Neočekivana bezličnost

Imigrantica Jamesa Graya

Prema riječima samog autora Jamesa Graya, „Imigrantica“ predstavlja obrtanje temeljne situacije erotskog trokuta iz njegova prethodnog filma, remek-djela „Ljubavnici“ nastalog pet godina ranije. U tom se ostvarenju u središtu nalazio muškarac u odnosu s dvije žene, od kojih je u jednu bio zaljubljen, dok mu je druga bila „uteg“. U „Imigrantici“ u središtu je žena silom prilika prisiljena na „poslovni“ odnos s muškarcem zaljubljenim u nju, dok je ona sama puno naklonjenija drugom udvaraču. No ako tu elementarnu situaciju maknemo u stranu, između dva filma malo je sličnosti, ne računajući dakako one koje povezuju sve Grayeve uratke – istočnoevropsko (slavensko i židovsko) porijeklo protagonista, važno mjesto obitelji, moralna problematika. „Imigrantica“ je prvi autorov rad smješten u (relativno dalju) prošlost, u 1921. godinu, kad dvije sestre, Ewa (Marion Cotillard) i Magda, stižu iz Poljske u New York, na otok Eliis, ulazno mjesto imigranata u Sjedinjene Države. Tamo Magda biva zadržana u bolnici sa sumnjom da ima tuberkulozu, dok je Ewi, osumnjičenoj da je žena „laka morala“, odbijena dozvola ulaska u zemlju te je čeka deportacija. No tada na scenu stupa voditelj improvizirane erotsko-kabaretske trupe i makro Bruno (Joaquin Phoenix), koji potplati policijskog službenika i Ewu ilegalno uvede u New York.

Oprezna Poljakinja vrlo brzo shvati o čemu je riječ i što se od nje očekuje, no mogućnost izbora drastično joj je sužena kad je se rođaci, koji su nju i sestru u New Yorku trebali udomiti, de facto odreknu, pa je jedini način da dođe do novca s kojim bi mogla sestru izbaviti s otoka taj da postane jedna od Bruninih djevojaka. No ne bilo kakva, nego posebna djevojka, jer Bruno se u krhku, slatkoliku i karakterno čvrstu Ewu zaljubi, čime ona, ni kriva ni dužna, postaje stanoviti remetilački faktor u njegovoj neformalnoj obitelji, sastavljenoj od međusobno solidarnih, seksualno neinhibiranih djevojaka i žena na čelu s njim kao pater familiasom. Potom u priču ulazi Brunin antipod, vedri i lepršavi mađioničar Emil (Jeremy Renner), koji se Ewi, za razliku od Brune, jako dopadne, što u Bruni pobudi ubilačku agresivnost.

„Imigrantica“ se može shvatiti kao svojevrsna kritika katolicizma, te istovremeno, dubinski, njegova afirmacija. Ewa je, naime, iskrena vjernica koja vlastitu sudbinu, kojoj su snažno pridonijeli i spomenuti rođaci svojim (katoličkim) moralizatorstvom, doživljava kao pad u grijeh, u kojem nastoji zadržati čisto srce. Ograničena vjerskim predrasudama, u Bruni će apriorno vidjeti samo zlikovca, a u Emilu nesumnjivog pozitivca, i trebat će proći podosta vremena dok ne shvati da je Emil odveć lakomislen i zapravo nepouzdan, a da Bruno ima daleko veće potencijale. Čak i te da se u ime ljubavi žrtvuje za nju i na taj se način iskupi, niječući pritom pred njom pravi značaj svoje žrtve, dovinuvši se skromnošću i poniznošću,  izraženima zavaravajućom agresivnošću, do autentičnog kršćanina, možda ponajprije baš katolika (inače, njegovo prezime Weiss sugerira da je Židov). Problem je filma, međutim, što Gray, usprkos jasne kreativne predanosti, nije uspio ostvariti nijednu snažniju scenu, a to u kombinaciji s izrazito sporim ritmom rezultira općim manjkom sugestivnosti i dosadom. Socijalni milje siromaštva i kriminala natopljen moralističkim pristupom može izazvati asocijacije na Dostojevskog (ili Tolstojevo „Uskrsnuće“), međutim „Imigrantici“ intenzivno nedostaje moćne ekspresivnosti ruskog klasika te završava kao kvalitativno korektan, ali poprilično bezličan rad. Takvo što od Jamesa Graya najmanje se očekivalo.