Mrak na kraju tunela

Ideja o izgradnji podvodnih tunela kojima bi se povezali jadranski otoci, kao investiciji koja će oživjeti privredu, ekonomski je usporediva samo s nacionalističkom tlapnjom dr Šime Đodana iz 1990. o 150 milijardi dolara koje samo čekaju da uđu u Hrvatsku. Pa ipak, planovi Tomislava Karamarka, čak i ako su preuranjena prvoaprilska šala, dobro su došli. Oni pokazuju svu apsurdnost politike koja se ne vodi od jučer i koju se inače veže uz Radimira Čačića, a ne uz Karamarka. Riječ je politici koja temelji razvoj (sada prevladavanje krize) na investicijama u velike građevinske pothvate. Naravno, na dug.

Nekada je vrijedilo pravilo da treba pogledati stanje građevinarstva, pa će se odmah znati kakva je ekonomija neke zemlje. Ako je građevinarstvo dobro, sve je dobro. Ali ne zato što ono pokreće razvoj već, sasvim obratno, zato što si ulaganja u velike građevinske pothvate može dozvoliti samo prosperitetna zemlja. Jaka industrija koja stvara veliku dodanu vrijednost omogućava i građevinske, posebno infrastrukturne investicije. Sve se temelji na uravnoteženom ulaganju u proizvodnju, pa tek onda u građevinarstvo, a ne na politici koja se ponaša po onoj staroj “drži bure vodu dok majstori odu”, odnosno do izbora.

Točno tako su Ivica Račan i Čačić, u svom prvom mandatu, gradili autoput od Zagreba do Splita. I tada je trebalo oživjeti privredu da bi se dobili izbori, a usput će baš oni ostvariti stari san o povezivanju Hrvatske. Činilo se da je to apsolutno dobitna kombinacija. Zaboravilo se, naravno namjerno, da na tom pravcu ni izdaleka nema dovoljno prometa, dakle da se nema što voziti po tom skupom asfaltu, osim u onim kratkim turističkim danima. Zaboravilo se da takva investicija dođe i prođe, a ono što trajno ostaje samo su dugovi. Zaboravilo se također da se infrastrukturne investicije, i kad su najracionalnije, amortiziraju sporo i dugo. Zemlji su trebala, kao što joj trebaju i sad, ulaganja u proizvodnju, posebno izvoznu, koja trajno povećava prihode i zapošljava ljude. Trebao joj je, kao što joj treba i sad, održivi razvoj. Kako za to nije bila sposobna, ondašnja se vlada pretvorila u nešto što se u kuloarima posprdno zvalo “vladom za šljunak”.

Karamarka opravdava što je on, očito, jednodimenzionalan čovjek. Prvo je težio vlasti, a tek poslije se pitao zašto mu ona treba i kako će je koristiti. U krizi u koju je zemlja potonula nova su razočarenja opet potisnula stara, a godina 1945. zasjenila je 2014. To je učinilo nacionalizam njegovom jedinom politikom. Podvodni će tuneli povezati važne dijelove Hrvatske i učiniti otoke njenim sastavnim dijelom. To je jedino važno. Koji će i koliko će ljudi prolaziti tim tunelima, koliko će se i koje robe voziti i koliko će sve to stajati, pitaju samo nacionalno sumnjivi pojedinci.

Ali opet, takve se infantilne politike još uvijek drži i Kukuriku koalicija. Njihov motiv nije nakaradno shvaćanje domoljublja, već naivno (?) uvjerenje da tako mogu pokrenuti ekonomiju. Situacija je doslovno apsurdna. Istovremeno se želi znatno ispod cijene koštanja (dakle izgradnje) prodati strancima autoputeve i oživljavati privredu po istom modelu po kojem nam je njihova izgradnja natovarila dugoročne dugove. U zemlji masovne nezaposlenosti, ovrha, blokiranih računa građana i prekapanja po smeću, Karamarko bi gradio podvodne tunele, a Kukuriku vlast natjerala narod da sasvim prestane trošiti, skoro da prestane živjeti, kako bi proračun prilagodila urednoj otplati stranih dugova. Od njihovih investicija spasila nas je samo zatvorska kazna Čačiću.

