Karika koja (ne) nedostaje

Vijest zbunjujuće javne izloženosti stigla je iz Ministarstva kulture, gdje je 17. ožujka održan prvi sastanak povjerenstva za izradu jedne nacionalne strategije. Lansiran je rad na Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja, odnosno proces u kojem će trideset članova imenovanih odlukom ministrice Andree Zlatar Violić strukturno pokušati riješiti problem, pretpostavljamo nedovoljnoga, nekvalitetnoga, nekritičkoga čitanja (najprije književnosti?) u Hrvatskoj, kao jasnog znaka i platforme domaće elementarne pismenosti i s idejom promjene kvalitete obrazovanja. Prema području rada, formirano je šest skupina: Odgoj i obrazovanje – Škola i čitanje, Odgoj i obrazovanje – Predškola i čitanje, Institucije (knjižnice i čitanje), Izdavači i čitatelji, Hrvatski autori i čitanje te E-knjiga.

Riječ je o radu na prvoj javno objavljenoj, s javnim članovima, nacionalnoj strategiji u povijesti ove institucije. Prvi sastanak povjerenstva fotografski je obilježen kao tip ležernosti stručnog rada, brod je porinut. A kakve konotacije i bagažu nosi taj brod, što će i kako raditi njegova profesionalna posada u aktualnostima koje su, ekonomski gledano, dosta nesklone finom strukturnom radu? Može li se dogoditi simultanitet rada na proizvodnji i obnovi – što bi bio revolucionarni doseg aktualne politike? Ili stvar sa strateškim naporima prema čitanju (protiv “smrti čitanja” u nacionalnim okvirima) kolidira sa sistemom prioriteta? Kondenzira napore građanske kulture da u realitetu kolapsa pouzdano “brine o svom predmetu”? Koincidira sa sistemom rada grupe “cvjećara” iz Alana Forda?

Već umaraju te perspektive pogleda na nacionalni pokušaj. I na općenitu žalost, alanfordovski ili EU-friendly gledana, situacija domaćeg nakladništva ne daje nikakvu garanciju razvoja, ni u jednom svom aspektu. Kako i zašto tako, koja je logika i dinamika kalvarije te proizvodnje razgovarali smo anketno, s trojicom nakladnika koji se isključivo bave takozvanom nekomercijalnom književnošću i publicistikom.

Počinjemo blago, od rečenog plana za spas čitanja, pa pitamo za dojam: tragikomično, obećavajuće, rezignantno? Odmah će Mišo Nejašmić, direktor izdavačke kuće Jesenski i Turk, lapidarno i precizno:

– Zvuči moćno, ali ga vidim kao orkestar na “Titanicu”.

Seid Serdarević, urednik i vlasnik Frakture i (po mnogim kriterijima) danas najuspješniji domaći izdavač, član je povjerenstva Strategije, pa logično vjeruje u njezinu svrhu, ali ističe da “žalosti činjenica da je do prvog saziva vijeća prošlo mnogo, otkako je Knjižni blok u suradnji s Goethe institutom u listopadu 2012. organizirao konferenciju posvećenu čitanju i iskustvima njemačke zaklade za poticanje čitanja”.

– Strategija će biti samo mrtvo slovo na papiru ako se njezina važnost ne podigne na razinu Vlade i ako se ne odrede budžeti za svaku godinu njezina rada – kaže Serdarević.

Josip Pandurić iz izdavačke kuće Disput na početak rada na Strategiji gleda s metodičkom sumnjom i za prve ocjene čeka “prve korake povjerenstva”.

– Ali, kao čovjek koji čitanje smatra slobodnim, duboko osobnim činom, nekom vrstom samoodabranog oblika samoće u koji se nitko ne bi trebao ni smio miješati, vjerojatno ni nakon toga neću biti pametniji u ocjeni akcije poticanja čitanja – govori Pandurić i zaključuje da se tako može pitati “što je to s našim klasičnim, k tomu dijelom i obaveznim školskim sustavom, koji kroz redoviti obrazovni proces ne uspijeva stvoriti navike čitanja, animirati čitatelja i osposobiti ga za kritičko čitanje književnih i neknjiževnih tekstova. Strategija koja bi se tim ključnim problemom ozbiljno pozabavila ne bi smjela zastati tek na nužnom mijenjanju obavezne lektire”.

Proizvodni proces nakladništva, proizvodnja-distribucija-javni/medijski tretman, oduvijek ne funkcionira u dobrom omjeru. Danas ne funkcionira uopće, posve se urušio. A koja karika u lancu je presudna, koja nedostaje? Nejašmić objašnjava da “ne postoji jedan problem u jednoj karici, jer je kompletan sustav uzdrman nakon pet godina bilježenja pada: poput opće makroekonomske situacije. Proizvodnja je trenutačno više nego prepolovljena u odnosu na razdoblje prije krize. Knjižarstvo je na putu prema ozbiljnom krahu, čije će se posljedice osjećati do kraja desetljeća, a javni i medijski tretman urušen je i prije krize, tako da se barem ovdje može reći da stagnira”.

