Stranac je kriv za sve
Moj mali ugao svijeta u Dramskom kazalištu Gavella
Predstave koje radi autorski tandem Anica Tomić (redateljica) i Jelena Kovačić (dramaturginja) uvijek su po svojim temama bolne, pa i nasilne, ali iza te grubosti kao da izbija neka sestrinska ljubav, neki majčinski agape koji želi liječiti i biti milostiv. Trilogija o Domovinskom ratu, predstave “Kučkini sinovi”, “Menažerija” i “Leda” koje govore o zagušljivim i praznim međusobnim odnosima, “Ovo bi mogla biti moja ulica” koja se bavi ubojstvom Luke Ritza u Novom Zagrebu i maloljetničkim nasiljem, teme su ne samo naše nevesele stvarnosti, nego i pitanja koja kao da se tiču i osobnih sudbina Anice i Jelene. To je svakako zato što autorice pripadaju mladoj i postpesimističkoj generaciji te na svojoj i koži svojih prijatelja osjećaju posljedice rata, tranzicije i egzistencijalne nesigurnosti.
Nova drama koju su kreirale u Dramskom kazalištu Gavella nosi naslov “Moj mali ugao svijeta”, a nastala je prema Fassbinderovom scenariju “Južnjak” iz 1968. godine. I Fassbinder i Anica i Jelena bave se istom temom: “strancem” koji, poput epidemije, postaje problem kada društvo i njegovi članovi zapadnu u stanje egzistencijalne apatije i beznađa i kada, u pravilu, taj drugi – koji im oduzima radna mjesta, ženi se s njihovim djevojkama i unosi stranu kulturu u “zdravo tkivo” nacije – mora biti odstranjen kao blato s cipele. Predstava je napravljena u duhu današnjih odnosa i na pozornici i u životu: nema dugih dijaloga i statičnih scena, likovi i situacije su na neki ležerni način današnjice razliveni i neobavezni, ali glavni problem visi u zraku od početka – grupa naoko simpatičnih mladih ljudi iz kafića na uglu na kraju će zatući stranca čija je jedina mana što je južnjak. Naslov predstave posuđen je od sladunjave pjesme (koju slušamo tijekom izvedbe) “My Little Corner Of The World” u izvedbi Anite Bryant, koja se sredinom 1970-ih u Americi “proslavila” otrovnim govorima protiv homoseksualaca.
Taj “stranac” – igra ga Đorđe Kukuljica – u ovoj predstavi ne izgovara nijednu riječ i ne napravi ništa ružno, dapače, izgleda simpatično i miroljubivo, ali će svi oko njega, po sistemu govora mržnje, zaključiti da je najbolje da nestane s lica zemlje. Stoga je osnovni problem lako prevesti i na hrvatske prilike: neprestano tepamo sebi kako smo dio evropske civilizacije, a svako malo iz kakvog sporednog kafića može se čuti “Srbe na vrbe”. Gavellin glumački ansambl (u kojem su prednjačili Jelena Miholjević, Franjo Dijak, Antonija Stanišić Šperanda, Sven Medvešek i Amar Bukvić) solidno je napravio posao i predstavu učinio pitkom i uzbudljivom; kuriozitet je pojavljivanje Borisa Buzančića, vrlo dobrog glumca stare garde, koji je već dobrano u devetoj deceniji života i kojeg pamtimo i po izjavi iz 1990-ih “Ja sam za Franju, a vi?”
Ako čemu treba prigovoriti, onda je to nedovršenost predstave. Svi dijalozi stanu u 20 minuta drame, a osnovni smo problem – da se radi o priglupim malograđanima i da će “stranac” na kraju nastradati – shvatili već nakon nekoliko prvih minuta; daljnjih sat i pol možemo samo iščekivati kada će se dogoditi konačna egzekucija i još nekoliko puta iznova čuti zagušljive i ksenofobne izjave ekipe s ugla.
Nakon premijere, Anica Tomić i Jelena Kovačić rekle su da su na pozornicu htjele dovesti prave imigrante i puštati na videu dokumentarni materijal o njima, no svega toga u predstavi nije bilo. Ove dvije hrabre kazališne autorice izborile su se u društvenokritičkom smislu za svoj mali ugao svijeta, a sada je vrijeme da se pobrinu i za prostor svoga zreloga estetskog rukopisa. Duboko vjerujemo da će se i za to izboriti.