Nacistički zločini celjski

Štajerski grad Celje nekada je bio poznat uglavnom po industriji: Cinkarni Celje, Zlatarni Celje, tvornici namještaja Aero, sportskoj odjeći Toper. Međutim, nedavno smo u njemu otkrili nešto drugo što nas je privuklo – Muzej novije povijesti Celje. U suvremeno osmišljenom stalnom postavu poseban dio zauzima građa koja se odnosi na Drugi svjetski rat: na multimedijalan način sjajno su predstavljeni okupacija, ustanak, borba za oslobođenje i konačna pobjeda nad fašizmom.

Promatramo fotografiju grupe djevojčica, snimljenu u njemačkom gradu Zaldenburgu 1943. godine. Autor je nepoznat. Šokira nas ono što bi Rolan Bart nazvao punctumom ove fotografije, njihovi polunasmiješeni pogledi i saznanje da je riječ o tzv. ukradenoj djeci. Upravo je to najužasnije kod ove fotografije – sukob između lica djece i priče. To joj daje i snagu i monstruoznost. Riječ je o djevojčicama i dječacima koje su njemačke snage za vrijeme Drugog svjetskog rata otele od njihovih roditelja, ubijenih ili poslanih u neki od koncentracijskih logora diljem Europe. Kakva odmazda i kakav biljeg za cijeli život.

Štajerska je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila izložena brutalnoj nacifikaciji i germanizaciji, čiji su ciljevi bili uništenje slovenskog naroda u etničkom i kulturološkom smislu. Svijest o tome i danas je zadržana u ovom dijelu Slovenije i predstavlja neospornu činjenicu koja se vidi i u postavu Muzeja novije povijesti. Samo Celje je bilo centar otpora i ustanak se u ovom dijelu Slovenije zapravo dogodio veoma brzo, a uslijedio je i brutalan odgovor njemačkih okupatora, koji su to područje smatrali dijelom Trećeg Rajha.

– Strijeljano je i povješano više tisuća zarobljenih partizana, članova i simpatizera pokreta otpora. Osim toga, ljude su deportirali u logore, naročito žene u Aušvic, djecu iz pobunjeničkih obitelji oduzimali su roditeljima i smještali ih u posebne dječje logore širom Rajha ili su ih adoptirale njemačke obitelji. Na desetine obitelji izgubilo je gotovo sve članove, a neke su čak u potpunosti nestale. Muškarci su bili prisilno mobilizirani u njemačku vojsku i ginuli su na istočnom frontu. Naravno, ti su zločini još uvijek u svijesti ljudi i prenose se na nove generacije. Nema općine bez spomenika i memorijalnih prostora, na kojima se svake godine pripremaju komemoracije i proslave o kojima brinu Savez boraca za očuvanje vrijednosti NOB-a, zajednica i lokalna vlast. Tako je barem u Štajerskoj, a u drugim dijelovima Slovenije, gdje je bilo više bratoubilačkog, na neki način građanskog rata, situacija je možda malo drugačija. Naša je dužnost, kao institucije koja se bavi čuvanjem baštine i povijesnog sjećanja, da i taj dio povijesti na najobjektivniji mogući način prezentiramo mlađim generacijama, ali da ih ipak time dodatno ne opterećujemo. To je ponekad jako teška zadaća – kaže za “Novosti” Tone Kregar, muzejski savjetnik Muzeja novije povijesti Celje.

Dio Muzeja koji se nalazi na prostoru Starog piskera, odnosno i danas aktivnog celjskog zatvora, mjesto je na kojem je u nekoliko ratnih godina bilo zatvoreno i kroz koje je prošlo preko 10.000 ljudi. U dvorištu stojimo na stratištu gdje su u šest navrata strijeljani civili: najveće masovno strijeljanje odigralo se 22. srpnja 1942., kada su pripadnici SS-a u znak odmazde odlučili ubiti sve zatvorene. Te ljude nije osudio nikakav sud, njihova imena bila su saopćena na velikim posterima s ciljem zastrašivanja ostalog stanovništva, a prije same egzekucije imali su pravo na samo jednu želju, oproštajno pismo – ona su i danas izuzetno potresni dokumenti o jednom mračnom vremenu i ljudskoj patnji.

Povodom ovog zločina nastale su jedne od najpotresnijih fotografija egzekucija i nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu. Da su snimljene danas, jednostavno bi bile šokantne i neobjavljive. Bez znanja nadređenih i njemačke propagandne mašinerije, vojnici su ih odlučili snimiti kao trofej. Snimljene negative predali su lokalnom fotografu Josipu Pelikanu koji je, očigledno shvativši njihovu vrijednost, filmove razvio, ali i kriomice napravio pozitiv kopije koje je sakrio negdje u svom ateljeu. Za razliku od fotografija djece, na ovim snimcima vidimo iskonsko zlo. Šokiraju nas svojom sirovošću, direktnošću i nepropitivanjem. Civili su dva puta ubijeni. Prvi put mecima, drugi put fotografijom.

Pri odlasku pričamo s jednim od sadašnjih zatvorenika s prvog kata zatvora, mladim dečkom, koji nam se obraća s bosanskim naglaskom. Objašnjava da je tu zbog oružane pljačke i droge. Smiren je, kaže da uskoro izlazi i da nije tako strašno u tamnici. Žao nam je zatvorenika koji kroz rešetke gledaju na ovo mračno stratište, poput neke dodatne kazne.