Ili, preciznije, Pandurić:

– Najvažnija je karika proizvodnja, jer kao prva u lancu kreira kvalitetu čitavoga knjižnog pogona. Tu stvari još kako-tako klapaju, svaka knjiga ima posebnu priču nastanka i nađe se već načina da je se proizvede. Ako je riječ o znanstvenoj knjizi, tu je potpora Ministarstva znanosti, za prijevodnu se pak beletristiku dade pribaviti potpora inozemnog fonda, književno djelo domaćeg autora financijski će pomoći Ministarstvo kulture, proizvodnju će sa svoje strane benevolentno pomoći autori, odnosno prevoditelji koji će se zadovoljiti iznosom honorara. Ali lanac puca na karici distribucije, tu ništa nije normalno. Primjerice, normalno bi bilo da nagrada dodijeljena nekoj knjizi prouzroči njezinu bolju prodaju, a kod nas je pak ugledni sajam knjiga donedavno dodjeljivao nagradu za najprodavaniji naslov. Normalno bi bilo da se knjigama koje se dobro prodaju snižava cijena, a kod nas se cijena do budzašto snižava knjigama koje ne idu… Na već notorne probleme što ih knjižare u vlasništvu velikih izdavača neplaćanjem stvaraju ostalima, pogotovo malim izdavačima, više ne treba trošiti riječi – govori, a mi ga ohrabrujemo da ponovi notorno.

– Evo aktualnog primjera iz vlastitog dvorišta – nastavlja Pandurić. – Za Disputovim izdanjem Von Horstenauovih “Zapisa iz NDH” bio je i još je uvijek lijep interes kupaca, ali jednom dijelu njih, orijentiranih na Profilove knjižare, menadžerica te firme uskratila je kupnju tako što je okružnicom zabranila svojim knjižarama da rade s Disputom, i to zato što je u toku sudski ovršni postupak koji smo nad njima pokrenuli zbog dugogodišnjeg dugovanja. Navodim taj primjer da bih ukazao na važnu kariku koja nedostaje: nedostatak autonomnih regulatornih mehanizama na totalno neuređenom tržištu. Tu bi ulogu mogla imati nova poslovna zajednica nakladnika i knjižara, posve drugačija od postojeće, koja bi regulirala i sankcionirala ponašanje svojih članova, onemogućavala samovoljna kršenja elementarnih tržišnih pravila i kojoj bi se članovi s povjerenjem obraćali za posredovanje pri nastalim problemima u međusobnim odnosima.

Treba li nakladništvo jaku ili slabu državu, da mu bude jak motor ili bezvezni ventilator u leđa? Ako ključni natječaj za proizvodnju u nakladništvu kasni pola godine, kao što je aktualni slučaj, kakve su reperkusije? Serdarević odgovara da je “teško uopće govoriti o pitanju državne potpore u trenutku kada je ukupni budžet za kulturu pao ispod 0,5 posto budžeta, iz čega se može vidjeti da ova Vlada manje od ijedne dosadašnje razumije značenje kulture, dok u zemljama EU-a kulturne industrije i kultura čine četiri posto ukupnog državnog budžeta i svako se ulaganje u kulturu smatra višestruko isplativim”.

Onda ćemo teško ikada izaći iz recesije, mislimo, a Serdarević prognozira naizgled jednostavnom, a zapravo strašnom činjenicom.

– Dok ne dođe do radikalnog zaokreta, dok se percepcija važnosti obrazovanja, kulture i znanosti ne promijeni, neće doći ni do izlaska iz recesije – kaže on.

Nejašmić nema dvojbi da su “potpore usmjerene prema stvaranju novih knjiga od presudne važnosti za tržište knjige na jezicima s malim brojem govornika/čitatelja” i da “njihovo smanjivanje i/ili kašnjenje ozbiljno utječe na stanje knjiga na tržištu, kvantitativno i kvalitativno”. Serdarević prisnažuje statističkim horor-realizmom:

– Posljedice krize su itekako vidljive, na tržištu se pojavljuje najmanje novoobjavljenih knjiga još od ratnih godina. Trenutačno smo debelo ispod europskog prosjeka, prema procjenama u 2013. objavljeno je oko 2.000 novih naslova, što je oko knjige na 2.000 stanovnika, a na kraju ove godine ta će brojka biti zastrašujuća. Ako budemo na jednoj knjizi na 3.000 stanovnika, bit ćemo sretni, pri čemu treba uzeti u obzir da je jedna knjiga na tisuću stanovnika tzv. civilizacijski minimum – objašnjava naš sugovornik.

