Žene će se opet morati boriti

Foto: Jovica Drobnjak

Ksenija Kokot već dvanaest godina radi kao spremačica u srednjoj školi u Dugom Selu i jedna je od mnogih radnica koje vjeruju da će im na buduću egzistenciju duboko utjecati reforma radnoga zakonodavstva, odnosno izmjene Zakona o radu (ZOR), čiji je prijedlog nedavno prošao prvo čitanje u Saboru, a oko kojih postoji širok otpor građana i sindikata. Naša je sugovornica dio sektora u kojem je zaposlena uglavnom ženska radna snaga, koju bi daljnja fleksibilizacija tržišta rada – s radom na određeno vrijeme, povremenim i agencijskim radom, prijenosom ugovora o radu (tzv. outsourcingom) i produljenjem radnog tjedna i do 60 sati – posebno pogodila. Nakon gotovo izumrle tekstilne industrije, u kojoj je u posljednjih dvadesetak godina izgubljeno stotinu tisuća (uglavnom ženskih) radnih mjesta, sada su na udaru drugi sektori s pretežno ženskom radnom snagom, poput školstva, dijela zdravstva, uslužnih djelatnosti…

– Mislim da dolazi vrijeme kada će žene morati izaći na ulicu i boriti se za svoja prava. To je tim tužnije ako znamo da se tako vraćamo više od stotinu godina unazad – kaže nam Ksenija Kokot, aludirajući na borbu protiv loših radnih uvjeta i niskih plaća koju su prije više od 150 godina, točnije 8. marta 1857., pokrenule tekstilne radnice u New Yorku.

Našu sugovornicu pratimo u obavljanju svakodnevnih radnih zadataka: s metlom u jednoj ruci, a drugom gurajući kolica na koja je nataknuta vreća za smeće, hitro se kreće školskim hodnicima. Skuplja odbačene otpatke i toaletni papir, čisti umivaonike… svjesna nesigurne radne budućnosti.

– Koliko znam, mi spremačice trebale bismo biti prebačene u nekakvo državno poduzeće na dvije godine, gdje bi nam bila zagarantirana ista radna mjesta i postojeća plaća. To bi bio prijelazni period, nakon čega bi nas preuzela privatna firma. No o detaljima ništa ne znam i to me dovodi do ogorčenosti, ta neizvjesnost polagano ubija. Ministarstvo prosvjete, pod čijom ingerencijom sada radimo, ne bi imalo više ništa s nama: nadležan bi bio privatnik, kod kojeg bismo na jednom mjestu radile dva-tri sata, pa onda na drugom isto toliko, uz nekakvu normu i, naravno, prijavu na bruto minimalac. U tom će slučaju naš sat rada, koji ni sada nije nešto visok, postati posebno podcijenjen – objašnjava Ksenija.

Za primjer navodi jednu svoju poznanicu, spremačicu koja u istom danu najprije čisti u jednoj dugoselskoj općini, a potom u Vrbovcu.

– Njezinom šefu, na kojeg je prenesen ugovor o radu, za te usluge plaćaju iz oba grada, a ona dobije jedinstvenu plaću od 2.300 kuna. Pitam se tko tu zarađuje. Vidim samo da smo mi gotovo besplatna radna snaga. Do penzije mi je ostalo još 18 godina, a ne znam kolike su mi šanse da i dalje budem konkurentna na tržištu, po novom ZOR-u – kaže naša sugovornica, otkrivajući da joj plaća, nakon gotovo 23 godine radnog staža, iznosi 3.100 kuna.

