Ekonomistika

Vijest da je britanski “The Economist” svrstao Hrvatsku među deset najgorih ekonomija svijeta pretvorila je domaće medije u pozornicu nacionalne tragedije. Na scenu su izišli vodeći političari i analitičari, nebrojeni statisti i statističari. U početku, dakle, bijaše objava, a odmah zatim masovna histerija: već je tada bilo jasno da svjedočimo religijskom fenomenu, nečem poput pravog vjerskog misterija. Dvoumeći se između uloge vjernika i role heretika, premijer Zoran Milanović podsjećao nas je da su čak i njegove “omiljene novine” znale imati promašenih prognoza. Resorni ministrant Ivan Vrdoljak raskrinkao je nepravdu upirući prstom u susjedna gospodarstva: nije li, zapravo, njima mjesto uz Barbados, Sjevernoafričku Republiku, Portoriko i Gvineju, pitao je. Sa suprotne strane bine, HDZ-ov Ivan Domagoj Milošević posprdno je dobacivao da “građanima ne treba Economist kako bi znali da nije dobro”. A cijelo to vrijeme, iz drugoga plana, ekonomska struka složno kori Vladu: poneki solist, poput glavnog urednika “Lidera” Miodraga Šajatovića, istupa pritom i korak ispred an(ali)tičkog kora. “Nakon što je iz londonskoga The Economista stigla ocjena da je hrvatska ekonomija jedna od deset najlošijih na svijetu”, tumači, “premijer Zoran Milanović morao bi otići…”

Mirisalo je, ukratko, na apokalipsu i sumpor, slutilo na armagedon i gospodarski stupor. I tek danima kasnije moglo se čuti prve trezvenije glasove, poput onoga Jasmina Klarića u “Novom listu”. Tek danima kasnije moglo se pročitati kako izbor, za početak, uopće nije govorio o “najgorim ekonomijama svijeta”, nego o privremenoj prognozi postotnog rasta i pada pojedinih gospodarstava u tekućoj godini, s obzirom na njihovo sadašnje stanje. Kako je, nadalje, uzorak obuhvaćao samo stotinjak država, upola manje nego što je uobičajeno. I kako, naposljetku, istraživanje uopće nije proveo časopis “The Economist”, nego njegova sestrinska tvrtka, konzultantska agencija Economist Intelligence Unit.

Kada se sve zbroji, dakle, od vijesti da je “The Economist svrstao Hrvatsku među deset najgorih ekonomija svijeta” ne ostaje nam baš ništa. Cijeli jedan tjedan, drugim riječima, šarolika domaća javnost – na potezu od državnog vrha, pa sve do vrhunaca kolumnističke misli – prepirala se oko hrpice početničkih prevoditeljskih gafova. Ali kod religijskih objava, naposljetku, ionako se nikada nije radilo o faktografiji: ova se stoga ispostavila neporecivo točnom upravo onda kada smo ustanovili da je potpuno pogrešna. Da bi se shvatio taj paradoks, potrebno ju je samo malo pozornije promotriti. Vijest nam je, sjećamo se, na svome Twitter-profilu dojavio predsjednik EIU-a Robert Ward, saževši stanje hrvatskog gospodarstva unutar predviđenih 150 znakova i razmaka: “Fiskalna štednja, visoka nezaposlenost i inozemni dug, krediti, slaba kompetitivnost koja koči rast. Oporavak od 2015.” Tih je ovlašnih petnaestak riječi – koje ionako možemo čuti od svakog ideološkog vjernika-namjernika – zapravo trebalo najaviti skori izlazak EIU-ove obuhvatne statističke analize. Ona nam, međutim, u trenutku nastanka ovoga teksta još uvijek nije stigla pred oči.

Ne samo, dakle, što se raspomamljena rasprava unezvijereno obrtala oko posve pogrešno prepričane zgode, ona se cijelo vrijeme vodila oko objave koja se uopće nije dogodila. Ako tražimo bolju definiciju religijskog fenomena, teško da bismo je uspjeli naći. Baš zato, u ovoj točki priča o jednoj promašenoj diskusiji prestaje biti karikaturalnom ilustracijom provincijalne opčinjenosti vlastitim likom u pogledu zapadnog promatrača: ona postaje, onako kako to religijski uzusi oduvijek nalažu, univerzalno istinitom parabolom.

Ne počiva li, naime, svaka današnja medijska i politička rasprava o gospodarstvu na pretpostavci “neutralnoga”, kompliciranog i ezoteričnog znanja tzv. ekonomske struke? I ne može li se cjelokupni ekonomski diskurs takve rasprave naposljetku svesti na nekoliko frekventnih pojmova, poput onih iz Wardova tweeta? Situacija u kojoj se otkrilo da iza tih pojmova nema doslovce ničega – a da oni pritom i dalje mogu upravljati političkim životom, nametati teme i konstruirati probleme – pokazuje nam, jasnije nego ikada prije, do koje je mjere svaka ekonomija zapravo “obična” ideologija. Ekonomska analiza EIU-a bit će, doduše, na koncu objavljena, ali nama to više naprosto nije važno. Zahvaljujući kolektivnoj preuranjenoj ejakulaciji polovičnih argumenata, već smo doznali sve što o toj analizi trebamo znati: a to je da o njoj, evidentno, ne trebamo znati ništa. Upravo tako glasi skrivena poruka političke elite i njene analitičke svite: postoje drugi koji raspolažu spoznajama, na nama je tek da poštujemo njihove riječi.

Zamisao da je ekonomska istina nepovratno izmaknuta u sfere stručnih agencija i institucija, zanimljivo, pritom će se baš svaki put preklopiti s idejom da bi i sredstva za ekonomsku proizvodnju trebala ostati u tuđim rukama: upravo u tome se sastoji ideologija bespogovornog poštivanja autoriteta, klanjanja “nezavisnim” stručnjacima i sklanjanja privatnim vlasnicima. Nema tu mjesta za alternativu, ništa ne znači kritika. Preostaju tek posluh, skrušenost i slijepa vjera. Preostaje ekonomistika.