Pokvareni telefon

 

RTL danas

Karamarko i dalje drži da je Milijan Brkić autentični domoljub – završava prilog o lažnim diplomama Nataša Božić. Slijedi zum na bistu Franje Tuđmana i prijekorni off: “Pitanje je bi li se s ovakvom definicijom složio prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman.”

Genijalna fora. Franjo bi načisto popizdio! Ali od sreće, jer se s njegovog puta ne skreće… Pokojni je vrhovnik, naime, doajen resavske škole. Najveći dio svoga doktorata popalio je Ljubi Bobanu, dok su njegove metode objave knjiga bile nadaleko poznate. Tuđman bi studentima dao da naprave seminarske i druge radnje na zadane teme, a on bi to kasnije harmonizirao, uvezao i – potpisao. Danas se ta metoda zove kompilacija. U Tuđmanovoj kompilaciji važnu je ulogu odigrao jedan Vaso. Vaso dr. Bogdanov. Tuđman je doktorirao u Zadru, jer zagrebačko sveučilište ni u vrijeme petokrake nije na doktorat pripuštalo ljude s maturom trgovačke škole i dvije godine vojne akademije, a naročito ne one koji prepišu dvije trećine radnje.

Angela Merkel svom je ministru obrane odmah dala cipelu, i iz ministarstva i iz stranke, kad su ga otkrili u prepisivanju. Isto se dogodilo mađarskom predsjedniku. No kod nas je lažna titula jača pretpostavka za politiku nego prava, jer pokazuje da karakter nije zalutao u dramu, na pozornicu, nego je u nju došao po logici radnje koja je ovdje postavljena. Eno Đapića, živog i zdravog, služi kao živi dokaz tezi, a ni Marina Lovrić Merzel neće poslužiti kao predložak za film “Vječni sjaj nepobjedivog uma”.

Al Jazeera

Gari Kasparov, danas možda najčuveniji Putinov disident – inače državljanin Republike Hrvatske – u dugom intervjuu na Al Jazeeri ljuto je iskritizirao ruskog predsjednika. Despot, onemogućuje slobodu tiska, guši opoziciju. Svaka mu stoji. Putinova Rusija sigurno nije Periklova Atena. No intervju je, nažalost, uglavnom protekao u propagandističkom opanjkavanju. Možemo li čovjeku zamjeriti što nije pretjerano entuzijastičan oko mogućnosti da mu Barack Obama instalira demokraciju po uzoru na Irak ili Libiju? Henry Kissinger otvoreno je rekao da je Kijev generalna proba za Moskvu, a Vladimir Vladimirovič nije glup čovjek. Imaju li Rusi razloga za očaj? U prva dva mandata digao je ruski BDP za 75 posto i povećao srednju klasu sa 15 na 60 posto (kod nas su brojke obrnute). Bilo bi još bolje da je Kasparov odgovorio na nekoliko složenijih pitanja. Recimo zašto je Zapad 1990. prezreo Gorbačovljevu ideju “izgradnje zajedničke evropske kuće, raspuštanja NATO-a i Varšavskog pakta i koncepta zajedničke sigurnosti”. Bilo bi korektno da je odgovorio zašto su Bush stariji, Genscher i drugi ministri vanjskih poslova zapadnih zemalja obećali Gorbačovu da neće biti širenja NATO-a na istok, a onda opkolili Rusiju preko Baltika i sad nastavili preko Ukrajine, iako su Rusi, zadnji put opkoljeni na taj način u Drugom svjetskom ratu, imali 24 milijuna mrtvih? Amerika je, usporedbe radi, imala 400.000 žrtava. Čak je i bivši američki ministar obrane Robert Gates opisao svojedobni poziv Ukrajini da uđe u NATO kao “ozbiljnu provokaciju”. Tu je i raketni štit. Putinova ponuda zone slobodne trgovine od Lisabona do Vladivostoka nikad nije ni razmatrana. Zašto? Zašto je, konačno, prestala galama oko snajpera na Majdanu? Zašto neovisna komisija ne utvrdi tko je stajao iza tog zlodjela?

Putinovom prethodniku, Jeljcinu, nitko nije osporavao demokratičnost iako je parlament gađao tenkovima. S nogu je mogao iskapiti dvije boce votke, pa je stekao nadimak “dvocijevka s Urala”. Njegovog prvog suradnika zvali su “predsjednikova desna čaša”. Tada nismo čuli Kasparova da se buni, a ni Washington. Takva je Rusija bankrotirala, čak i doslovno. Zapad je nelegalnim manevrima (to je gore od zločina, to je greška, rekao bi Joseph Fouche) Putinu omogućio nelegalan odgovor. “Kad se opruga previše stisne, žestoko iskoči”, rekao je ruski predsjednik u Dumi. Čak i da je paranoik, a nije, bilo je posve jasno da mu rade u glavi, pa sad nek’ se vade iz te kaše, oni koji su je zakuhali.

Nedjeljom u dva

Andrej Plenković, najozbiljnija nada HDZ-a, bio je prilično dosadan. Uvijek je to tako kad se hoće zadovoljiti sve strane i ne reći ništa. Od Plenkovića, Mimice, Picule nikad neće biti Talleyranda, Metternicha ili Kissingera (taj je uvijek bio izvanserijski duhovit, tako je na pitanje je li točno da noću nakon napornih pregovora tulumari s misicama rekao: “Pa valjda ne mislite da bih se trebao zabavljati s Goldom Meir?”), no i ono sadržaja što mu se omaklo zahtijeva reakciju. Tako je mladi Plenković na pitanje bi li trebalo maknuti trg J. B. Tita odgovorio da bi trebalo.

Čudno. S obzirom na to da dolazi iz tuđmanističke stranke, evo mu nekoliko Tuđmanovih citata o Brozu: “Tito je nesumnjivo velika povijesna ličnost hrvatskog i jugoslavenskog tla.” “On je osjećao nacionalni problem u Jugoslaviji, problem samobitnosti srpskog, hrvatskog, slovenskog… naroda. Druga velika razlika između Tita, kao i između ostalih komunističkih prvaka u socijalističkim zemljama, jest u tome što je on bio političar velikog formata, pa i državnik velikog formata – nije slučajno on izigrao i Staljina i Churchilla – i što se nije u svojoj vladavini toliko oslanjao na teror koliko oni drugi. Kad to kažem, onda ne niječem da je KPJ upotrijebio revolucionarni teror u smislu osiguranja svoje pobjede za vrijeme rata i neposredno poslije rata.”

“Program koji je KP pod Titovim vodstvom postavio, bio je daljnji izazov vremena i prilika u Jugoslaviji. Revolucija nije imala samo klasne ciljeve, nego je u velikoj mjeri bila povezana s nacionalnim pitanjem. Oni koji su nametali samo klasno pitanje, nisu imali uspjeha i unosili su zabunu. Borba koja bi bila samo klasna, pa prema tome i samo jugoslavenska, polazila je i od pogrešne teorijske pretpostavke, te je vodila do sukoba u samim partizanskim redovima. To još treba raščistiti, ali sigurno je da je Titov komunistički pokret u razdoblju Drugog svjetskog rata morao pobijediti u čitavom svijetu samo tamo gdje je rješavao i nacionalno pitanje.”

Tko je tu koga loše razumio? Tuđman Tita, Karamarko Tuđmana ili Plenki obojicu?