Za podmorske tunele i kanale (naravno, opet je aktualna i prastara zamisao o kanalu Dunav – Sava), nisu ni ekonomisti HDZ-a, barem oni kojima je struka važnija od politike. Za razliku od šutljive većine, Martina Dalić svoje je sumnje stavila na papir i objavila ih, demonstrirajući za političare neuobičajeno intelektualno poštenje. Nažalost, njeni argumenti nisu samo stručni, već i ideološki, jer ona vidi rješenje u neoliberalnom konceptu. Kao i guverner HNB-a Boris Vujčić, koji se oglasio s istom porukom, ona ne poriče da su investicije ključ za vrata kroz koja se izlazi iz recesije, ali apodiktično tvrdi da one moraju biti privatne. To je ono uvjerenje, koje se najčešće vezuje uz pokojnog nobelovca Miltona Fridmana (iako je staro koliko i ekonomska znanost), da je privatno svojevrsni sinonim za racionalno. Jedina uloga države, po toj logici, trebala bi biti da stvara povoljnu klimu za privatni biznis i da sama bude što jeftinija, kako bi gospodarstvu ostalo više novca. To se u prvom redu odnosi na socijalne izdatke, iako ni birokratska potrošnja nije zanemariva.

Pokazalo se, međutim, da nije ključan oblik vlasništva, već tržište. Jedan je od bitnih uzroka krize na Zapadu visoko monopolizirano privatno vlasništvo, dok su u još uvijek brzorastućoj Kini vrlo efikasna državna poduzeća izložena tržišnoj konkurenciji. I kod nas su na prelasku u kapitalizam mogla biti efikasna samoupravna ili zadružna poduzeća, da nisu uništena privatizacijom. Upravo se u Hrvatskoj tada pokazalo da ona nije obvezno cjepivo za tranziciju, kao što sada nije ni za oživljavanje racionalnih investicija. U oba slučaja riječ je o klasičnoj zamjeni teza.

Poruka gospođe Dalić bila bi točnija da je riječ “privatno” zamijenila s “tržišno”. Da vlast treba stvarati uvjete za investicije tržišnog sektora, a ne sama investirati preko državnog ili javnog. Kako da ona to učini, ne kažu ni Martina Dalić ni Vujčić. Javne investicije imaju i povijesno i teoretsko uporište. Ruzveltov Nju dil ne bi bio moguć bez državnih investicija, a legendarni Dž. M. Kejnz (po općem uvjerenju, najveći ekonomist prošlog stoljeća) tvrdio je čak da to mogu biti bilo kakve, pa i apsurdne investicije, jer su one samo sredstvo da se poveća količina novca, što onda oživljava potrošnju, proizvodnju i ubrzava tržišne investicije. Deflacija je, naime, uvijek povezana s manjkom novca, zbog čega pada gospodarska aktivnost. Kejnz eksplicitno kaže da država za tu svrhu mora tiskati novac, što je Ruzvelt i učinio. Kod nas se, međutim, gradilo na dug, pa se uloženi novac odmah izvlačio, a krajnji rezultat bio je novo opterećenje privrede, umjesto njenog oživljavanja.

Danas, naravno, država ne može tiskati novac za javne investicije, ali može za privatne. Narodna banka, naime, otkupljuje devize tiskanim novcem, što znači da je devalvacija uvjet da izvoznici dobiju više kuna. I njima i svima drugima tada bi se isplatilo da investiraju u izvoznu industriju. Ali zna se kome sve devalvacija ne odgovara i tko uvozom uništava zemlju. Zašto to ne kažu zagovornici privatnih investicija? Svi smo mi sluge svetog Vranje, govorio je Matavuljev Bakonja fra Brne.