Smatra da u pozadini promjena radnoga zakonodavstva, posebno na primjeru outsourcinga, leži i elegantno izbjegavanje otpremnina, zbog čega se mijenja i kolektivni ugovor. Zakonodavcima poručuje da krenu od sebe, da se odreknu nekih povlastica, a ne da teret spašavanja državnog budžeta prebacuju na leđa sedam tisuća spremačica, koliko ih je zaposleno u različitim sektorima. Dok se opraštamo, pokazuje nam velebno školsko dvorište i u njemu krug površine 1.200 četvornih metara na koji bi komotno mogao sletjeti helikopter i koji mora očistiti, iako po normi ne bi smjela čistiti više od 800 četvornih metara. Nakraju duhovito poentira.

– Ako ćemo mi spremačice spasiti Hrvatsku, spremne smo za Linića i to napraviti – kaže poluironično i odlazi dalje raditi.

Sindikat hrvatskih učitelja prosvjeduje protiv nacrta Pravilnika o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi. Prema tom dokumentu, tvrdi Sindikat, između 500 i 1.000 učitelja ostat će bez posla, a oko 4.000 učitelja predmetne nastave i odgojnih predmeta neće moći ispuniti normu, zbog čega će primati od 500 do 1.500 kuna niže plaće. U učiteljsku se normu tako više neće ubrajati satovi razredne zajednice, ni dodatni rad s učenicima izvan redovite nastave. Zabrinuta je zbog toga i Jelena Mihalić, nastavnica vjeronauka u Osnovnoj školi Jordanovac.

– Kada se smanji norma, nećemo više moći puniti satnicu, nego će u tih 56 radnih sati tjedno, ako ih se novim ZOR-om uvede, biti ubačeni dodatni poslovi, što ostavlja prostor za manipulacije radnim mjestima. Budući da nije decidirano navedeno koje poslove kao nastavnik radite, sve mogu biti “ostali poslovi”. Smatram da će u rujnu, kada počne nova školska godina, polovica kolega iz moje škole ostati bez posla, posebno oni koji predaju odgojne predmete i predmetna područja koja predaju dvije-tri učiteljice – predviđa Jelena Mihalić.

Posebno je brine što se u javnosti često plasiraju informacije da su nastavnici bezosjećajni, da ne vode računa o djeci, da ocjene ne zaključuju pravodobno.

– Svi kažu da imamo puno praznika ili da odradimo svega dva-tri sata, ali istina je drugačija. Često se događa da nekoliko vikenda uzastopce imamo stručna usavršavanja, što nitko ne spominje, a tu su i rad kod kuće i pripreme za nastavu. Po zakonu, da bismo dobili licencu, nakon fakulteta se moramo stručno usavršavati ne samo u predmetu koji predajemo, nego i iz drugih oblasti; primjerice, sve je više djece s poteškoćama u razvoju. Moramo biti kompetentni u svakom pogledu: mi nismo samo učitelji koji prenose znanje, moramo biti i mame i tate te poznavati određenu problematiku o kojoj se u vrijeme kada sam ja išla u školu nije toliko vodilo računa. Moramo se posebno educirati, a kako država nema novca, ne dobivamo za to ni dnevnice ni putne troškove. Ako je usavršavanje izvan grada, moramo se izboriti da dobijemo slobodne dane, koji nam po zakonu pripadaju. S druge strane, učitelji ne žele mijenjati druge jer im to nije plaćeno. Kako da se usavršavamo ako ne možemo naći zamjenu? – pita ova nastavnica.

O najgorem scenariju ne želi razmišljati, iako je stvarnost na to primorava: može se dogoditi da ostane bez posla, ali i ono o čemu se naveliko priča, a to je radno vrijeme od osam do 17 sati za učitelje i nastavnike.

– Trebali bismo onda tražiti i uvjete za rad, primjerice laptop i pametnu ploču, kao što ih imaju u zemljama članicama EU-a. A ne da nemamo spužvu i kredu i da moramo moliti roditelje da nam doniraju fotokopirni papir – kaže Jelena Mihalić, koja nam odaje i nešto iz svoje privatnosti: tek se udala, a o djeci za sada samo sanja. Jer, kaže, koji će je to zakon zaštititi od moguće diskriminacije u vidu otkaza za vrijeme trudnoće ili porodiljnog dopusta, ili pak značajnog smanjenja radnih prava, posebno onih materijalnih.