Pandurić u aktualnostima kašnjenja natječaja Ministarstva sluti loše tendencije.

– Polugodišnje kašnjenje jest alarmantno, ponajviše ako signalizira puzajuću mogućnost da se od sustava subvencioniranja odustane ili ga se radikalno reducira: to bi onda bilo pogubno ne samo za egzistenciju jednog broja najkreativnijih izdavača, nego i za mentalno zdravlje čitave jedne kulture – smatra on.

Malo naško tržište visokih cijena knjiga posve će se urušiti, ako se ne zaustavi trend pada.

– U posljednje dvije godine proizvodnja i prodaja pale su za 40 posto – kaže Nejašmić.

– Pad proizvodnje za oko 20 posto, pad prodaje za oko 25 – veli Pandurić.

– U odnosu na razdoblje od prije dvije godine naklada je već pala, gledano u petogodišnjem periodu potpuno se urušila. Jednako je i s brojem novoobjavljenih naslova – govori Serdarević.

Domaći nakladnik može biti jako sretan s nakladom od oko 500 primjeraka domaće knjige, što je “povijesni minimum prosječne naklade, koja je trenutačno manja nego u 19. stoljeću”, kaže Serdarević. Logičke pretpostavke su oduvijek tu, ali koje su faktičke mogućnosti regionalnog tržišta?

– U kulturno-znanstveno-obrazovnoj dimenziji priče o knjizi svi se u regiji višestrano mogu nadopunjavati i profitirati – kaže Nejašmić, dodajući da većih potencijala u ekonomskom smislu tu nema, barem trenutačno.

Serdarević zato skicira formalnopravnu (poznatu) dubiozu.

– Situacija s nakladništvom u zemljama u regiji nije puno bolja, ali iako nema formalnih zapreka (osim po pitanju ograničavanja prodaje knjiga u pojedinim autorskim ugovorima s inozemnim nositeljima prava), to je teško ostvarivo zbog nemogućnosti garancije naplate i relativno velikih carinskih opterećenja – kaže.

Pandurić je, napokon, ojađen dijagnostikom takvog realiteta jer “ključan uvjet razvoja domaćeg tržišta knjige” vidi u “rušenju barijera normalnoj fluktuaciji knjiga u jezično bliske susjedne države”.

– Što u tom pogledu svojim pregovaračkim strategijama može napraviti visoka politika, ne znam, ali me čudi da je na takve poteze plauzibilnim prijedlozima ne nuka naše gransko udruženje. Pogotovo što iz njega dopiru, modelski gledano, krajnje neoliberalne dijagnoze stanja i recepti ozdravljenja domaćeg nakladništva, s ufanjem u svemoć ničim, pa onda vjerojatno ni državnim granicama, sputanog tržišta – govori Pandurić.

I točno tako, u neoliberalnom, libertarijanskom, tržišnoutopističkom tonu zavija svaki pokušaj razgovora o budućnosti neke domaće kulturne proizvodnje: što je onda nadomjestak državnog resora u politici prema domaćoj knjizi? Je li najavljena agencija, po uzoru na filmski HAVC, relevantan izbor?

– Bez ozbiljne državne potpore, a tako je i u svim europskim zemljama, nije moguće očekivati da će svjetlo dana ugledati knjige manjega komercijalnog dosega. Manje je važno koje tijelo dodjeljuje potpore, Ministarstvo, agencija, zaklada ili fond, jer svi ti modeli postoje u različitim zemljama. Važnije je da su postavljeni jasni i transparentni kriteriji, da postoje točni rokovi i budžeti – zaključuje Serdarević.

Pandurić ima opreznije viđenje.

– S jedne strane, ne mislim da bi nadomještanje klasičnog državnog resora agencijom za knjigu mogla biti presudno važna poluga za izlazak iz krize nakladništva, a s druge, nisam siguran da je ovo duboko krizno razdoblje najbolji trenutak za njezino osnivanje. Šanse za zaživljavanje bile bi joj puno veće u uzlaznom privrednom ciklusu. Ali avaj, taj smo trenutak, za razliku od nekih drugih tranzicijskih zemalja, propustili, a novi nije ni na vidiku. Konačno, osnivati još jednu agenciju uz mnoštvo onih za “istraživanje ruda i gubljenje vremena” u sadašnjem bi političkom trenutku moglo zazvučati prilično odiozno – misli urednik Disputa.

Nejašmić ima još ekspresivniju reakciju, komentar za kraj svega:

– Ne vjerujem u instant-rješenja s nekom institucijom koja bi bila vrsta “ministarstva za knjigu”. Iskreno, skoro da me prođe jeza od takve pomisli!