O nasilju, zločinu i žrtvi
Trpele u Beogradskom dramskom pozorištu
Ponekad dobre kazališne predstave izgledaju sasvim jednostavno, a njihovu kvalitetu ne uvjetuju slavni glumci, kultni komadi i bravurozna režija, nego tek dobra i uvjerljiva priča. Takva je nova predstava “Trpele” u režiji Bobana Skerlića u Beogradskom dramskom pozorištu, koja je već privukla pažnju publike i kritike i našla se na popisu nekoliko respektabilnih regionalnih festivala.
Predstava govori o sedam žena koje su trpjele život s nasilnim muževima i partnerima, da bi ih nakraju odlučile ubiti. Napravljena kao sumorna mozaik-priča, po formi sliči na “Osam lakih komada” u Gavelli iz 1995., a po težini problema na “Kako sam naučila voziti” u Teatru &TD iz 2000. (predstavi u kojoj je glavna junakinja silovana i višestruko maltretirana); ipak, “Trpele” su puno više od angažirane predstave protiv nasilja. Naime, odnos između muško-ženskih parova u ovoj predstavi daleko nadilazi crno-bijeli stereotip o (muškom) nasilniku i (ženskoj) žrtvi; u trokutu između žrtve, nasilja i zločina ispričan je kroz sedam priča čitav jedan život, u kojem ima i ljubavi i strasti, u kojem se podižu djeca i grade kuće, u kojem se živi skromno i radi marljivo… Slika je to života koji je nešto obećavao, ali su stvari otišle krivo: jedan od muževa je počeo piti, drugome je stroj u tvornici odnio ruku, treći je ostao bez posla, četvrti je bio teško bolestan, peti lud… Tako u realnosti izgleda i život svakoga od nas, samo što neki među nama, barem trenutačno, imaju bolje karte u rukama.
“Trpele” se temelje na sudskim izvještajima, crnoj kronici i faktografskim podacima prema kojima je svaka treća žena u Srbiji žrtva fizičkog nasilja, a svaka druga žrtva psihičke torture. Ali ispod crne statistike predstava indirektno otvara puno dublji ponor dilema o tami ljudske egzistencije i mutnoj i nesigurnoj psihi muškaraca i žena uopće. Predstava “Trpele” nije samo priča o (muškom) nasilju, nego o cjelokupnom životu u kojem se tako lako može skliznuti do ruba i preko njega. Na početku izvedbe, u dnu prazne scene dominiraju rešetke iza kojih nas dočekuje sedam junakinja, čije priče počinju unatrag: u jednoj od njih ona je bila medicinska sestra a on bravar, u drugoj je on sveučilišni profesor a ona najbolja studentica anglistike, u trećoj su oboje ljudi sa sela, u četvrtoj bezbrižni mladi ljudi iz obližnjeg kvarta…, a u sedmoj neka socijalna kombinacija prethodnih šest. Sedam glumica u isto vrijeme tumači i nasilnike i žrtve, a čitav svemir socijalnih odnosa označen je tek stolom i dvjema stolicama; sve priče započinju riječima “ljubav”, “simpatija” i “prijateljstvo”, a završavaju s prosječno 12 godina zatvora, koliko dobiva svaka od junakinja. Priče govore o tome kako je svim parovima jedno vrijeme bilo (uglavnom) dobro, a kada je postalo loše, pretvorili su se u trkače olovnih nogu koji su nakraju završili na dnu, dok oko njih nije bilo ni države, ni socijalnih službi, ni prijatelja da im pomognu. Paradoksalno, slobodu u ovom životu te su unesrećene žene postigle tek u zatvoru.
Sedam glumica – Ivana Nikolić, Danica Ristovski, Jadranka Selec, Milena Pavlović Čučilović, Nataša Marković, Slađana Vlajović i Milica Zarić – uvjerljivo igra mračnu odu ljudskim sudbinama i nedostatku solidarnosti, pokazujući da borba protiv nasilja ne može biti samo aktivistički poklič, nego puno dublje suočavanje sa zlom, nemoći i ljudskom indolencijom. Beogradsko dramsko pozorište ovom se predstavom izvuklo iz klišea dobro upakiranih komada i igre na sigurno te ponudilo temu koja nas vraća na temeljna životna pitanja i estetiku teatra koji oduvijek ljudima priča važne priče.