Andreas Umland: Potrebne su šire ekonomske sankcije protiv Rusije

O uzrocima sadašnje situacije u Ukrajini, namjerama ruskog predsjednika Vladimira Putina, desnom ekstremizmu, politici Zapada i Europske unije razgovarali smo s Andreasom Umlandom, njemačkim politologom i povjesničarom, predavačem na kijevskom Nacionalnom univerzitetu Kijevsko-mogiljanska akademija i članom znanstveno-stručnog vijeća Odbora za europske integracije ukrajinskog parlamenta, odnosno Vrhovne rade, koji je prošlog tjedna sudjelovao na tribini u Berlinu, u organizaciji Zaklade Rosa Luxemburg.

– Invazija istočne Ukrajine ne bi išla tako lako kao što je to bio slučaj s Abhazijom, Južnom Osetijom i Krimom. Pitanje je što će se dogoditi. Rusi svakako imaju jaču vojsku. No ako umarširaju u Ukrajinu, otvara se cijeli niz nepoznanica, na primjer dokle će napredovati. Osim toga, vlada u Kijevu vrlo je jasno izjavila da bi to značilo rat. Putin je do sada pokazao da vrlo dobro kalkulira svoje poteze i nastoji izbjegavati rizike. Mislim da će biti mnogo provokacija, ali invazija regularne ruske vojske bila bi preriskantna. Osobno, ne mogu to zamisliti – kaže na početku razgovora.

Što je Putinov cilj u Ukrajini? Postoji teza da Rusija, zahtijevajući federalizaciju Ukrajine, želi postići nešto slično onome što postoji u Bosni i Hercegovini, dakle podijeljenu i nefunkcionirajuću državu čijim bi barem jednim dijelom lako dominirala?

Tako nešto. U svakom slučaju, Putin ne želi izgradnju konsolidirane, uspješne i europske ukrajinske države, jer bi to predstavljalo izazov i njegovom, ne pretjerano uspješnom sustavu. Ruski zahtjev za decentralizacijom je prilično kafkijanski, jer sadašnja vlada ima program decentralizacije, čak je jedan zamjenik premijera, Volodimir Hrojsman, zadužen za njegovu provedbu. Traženje federalizacije zapravo je politički trik. Iskreno, smatram da Putin neće biti impresioniran diplomatskim nastojanjima i da su ona iscrpljena. On će potpisati sve dokumente i rado ostavljati dojam da surađuje, ali da bi se to zaista dogodilo, Gazprom i ruski proračun moraju osjetiti posljedice. Potrebne su šire ekonomske sankcije.

Tipična postrevolucionarna vlada

Može li se reći da je sadašnja ruska reakcija posljedica promašene europske i zapadne politike prema Rusiji i neuzimanja u obzir interesa Moskve, pa i prilikom pregovaranja o Sporazumu o pridruživanju EU-u, čije je nepotpisivanje izazvalo revoluciju u Ukrajini? Koliko stoje ruske tvrdnje da se Rusiju nastoji okružiti neprestanom ekspanzijom NATO-a?

Istina je da je bilo grešaka. Najviše ih je napravljeno tijekom devedesetih, kada je na vlasti bio Boris Jeljcin, koji je zastupao zaista prozapadnu politiku. Putin, s druge strane, samo nastoji izaći nakraj sa Zapadom. Rusiju je trebalo više uključiti u međunarodne strukture, možda čak i u NATO. Možda bi bilo bolje da je Moskva bila uključena u razgovore o ukrajinskom približavanju EU-u. Što se tiče teze o okruživanju Rusije, Ukrajina nikada nije trebala postati članica NATO-a, baš kao ni Gruzija. Na skupu u Bukureštu 2008. godine one su zatražile da budu uključene u NATO-ov Action Plan, ali to je odbijeno, najviše zbog protivljenja Francuske i njemačke kancelarke Angele Merkel, zbog čijih obzira prema Rusiji nije bilo govora o nekom skorom pristupanju Ukrajine i Gruzije NATO-u. Stvar je u tome da nije riječ o ekspanziji NATO-a, nego zemlje kucaju na vrata Saveza želeći postati njegove članice. Estonija i Latvija imaju velike ruske manjine i da nisu članice NATO-a, također bi imale problema.

Koliko su događaji na istoku Ukrajine potaknuti ili orkestrirani od strane Moskve, a koliko, s druge strane, separatisti odnosno pobunjenici ipak imaju stvarnu podršku u tamošnjem stanovništvu?

Na istoku i jugu Ukrajine separatizam je oduvijek bio prisutan, ali ta je pojava prisutna u brojnim zemljama. Činjenica da bi izvjestan postotak stanovništva želio promjenu granica nikada nije dovela ni približno do ovoga što se sada događa. Bez miješanja Rusije to ne bi bilo moguće. Nedavno istraživanje kijevskog Instituta za društvena istraživanja pokazalo je da svega petnaestak posto stanovnika istoka zemlje želi odcjepljenje. Dakle ako tamo živi nekoliko milijuna ljudi, riječ je o nekoliko stotina tisuća, a ako njih mobilizirate, dobivate sadašnju situaciju. Moskva se igra tim ljudima za vlastite svrhe. Inače, na čitavom jugoistoku – dakle u većinski rusofonim područjima – separatizam nigdje ne dominira. Potpora odcjepljenju varira od oblasti do oblasti, ponegdje dosiže skoro trideset posto, ali nigdje nema podršku ni približno pedeset posto stanovništva.

