Nejasno je otkud kod dečaka fiks ideja da otac nije mrtav i spremnost na avanturističke podvige koji vrhune njegovim smrzavanjem u šumi. Još veći problem su narativne instance u romanu. Sveznajući narator u prvom delu je naivno anahron, dok Matijino suočavanje sa traumom kroz pripovednu evokaciju teče nelogično glatko, bez otpora i zaboravljenih detalja. Uopšte, kapacitet prvog dela romana kao ironično konotirane literarne hronike, obogaćene namazima nepostojećeg glamura književnosti, instrumentalizovan je tako da bude tek okidač za seosku fantazmagoriju. Opet, stalna otvorenost naracije za psihološko i nadnaravno objašnjenje pojava, Novakov roman čini slojevitijim i intrigantnijim.

Na korici knjige hvalospevno istaknuta upotreba kajkavskog dijalekta zanemaruje činjenicu da dijalekat u tekstu služi kao ilustracija ruralnog govornog idioma, te kao prečica ka neonaturalističkim efektima u predočavanju opskurnih tajni jedne u sebe zatvorene zajednice. Otuda su dečakove traume i uobrazilja po kojoj šetaju zlokobna bića posledice ili supstituti doživljenog zlostavljanja i kolektivnog ćutanja sredine. Kao u narodnoj pripoveci o svirali od zove koja je iznikla iz semena tajne, prošaptane u “crnu zemlju”, i progovorila o strašnoj tajni cara Trojana, i roman Kristiana Novaka u srcu jednog hermetičnog miljea vidi kmicu (tamu) represije. Represiju palanačkog duha ne ukida katarza adaptacije pojedinca, već njegov beg iz palanke; nemoćni ili zaparloženi osuđeni su na suicid.