Kriminalizacija istine

Na raspravi o konačnom prijedlogu Kaznenog zakona (KZ) u listopadu 2011. tadašnja HDZ-ova vlast na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor, oduševljeno ga je pozdravila: istaknuo se potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks kome se posebno svidio dio u kojem se propisuje kazneno djelo sramoćenja i klevete jer će se time, važno je izjavio, stati na kraj dijelu medija “kojima je jedini cilj sramoćenje pojedinaca iz političkog i javnog života”.

Njegovom kolegi Borisu Kunstu jedina smetnja u, po njemu, savršenom zakonu bila je ta što su navodno novinarskom kampanjom bile ublažene kazne za klevete, za što bi prema njemu, novinari trebali ravno – u zatvor. HDZ-ov zastupnik Goran Marić prozvao je, pak, medije kazavši da jedan dio njih promiče mržnju prema istini i tome slično.

Lako je zamisliti kako navedeni protagonisti danas u oporbi samozadovoljno likuju nakon prve takve nepravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. marta, kada je novinarka Jutarnjeg lista Slavica Lukić, po članku 148. stavak 2. KZ-a, koji je stupio na snagu početkom prošle godine, proglašena krivom za kazneno djelo protiv časti i ugleda, odnosno sramoćenje. Novinarka je, prema procjeni suca Marka Benčića, pisanjem nanijela štetu ugledu tužitelja, poliklinici Medikol, jer je u tekstu iz marta 2013. navela da “u liječničkim krugovima ističu da je klinika Magdalena za razliku od Medikola stabilna, sređena i visokostručna ustanova u kojoj bolesnici mogu računati na vrhunsku liječničku skrb”.

Drugim riječima, etično i profesionalno, novinarka je istražujući ulogu Medikola ustvrdila da je klinika, unatoč ogromnom dotoku javnog novca (od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od studenoga 2007. do kraja prošle godine dobila je 500 milijuna kuna), nestabilna ustanova, što se i potvrdilo prije nekoliko mjeseci, kad su vlasnici Medikola zatražili predstečajnu nagodbu s dugom od 231 milijun kuna.

Sudac Benčić novinarku je osudio na novčanu kaznu u iznosu od 80 dnevnih dohodaka ili 26.133 kune. Obrazloženje presude je nerazumljivo i nelogično, a jedna od tvrdnji odnosi se na “nepoznate ali svakako neopravdane razloge” zbog kojih je novinarka Lukić pisala o Medikolu. Za mišljenje i komentar ovog slučaja, ali i kontroverznog Kaznenog zakona, zamolili smo odvjetnicu Vesnu Alaburić koja brani novinarku.

„Sudac je, po mom mišljenju, pogriješio kada tri inkriminirana epiteta: sređena, stabilna i visokostručna, koji se u tekstu odnose na usporedbu Magdalene i Medikola, nije tretirao vrijednosnim sudovima, odnosno mišljenjima. Umjesto toga, on se upustio u temu istinitosti vrijednosnih sudova, iako je u našoj i u praksi Europskog suda za ljudska prava, potpuno nesporno da mišljenja ne podliježu dokazu istinitosti“, kaže odvjetnica Alaburić. Dodaje da osnovanost vrijednosnih sudova Slavice Lukić o poliklinici Medikol dokazuju podaci o iznosima javnog zdravstvenog novca koji je klinika dobila na netransparentan način, kao i podaci o financijskim problemima zbog kojih je Medikol u predstečajnoj nagodbi. Stoga vjeruje da će to u ponovljenom prvostupanjskom postupku uspjeti dokazati.

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) uputilo je zahtjev Ministarstvu pravosuđa, Vladi i Saboru da pristupe hitnom procesu izmjena i dopuna Kaznenog zakona kako bi dekriminalizirali kaznena djela protiv časti i ugleda, posebno djela sramoćenja preuzeta iz švicarskog zakonodavstva. Prema evidenciji HND-a, na kaznenim odjelima općinskih sudova u Zagrebu, Rijeci i Osijeku protiv novinara se vode ukupno 42 postupka za kazneno djelo sramoćenja. Osim grube statistike, sudovi ne daju specifikaciju tužbi i popis onih koji su tuženi pa predsjednik HND-a Zdenko Duka poziva novinare koji su tuženi zbog sramoćenja da se jave kako bi zajedno nastupali protiv spornih odredaba KZ-a koje su već osudili ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i, nešto blaže, Ministarstvo pravosuđa.

„Rezultat je ono što je i bila svrha unošenja ove odredbe u KZ: suziti granice slobode govora i smanjiti mogućnost uspješne obrane novinara. Ako, pak, vlast ne prihvati prijedlog dekriminalizacije, smatram da kazneno djelo sramoćenja treba brisati“, smatra V. Alaburić. Gordana Vilović, profesorica medijske etike na Fakultetu političkih znanosti, kaže da je iznenađena pojašnjenjem kategorije sramoćenje u slučaju novinarke Lukić. „Prije dvije godine, kada su otvorene polemičke rasprave o promjenama KZ-a, kazala sam da je unošenje ‘sramoćenja’ nužno zlo i da nije najbolje rješenje, kao što i neistinito izvještavanje puno nagađanja i proizvoljnih ocjena o nečijem životu bez dokaza, može ljudima nanijeti štetu. Dakle, dokle god postoji odredba o sramoćenju, novinari će trebati konzultirati pravnike prije objave teksta kako bi vidjeli što je utuživo, a što ne. To je naporno, a osim toga, ovaj slučaj pokazuje da je sramoćenje vrlo rastezljiv pojam koji svatko tumači onako kako želi“, kaže profesorica Vilović.

Profesorica kaznenog procesnog prava Zlata Đurđević kaže da je osuđujuća presuda protiv novinarke Lukić izuzetno loša i da sud nije ispravno utvrdio činjenice niti primijenio KZ. U cijelosti je zanemarena, a time i povrijeđena judikatura Europskog suda za ljudska prava o slobodi tiska i medija. Njene opservacije o presudi naslanjaju se na riječi odvjetnice Alaburić, no profesorica Đurđević dodaje nešto drugo. „Pogrešno je što se kritika u javnosti primarno usmjerila na odredbu KZ-a o kaznenom djelu sramoćenja. Radi se o kaznenom djelu koje postoji i nekim drugim europskim državama u kojima je sloboda tiska i medija neupitna vrijednost. Međutim, ako se na hrvatskim sudovima protiv novinara već vode 42 postupka za sramoćenje, a odredba je na snazi tek nešto više od godinu dana, očigledno je da se ona počela koristiti za suzbijanje slobode novinara, a time i gušenje demokratskih sloboda u Hrvatskoj“, zaključuje profesorica Đurđević.