Isto je istraživanje pokazalo da, premda građani istoka zemlje većinom ne žele pripojenje Rusiji, unatoč tome vladu u Kijevu ne smatraju legitimnom?

Činjenica je da ova vlada ne uključuje Stranku regija koja je uvijek, zajedno s Komunističkom partijom, pobjeđivala na istoku zemlju. I u drugim državama imate situaciju da je glasačko tijelo regionalno podijeljeno. Trenutačno su na vlasti stranke koje predstavljaju istok i centar zemlje, dok je prijašnjih godina bilo obrnuto – mislim na vlast Viktora Janukoviča. U protekle dvadeset i dvije godine uvijek je jedan dio Ukrajine bio nezadovoljan vladom u Kijevu, ali to nikada nije ni približno toliko eskaliralo da bismo imali nešto slično ratu. Da je Ukrajina fundamentalno podijeljena, ovakvu situaciju imali bismo mnogo ranije.

Smirivanju situacije na istoku svakako nije pomogla odluka o ukidanju zakona o službenoj upotrebi ruskog jezika?

Izglasavanje u parlamentu nanijelo je političku štetu, ali zakon nije ukinut i ruski je ostao u službenoj upotrebi, jer je privremeni predsjednik Oleksandr Turčinov na odluku parlamenta uložio veto.

Tvrdite da je, suprotno brojnim kontroverzama i ruskim tvrdnjama o ilegitimnosti, riječ o najboljoj vladi koju je Ukrajina ikada imala?

Ovo je tipična postrevolucionarna vlada. Ona je daleko od toga da bude idealna ili makar i dobra, ali prijašnje su bile toliko loše da je u usporedbi s njima bitno bolja. Postoji privremeni predsjednik, ali pravu moć ima vlada. Argument da je ona ilegitimna je lažan. Naime, premijera Arsenija Jacenjuka izabrao je parlament, i to velikom većinom glasova: podržao ga je 371 od ukupno 450 zastupnika u Vrhovnoj radi. S obzirom na tu činjenicu, zapravo je riječ o jednoj od najlegitimnijih ukrajinskih vlada. U vladu su uključeni neki eksperti i predstavnici civilnog društva, ljudi bez očitih mrlja u prošlosti, a istovremeno nema očitih zastupnika oligarha. U usporedbi s Rusijom, situacija u Ukrajini mnogo je bolja: novinari i civilno društvo su mobilizirani i snažno kritiziraju vladu, dok je Europska unija jako uključena u događanja. Da nema ruskog faktora, bio bih vrlo optimističan.

Desnica postoji i u Njemačkoj

I na zapadu i u Rusiji najveću zabrinutost i kritike događanja oko Majdana izaziva uloga ultranacionalista, odnosno organizacije Desni sektor i političke stranke Sloboda.

Njihova uloga tijekom Majdana je precijenjena. Naime, to je bio izrazito velik pokret, a ekstremističke grupe su igrale malu ulogu. U isto vrijeme, bile su drastično nadpredstavljene u masovnim medijima, kako ruskim tako i zapadnim. Naročito su ruski mediji zapravo napravili veliku promotivnu kampanju Desnom sektoru koji je, prema nekim izvještajima, još u siječnju imao svega tri stotine članova, a danas ih navodno ima između tri i pet tisuća. Dakle riječ je o ogromnom porastu, ali ni pet tisuća nije tako mnogo. Osim toga, premda su bili dio Euromajdana, sada su u sukobu s vladom, a policija je ubila jednog od vodećih članova grupe. Sve u svemu, u Ukrajini se ne događa ništa jako neobično. Izvanparlamentarna radikalna desnica postoji i u Njemačkoj.

Ali Sloboda, koju se opisuje kao otvoreno profašističku stranku, participira u postrevolucionarnoj vladi?

Sloboda je u vladi zastupljena s tri ministra. Svakako je riječ o ksenofobima, nacionalistima i homofobima, ali mislim da je riječ “fašisti” prejaka. Pored toga, za razliku od većine istočnoeuropskih radikalno desnih grupacija, Sloboda se zalaže za europske integracije i pristupanje NATO-u. Europeizacija je sada prevladavajući politički smjer u čitavoj zemlji. Ta činjenica, naravno, ne čini članove Slobode demokratima ili ugodnim ljudima, ali ne bih rekao da je riječ o velikom problemu, niti da je Ukrajina poseban slučaj. U parlamentu imaju 38 od ukupno 450 zastupnika, a samo bih jednog od njih, Jurija Mihalčišina, zaista nazvao fašistom. I u Europskoj su uniji radikalno desne stranke sudjelovale u vladama, primjerice u Latviji, Poljskoj, Austriji, Italiji i Slovačkoj. Iz izbornih anketa se vidi da desni ekstremizam nije prevelik problem: po njima, vođa Slobode Oleh Tjahnibok ima manje od tri posto podrške što se predsjedničkih izbora tiče. Vođa Desnog sektora Dmitro Jaroš dobiva manje od jedan posto. Dakle njih dvojica zajedno imaju manje od pet posto potpore glasača, što nije mnogo u usporedbi s podrškom koju desnica ima u Mađarskoj, Bugarskoj ili Francuskoj.

