Moralni aspekti II. svjetskog rata
Michael Burleigh: Moral Combat (HarperPress, 2010)
U Drugom svjetskom ratu gotovo su sve strane počinile masovne zločine. Bestijalnost rasnih ratova Hitlerove Njemačke i imperijalnog Japana izazvala je radikalizaciju rata i kod saveznika. U Staljinovom zarobljeništvu nestalo je između 300.000 i 800.000 njemačkih vojnika, vojnici Crvene armije vršili su masovna silovanja širom Srednje Evrope, a Britanci i Amerikanci svim su sredstvima bombardirali njemačke i japanske gradove. U zločinu su ogrezle i manje strane, poput Rumunjske i Pavelićeve NDH, odnosno Titovih partizana koji su najveće zločine počinili nakon formalnog završetka rata u Evropi.
Zbog magnitude tih zločina i ukupno 55 milijuna mrtvih može se pomisliti da je moralna povijest Drugog svjetskog rata najkraća knjiga na svijetu. No upravo suprotno, pojmovi poput “pravednog rata”, “ratnih zločina” i “zločina protiv čovječanstva” predstavljaju ključno naslijeđe rata koji je započeo 1919. ulaskom D’Annunzija u Rijeku, a završio kapitulacijom Japana 1945., odnosno padom Berlinskog zida 1989. godine.
Moralni i politički principi proizašli iz iskustva Drugog svjetskog rata nisu posve anulirali revizionističke tendencije izjednačavanja svih strana u ratu, ne samo SSSR-a s Trećim Reichom i Japanom, već i demokratskih saveznika sa svima ostalima. Kod nas je to bilo posebno izraženo devedesetih, kada su nacionalističke elite pokušale vlastite zločine i vlastitu politiku nacionalnog egoizma opravdati “Dresdenom i Hirošimom”, odnosno tezom da nema rata bez zločina, da je svaka politika nacionalno egoistična. Međutim, i Haški sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, gdje su završili neki pripadnici tih nacionalističkih elita, i sama osuda nacionalističkih politika upravo su potvrda moralnih pouka izvučenih iz Drugog svjetskog rata.
Michael Burleigh, ambiciozni britanski povjesničar mlađe generacije (kod nas poznat po “Novoj povijesti Trećeg Reicha”), uzima upravo pitanje morala kao osnovu za sveobuhvatno čitanje Drugog svjetskog rata. Njegova “Moralna borba” izvanredna je analiza svih ključnih moralnih aspekata rata. Od Hitlerova prezira prema miru i izdizanja borbe i rata kao kalionice čovječanstva, preko japanske šintoističke doktrine rasne superiornosti, do suđenja u Nürnbergu i tokijskoj Ichigayi.
Središnjim sudskim procesom nisu osuđeni zločini fašističke Italije u Abesiniji i na Balkanu, a zbog agresivne politike nije suđeno ni Staljinovom SSSR-u koji je s Trećim Reichom bio i u formalnom savezništvu. Ti zločini i dalje su predmetom etičke analize, kao i pitanje masovnog bombardiranja, ubijanja zarobljenika i silovanja. U konačnici, svaki je zločin nezavršena povijest. Pokazalo se da petnaest milijuna Kineza koje su Japanci ubili tijekom rata dugoročno određuje kinesko-japanske odnose. U stoljeću u kojem je jasno koja je od tih dviju država supersila, to bi naslijeđe za Japan moglo imati ozbiljne posljedice.
Nažalost, Burleigh ne spominje zločin kod Bleiburga. No s obzirom na klasifikaciju i analizu zločina koju nudi svojom “Moralnom borbom”, može se pretpostaviti da bi blajburški zločin okarakterizirao kao kombinaciju radikalizacije rata (što je termin kojim se klasificiraju saveznički zločini spram Trećeg Reicha i njegovih saveznika) i komunističkih zločina.
Pritom treba paziti da se izbjegne svaka korelacija sa Staljinovim komunističkim zločinima u Katynskoj šumi. U Katynu su strijeljane 22 tisuće poljskih oficira, dakle cvijet vojske koja se prva suprotstavila Hitleru i koja je u jesen 1939., u očaju, konjicom jurišala na njemačke tenkove. Na Bleiburgu su smaknute kolaboracionističke vojske, one koje su se do zadnjeg borile na strani Hitlera. Na tu je razliku svojedobno, prilikom zagrebačke premijere “Katyna”, vrlo rezolutno upozorio i poljski ambasador u Hrvatskoj.