70.000 razloga za propast

RTL danas

Odlično pripremljen na širokom spektru teških tema, koncentriran, zainteresiran za sudbinu svojih pitanja, Hrvoje Krešić napravio je sa Zsoltom Hernadijem izvanserijski intervju. Došao je do čovjeka koji je neko vrijeme za naš DORH bio “u bijegu”, pa je dospio i na Interpolovu crvenu tjeralicu, s koje je volšebno skinut. Hernadi je dao nekoliko senzacionalnih, pokoji kontroverzan i mnoštvo vrlo interesantnih odgovora, o kojima bi se trebali očitovati kako DORH tako i Vlada, ali i Robert Ježić.

Hernadi tvrdi da ga Mladen Bajić nikada nije službeno pozvao na razgovor. Nije to teško ustanoviti, DORH nije strina koja ljetuje u Karinu i šalje neobvezujuće razglednice, već institucija koja ima urudžbene brojeve, knjige, uhidbene naloge itd. Robert Ježić morao bi objasniti je li doista potrošio deset milijuna eura – pet milijuna obećao je uplatiti na račun

RH – dok će Vlada morati odgovoriti na niz pitanja o, kako je pojasnio Hernadi, stravičnim svinjarijama u poslovanju Ine, zbog kojih su Mađari i pozvani kao strateški partner. Ina je, prema njemu, u trenutku prodaje bila pred bankrotom. Nije mogla plaćati ni poreze državi, a kamoli investirati u razvoj. Hernadi tvrdi da je hrvatski menadžment koristio Inu kao kasu uzajamne pomoći, a mi, ne znamo zašto, imamo sklonosti povjerovati kako je ta tvrdnja plauzibilna. Ono da je Sanaderu u “Marcellinu”, isključujući bateriju iz mobitela, davao telefonski broj neke tete iz Budimpešte bilo je pak vrlo, vrlo maštovito i mladež u predadolescentskoj fazi u to bi s lakoćom povjerovala.

Studio 4

Kod nas nije previše plaćen rad, previše plaćen je nerad, kaže Josip Budimir u Studiju 4 i time, u sadržajnoj diskusiji o smanjenju našeg deficita, pogađa bit stvari. Ne treba smanjivati potrošnju, dodaje Branko Vukšić. Lijepo, ali naša potrošnja dolazi iz tuđe proizvodnje, financira se stranim kreditima i ta formula, koja funkcionira u zemljama koje imaju razvijenu domaću privredu, ima smisla, kod nas ona znači samo poziv na daljnje zaduživanje.

Istovremeno, portal Index objavio je kako se Goran Radman nagradio dozvoljenim minusom na službenoj kartici od 50.000 kuna mjesečno. Branki Slavici odobrio je 30.000. Došao je s idejom da će u mandatu napraviti novo “Malo” i “Velo misto”, nove “Gruntovčane”. Aha, hoće, kako da ne – povijest hrvatske audiovizualne industrije samo je njega čekala. U arhipelagu javnih poduzeća Goran Radman najgora je greška – 70.000 kuna mjesečno (plaća plus kartica) da bi sve ostalo isto, 70.000 je razloga zašto propadamo.

Budimir Lončar, HTV 1

Budimir Lončar i u poznoj dobi erudicijom i memorijom može prikovati gledatelja uz ekran. “Naša je borba”, kaže Lončar opisujući NOB i revoluciju, “išla kroz dva segmenta. Ona je započela s radničkim nukleusom, ali je u većini bila intelektualna. Kasnije se pretvorila u plebejsku revoluciju, najširu moguću, i već su tu korijeni ideje da pripadamo svijetu i da se moramo baviti svijetom u cjelini…”

Lončar iznosi jednu, neupućenima zapanjujuću stvar: u svim najvažnijim ambasadama nakon Drugoga svjetskog rata sjedili su – nekomunisti! U Washingtonu je to bio kraljev čovjek Sava Kosanović, inače nećak Nikole Tesle, u Moskvi političar iz građanskih krugova Stanoje Simić, u Londonu dr. Ljubo Leontić, također kraljev kadar, u Rumunjskoj prečanska korenika Medaković, kao i Pribićević u Poljskoj, u Brazilu Rajko Đermanović. “Jedini prokomunist, mada ne član Partije, bio je Ljubiša Ristić u Parizu”, objašnjava Lončar. Kakva ekipa! Tito je, doduše, možda imao na umu da ih, kao opozicionare i moguće nukleuse oporbe, pošalje van, misli Lončar, ali prije će biti da je želio tamo poslati najbolje ljude, kako bi stekao kredibilitet na Zapadu. Kasnije su tu bili Vejvoda, Nikoliš, pa poliglot Bebler, “najveći diplomat kojeg sam sreo u karijeri”, i sam šef diplomacije Koča Popović. E sad, kada se oni usporede s Nevenom Juhicom i sličnima…