Odlazimo sa stratišta na kojem je za vrijeme rata ubijeno 374 muškaraca i žena, a koliko ih je ubijeno tijekom mučenja u samom zatvoru, do danas nije poznato. Ako postoje mjesta koja pamte, ovo je zasigurno jedno od njih.

Fotografije Josipa Pelikana s nekoliko desetaka tisuća negativa, koliko je ostavio fundusu Muzeja, predstavljaju neprocjenjivu građu. Naime, on je sve vrijeme rata bio i službeni njemački fotograf, koji je dokumentirao svakodnevni život. Iako je 1941. godine na nekoliko dana bio uhićen i spremala mu se deportacija u neki od koncentracijskih logora, ipak se uspio izvući. Uz očiglednu snalažljivost, najvjerojatnije zbog toga što je u Prvom svjetskom ratu vojsku služio na strani Habsburške Monarhije.

U sastavu Muzeja je i Pelikanov atelje, sagrađen 1899., u koji se fotograf uselio davne 1920. godine. Sve je kako je nekada bilo. U prizemlju tamna komora, predsoblje, kadice…, na gornjem katu studio koji ima stakleni krov, okrenut prema hladnom sjevernom svjetlu, po narudžbi napravljen i kupljen u Beču.

O čemu je Pelikan razmišljao svih tih ratnih godina, dok je možda sjedio na istom kauču na kojem mi sjedimo danas? Ovakvih fotografskih studija više nema u Europi. Navodno su sačuvana još samo dva, jedan u Češkom Krumlovu, drugi u Berlinu. Iako se nikada nije pridružio pokretu otpora, imao je izuzetnu svijest o tome da sve dokumentira, kopira i na kraju ostavi zajednici. Da su ga otkrili, sigurno bi bio strijeljan ispred kućnog praga. Nakon rata, bez imalo dileme, svu svoju građu i fotografski studio ostavio je celjskom muzeju.

Jednu od najmoćnijih fotografija Pelikan je snimio 1942. godine. Gledamo fotografiju posramljivanja partizana. Mrtva tijela pobacana po pločniku, dok pored njih prolaze civili i njemački vojnici. Opuštena su jedino gospoda u odijelima. Pričaju. Njihova tijela ne pokazuju grč. Pelikan je uredan, fokusiran i pazi na kompoziciju. Odabire total, s tim da pazi na mrtve, žive i one koji su mučeni. Sve uključuje u kadar. Dopušteno mu je da preskoči konopac i uđe u zaštićeni dio. Pomjera objektiv prema desno i u prvi plan s desne strane stavlja ženu od čijeg se lica teško odvojiti. Glavu je blago podignula i okrenula nalijevo. I ponosno stoji. Osjeća se snaga, iako je zarobljena i ruke su joj vezane.

Saznajemo naknadno da je to Tončka Čeč. Komunistkinja je postala još 1919., na samom početku rada Komunističke partije, i od početka se borila za prava žena. Rođena u rudarskom Trbovlju, nije imala baš najsretnije djetinjstvo i priliku za školovanje. Međutim, uspijeva otići na obrazovanje u Grac. Bila je jedna od najaktivnijih u Partiji. Kodnog imena Roza, opet među prvima organizira Osvobodilnu frontu i u nju uključuje do tog trenutka diskriminirane partijke.

Nakon ponižavanja po ulicama Celja, bila je zatvorena u lokalnom zatvoru, a zatim u Mariboru i zatvoru Gestapoa, odakle je na koncu poslana u Aušvic. Usprkos mučenju, navodno nikada nije progovorila. Preminula je od iscrpljenosti i tifusa 13. studenoga 1943. godine. Posthumno je proglašena narodnim herojem.

Iako je za nas nezamislivo da se period Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe obrađuje u nekom od muzeja, ni Slovenija nije imuna na revizionističke procese. Ipak, stječemo dojam da je riječ o uravnoteženijoj slici i prikazu tog rata nego što je to slučaj u drugim zemljama bivše Jugoslavije.

– Revizionistički procesi usmjereni su uglavnom na potenciranje revolucionarnog aspekta tog pokreta i minimaliziranje njegovog narodno-obrambenog značaja, u pokušaje da se partizanstvo relativizira i demonizira i zapravo napravi jedinim krivcem za ratno nasilje, čak i ono njemačko nad civilnim stanovništvom. No treba priznati da su profesionalni povjesničari s tako ekstremnim stavovima dosta rijetki, oni više dolaze iz redova “neovisnih” istraživača i žurnalista jako izražene ideološke i dnevnopolitičke provenijencije, koji u “argumentiranju” svoje istine ne mare puno ni za metodologiju, ni za neku bazičnu objektivnost i distancu – objašnjava Kregar.

Iskustvo Celja uči nas još jednoj stvari. Pokazuje nam da živimo u društvu nesposobnom da u institucijama i muzejima na relevantan način predstavi antifašizam, već je antifašističku građu doslovce smjestilo u prašnjave kutije Hrvatskog povijesnog muzeja, daleko od očiju javnosti i novih generacija. Za to vrijeme, učenici Osnovne škole “Tončka Čeč” pišu referate o njenom slobodarskom djelovanju i borbi žena za ravnopravnost. Živjela Roza!

FOTO: Josip Pelikan, Gregor Katič i nepoznati autor (ustupljeno ljubaznošću Muzeja novije povijesti9