– U javnosti se govori kako bi trebalo poraditi na populaciji, no zakonski se to onemogućuje. Kako smo to onda socijalno osjetljivi? – pita na kraju razgovora Jelena Mihalić.

Naša treća sugovornica dolazi iz Croatia Airlinesa (CA), državne tvrtke u procesu restrukturiranja: pripada kabinskom osoblju, koje je lani prosvjedovalo tražeći svoja prava, uz ostalo i stoga što je dobar dio njih bio “iznajmljen” jednoj agenciji za rad. Stjuardesa je s osam godina letenja po ugovoru na određeno, pa iz opreza želi ostati anonimna. Opisuje do koje je mjere frustrirajuće tolike godine raditi na određeno: sigurnosti nema ni na vidiku, nikakav kredit ne možeš dobiti, a na privatnom se planu pitaš kako biti majka i hoćeš li majčinstvo uopće moći ostvariti…

– Za agenciju sam radila od sredine ožujka do početka srpnja prošle godine, što je prestalo nakon što je sindikat uspio isposlovati kolektivni ugovor koji takav rad brani barem do kraja ove godine. Zbunjujuće iskustvo, nismo znali kamo bismo se javili kada smo bolesni, agenciji ili matičnoj tvrtki, kao i za brojne druge stvari – kaže nam stjuardesa.

– Croatia Airlines je u ovom slučaju bila samo korisnik usluga agencije Adecco za privremeno zapošljavanje. Dakle, CA je prebacila sve papire u agenciju, koja je bila posrednik preko kojeg se nastojalo oštetiti radnika ili se sindikatima osvetiti za štrajk. Plaću su dobivali preko agencije, ali čudnim i zakinutim obračunom, za što smo tužili matičnu tvrtku i na kraju uspjeli naplatiti zaostatke – pobliže objašnjava Suzana Artuković Vuksan, predsjednica Sindikata kabinskog osoblja zrakoplova.

– Bili smo zakinuti za dnevnicu. Primjerice, ako ste u Frankfurtu više od dvanaest sati, dobivate 70 eura troškova. No u agenciji nam to ne bi dali, novac smo tek naknadno uspjeli dobiti tužbom. Nadalje, u normalnim okolnostima u tvrtki, pri dolasku u Zagreb, išla bih dalje zajedno s posadom, a u agencijskim sam okolnostima ostajala u bazi u Buzinu i čekala hoću li morati još što odraditi, recimo još jedan let za Split. Isto tako, manje ili ništa su nam plaćali vikende ili blagdane; zatim, u CA bolovanje se plaćalo na razini 90 posto plaće, a u agenciji svega 70 posto; tvrtka bi nam plaćala sanitarni pregled, a u agenciji ga sami plaćate. Osim toga, u agencijskom je modelu minimalna plaća bila 300-400 bodova manja od one u tvrtki itd. – nabraja naša sugovornica stjuardesa.

Sindikalistica pojašnjava:

– Dakle naša je firma, CA, u sistematizaciji radnih mjesta pod nazivom član kabinske posade zrakoplova za privremeno povećanje obima posla izmislila novi naziv radnog mjesta, kako bi smanjila prava radnika.

Za kraj daje još jedan primjer kako funkcionira agencijski model zapošljavanja.

– Nakon što je Croatia Airlines odškolovala nove ljude, oni su se zaposlili preko agencije, koja je od njih tražila da potpišu da će platiti deset tisuća kuna ako u sljedećih šest mjeseci nađu drugi posao. S tim, dakako, da im posao u CA nije bio zagarantiran: ako imaju potrebe za tobom – dobro, ako ne – ništa, no ti se ne smiješ u šest mjeseci zaposliti, inače im moraš platiti – govori Suzana Artuković Vuksan.