Zašto propadamo? Iz ovog se razgovora dosta jasno vidjelo: zato što smo uskogrudni. Zato što smo sektaši. Nacionalisti. Provincijalci. Nepotisti. Zavidljivci, jalnuši. Diletanti. Zato što mrzimo sve bolje od sebe. Lončar to zna. “Superiornost”, kaže on, “mora doći diskretno, lagano, takoreći nevidljivo.” Sve su se naše regionalne politike uortačile u jednoj jedinoj ideji koja je nadišla granice nacija – kako postati malen! Kako narasti do beznačajnosti. Kako nestati s radara. Kako postati mikrob. Kako postati kolonija. Iljin i Segal imaju knjigu “Kako je čovjek postao div”. Naša bi se mogla zvati – kako postati patuljak. Iz ovih prostora treba zauvijek prognati stihove “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”. Oni, naime, kvare mladež. Najveća je hrvatska tragedija prošlih stoljeća nedvojbeno u tome što su se najsposobniji i najdalekovidniji ljudi ove zemlje suprotstavljali svemu što se danas nameće kao ideal. Šteta, beskonačno šteta, rekao bi pjesnik.

Bombaški proces

Uredništvo Trećeg stavilo je “Bombaški proces” u termin kada televiziju gledaju nezaposleni, ministri, bakice, djeca predškolske dobi i slični – nedjeljom popodne i ponedjeljkom u terminu venecuelanskih sapunica. Tu je seriju trebalo staviti u 20 sati navečer i reprizirati je idućeg dana. Ovako je jedna od najraskošnijih TV serija, ili filmova, TV Zagreb bačena u vjetar. Promaknuta, a smaknuta.

Proces stigmatizacije Tita – koji se u krajnjoj točki realizira kao kriminalizacija, pa i demonizacija, kako vidimo na portretu Charlesa Billicha koji Tita prikazuje kao Drakulu – odmakao je dosta daleko. Koji je smisao tog prevrednovanja? To možemo vidjeti u susjednoj Srbiji. Oni su Tita počeli demonizirati prije 25 godina, da bi stvorili prostor povijesnoj alternativi. Kakvoj? Laburistima engleskog tipa? Zelenima? Liberalima a la John Stuart Mill? Seljacima Dragoljuba Jovanovića ili demokratima Milana Grola? Ne. Paleta alternativa na Balkanu je dvobojna. Kriminalizacija Broza vodila je ravno postavljanju Ravne gore na prvi program nacionalne televizije. Tita je, u doigravanju, pobijedio Draža Mihailović, a ne princ Pavle. Zanimljiv odgovor nam se nudi i sa sjevera. U Njemačkoj je topli Hitler, s ljudskim likom, prvi put prikazan u “Konačnom padu”. U seriji “Naše majke, naši očevi” vojnici Wehrmachta prikazani su u divljim zločinima, bez cenzure, ali i Poljaci su prikazani kao neobuzdani antisemiti koji se ne razlikuju od SS-ovaca, dok se sovjetski vojnici prikazuju uglavnom kao silovatelji njemačkih žena. Zaključak jedne TV debate nakon emitiranja serije u Njemačkoj bio je, piše “Le Monde diplomatique”, kako Nijemci “nisu samo patili, već su i nanosili bol”. Zanimljivo! Tvrdolinijaš Arnulf Baring to definira ovako: “Sjajno je da u tom filmu vidimo kako čitava podjela o kojoj smo godinama govorili, ona između žrtava i počinitelja – više ne stoji.” Zadnji njemački književni hit zove se “Er ist wieder da” (on je opet ovdje ili pogodi tko se vratio). On koji se opet vratio je, naravno, Adolf Hitler i u knjizi je prikazan kao simpatičan lik, osvajač žena i neobuzdani vicmaher. Eto, tako to ide s povijesnim klatnima, ne treba imati iluzija.