Širenje iluzija

Pitanje je dakle, bilo i ostalo: čijom istinom nas varaju? Našom ili njihovom? U jednoj drugačijoj lijevoj tradiciji no što je današnja evropska, govorilo se o dvije vrste proturječja. Postoje proturječja u narodu. I ona su na jedan način “naša”. Ona su neantagonistička. No, postoje i antagonistička proturječja, a to su ona između prijatelja i neprijatelja naroda, između “nas” i “njih”. Samo, tko danas govori o “Evropi naroda” i kojih i kakvih? Narodnjaci, braća i zemljaci? A ljevica? Od takvog “totalitarnog” decizionizma nitko valjda sada nije dalje od Stranke evropske ljevice. Podsjetimo, nju čine ujedinjene snage grčke SYRIZE, španjolskih Izquierda Unida i PCE-a, talijanske Rifondazione Comunista, PCF-a i Parti de Gauche iz Francuske, njemačke Die Linke i portugalskog Bloco de Esquerda. Da, odnedavno i slovenska Združena levica. Svi oni odlučili su, još u decembru, kandidirati Aleksisa Ciprasa za predsjednika Evropske komisije. Jesu li onda nade koje se na stranačkoj ljevici polažu u predstojeće evropske izbore utemeljene? Da li je moguće boriti se za radnička prava, smanjenje nezaposlenosti, protiv tzv. mjera štednje, te masovnog osiromašenja stanovništava u EU, na osnovu prijedloga koje nudi vođa SYRIZE? Ako ekonomska kriza povećava izborne šanse strankama ljevice, a to se ponegdje u EU i događa (ne i u zemljama male, postsocijalističke tranzicije, s mogućom iznimkom Slovenije), pitanje nije bez težine. Pa i povijesne, rekli bismo. Biti protiv mjera štednje? Ta nije li to postalo logikom svake opozicije u EU, lijeve i desne – dok ne dođe na vlast i sve “zaboravi”? Krajem januara Cipras je objavio svoju programsku izjavu, u kojoj su pobrojani zahtjevi lijeve – pro EU – pozicije, koju predvodi. Taj spisak lijepih želja najsažetije izgleda ovako: dokrajčiti mjere štednje; pokrenuti New Deal za Evropu, uz pomoć Evropske centralne banke (mogu SAD, možemo i mi!); uvesti povoljno kreditiranje za male i srednje poduzetnike; koristiti evropske strukturne fondove za otvaranje novih radnih mjesta; suspendirati novi evropski fiskalni okvir, koji zahtijeva uravnotežene godišnje budžete; Evropska centralna banka treba štampati novac, kojim će se financirati otplata javnih dugova (od toga ovisi sudbina eura!); zemlje sa viškovima u robnoj razmjeni moraju se solidarizirati sa onima s manjkovima (Nijemci bi npr. trebali prestati toliko izvoziti na Balkan, te početi više uvoziti naše proizvode!); treba organizirati Evropsku konferenciju o dugovima (pa učiniti za najzaduženije ono što je učinjeno samoj Njemačkoj 1953., kada su joj dobrim dijelom otpisani dugovi); treba uvesti evropske zadužnice (novohrvatski: obveznice), kako bi se dugovi bolje socijalizirali na evropskom nivou; razdvojiti komercijalne od investicijskih banaka (kao što je to bilo i u “zlatna vremena” države blagostanja, pa i u nas); uvesti efikasno evropsko zakonodavstvo koje će oporezovati logiku “poreskih rajeva” i špekulacija, do neisplativosti itd. i sl.

Vidimo da Cipras u potpunosti krizu koncipira kao teškoću izazvanu ekonomskim (neo)liberalizmom, a ne kao krizu izazvanu proturječjima kapitalizma, koja se u njemu samome ne mogu razriješiti. On dakle govori da treba razriješiti običnu cikličku, a ne možda neku sistemsku krizu. U takvom postavljanju “eurozona” postaje idealno mjesto za nove reformske politike. A evropski stranački horizont mjesto moguće nagle pomirbe, u kome socijal-demokrati moraju uvidjeti svoju zabludjelost i vratiti se na ljevicu, gdje i spadaju. I više od toga: on nudi ruku suradnje slobodno mislećim liberalima, te na kraju u maniri povijesnog Narodnog fronta “svim Evropljanima koji ne žele da Evropa sklizne u moru.” No, koji Narodni front je ovdje mobiliziran? Je li to razrješavanje neantagonističkih proturječja u evropskom narodu moguće, zato što su ona antagonistička, između prijatelja i neprijatelja toga naroda, već razriješena? Ta tko danas uništava grčki narod, ako ne politike Ciprasovih sutrašnjih saveznika? Ili sve moramo shvatiti kao taktiku, iza koje je tajna strategija mudrih stranačkih vodstava, poput one komunista između dva svjetska rata? Pa sad razvijamo legalnu “reformističku” struju, u kojoj ne spominjemo nikakve radničke zahtjeve, nikakvu klasnu borbu itd., dok “revolucionarni” dio ostavljamo u ilegali, za druge okolnosti, one mogućih ustanaka? U stvarnosti ništa nije dalje od toga. Evropska ljevica, kako nam se pokazuje kroz lik Aleksisa Ciprasa, uskočila je u pro-EU vlak u trenutku kada sve frakcije vladajuće buržoazije gledaju da osiguraju barem dvije karte, za dva različita moguća vozna pravca budućnosti. A mi se moramo upitati, jer to je i ovdašnji intelektualni, ako još ne i stranački problem: je li uloga buduće radikalne ljevice da savjetuje vladajuće kako da se izvuku iz ekonomske, ali i političke krize, koju sami prave (uglavnom nemogućim povratkom na tzv. državu blagostanja bolje prošlosti)? Ili je naša uloga da pripremamo stvarne uvijete radikalne preobrazbe buržoaskih društava u socijalistička? Posvuda, pa čak i EU.