Kakva je bila uloga Zapada tijekom revolucije? Vodeći zapadni, naročito američki političari otvoreno su se svrstali na stranu Majdana. Nedavno je Kijev posjetio i šef CIA-e John Brennan.

Razlog Brennanovog posjeta je aktualna eskalacija situacije. Zapad jest diplomatski i politički podupirao Majdan – pa čitava je stvar i započela s ukrajinskim nepotpisivanjem Sporazuma o pridruživanju EU-u. Međutim, riječ je o događajima koje su pokrenuli sami Ukrajinci, kao što je bio slučaj i tijekom Narančaste revolucije, a ne o nečemu što su organizirali CIA ili SAD, kao što tvrdi ruska propaganda. Tijekom Majdana nije se radilo o Americi ili ultranacionalizmu, nego o korupciji, moći oligarha i ljudskim pravima, a od istih problema pati i Rusija. Ruski mediji nastoje cijelu stvar proglasiti američkom urotom ili fašističkim državnim udarom kako bi delegitimirali događaje, u suprotnom bi Majdan mogao postati uzor za Rusiju.

Rusija krivi Zapad i zato što je prihvatio propast sporazuma od 21. veljače između Janukoviča i tri glavne opozicijske stranke, koji su pomogli dogovoriti njemački, francuski i poljski ministri vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier, Laurent Fabius i Radosław Sikorski.

U trenutku potpisivanja sporazuma Janukovič je gubio vlast iz sata u sat. Oligarsi, diplomati, pripadnici policije – svi su prelazili na drugu stranu. Režim je tada zapravo već bio gotov. Rusi se hvataju tog sporazuma, ali zapravo ga ni Putinov predstavnik Vladimir Lukin nije potpisao.

Sveukupno se stječe dojam da u trenutačnoj situaciji glavnu ulogu igra Rusija i možda SAD, dok je uloga EU-a – premda se sve događa u Europi i od ključne je važnosti za Uniju – posve sekundarna?

EU zaista igra sekundarnu ulogu, a to je posljedica i međuzavisnosti Rusije i Unije, naročito što se tiče nafte i plina. EU možda može donekle smanjiti ovisnost o ruskim izvorima, ali ih ne može lako u potpunosti zamijeniti. Također, unutar EU-a postoji proruski lobi. Konačno, proces donošenja odluka unutar Unije vrlo je kompliciran, a vanjska politika je stvar pojedinih članica. Recimo, Mađarska, Bugarska i Cipar su prilično na strani Rusije. Vodeća zemlja EU-a, Njemačka, ambivalentna je, jer s jedne strane postoje lobističke proruske grupe, a s druge, iz povijesnih razloga, postoji poseban odnos dviju zemalja. Bez obzira na to, ovdašnje političke elite sada su vrlo deziluzionirane u pogledu Rusije, iako nisu jako aktivne.

Ometanje izbora

Na tribini ste spomenuli da će aneksija Krima imati dalekosežne posljedice po međunarodni poredak, ne samo što se tiče nepromjenjivosti granica, nego i proliferacije atomskog oružja?

Budimpeštanski memorandum iz 1994. Ukrajini je – koja je tada bila treća svjetska nuklearna sila! – garantirao teritorijalni integritet u zamjenu za odricanje od atomskog naoružanja. Ne samo to, taj sporazum koji su potpisali Rusija, Ukrajina, Velika Britanija i SAD, garantira i da neće biti ekonomskih pritisaka. Rusija ga je zapravo prekršila već prošlog ljeta, kada je na nekoliko dana bojkotirala uvoz iz Ukrajine. Nakon pripojenja Krima bit će teško uvjeriti druge zemlje da se odreknu razvoja atomskog naoružanja.

Ukrajina je 1991. bila jedan od najrazvijenijih dijelova SSSR-a i imala ogroman potencijal, a sada su Ukrajinci među najsiromašnijim Europljanima, dok “pljačkaška ekonomija” koristi samo oligarsima. Danas MMF od vlade traži rezove i mjere štednje kao uvjet davanja zajmova – mislite li da će to pomoći stanovništvu?

Drugim istočnoeuropskim zemljama Unija je pomogla putem sporazuma o suradnji, bilo je i novčanih potpora. Ukrajina nikada nije imala podršku Unije u približavanju europskim integracijama i tržišnoj ekonomiji i razvila se onako kao što bi se i druge zemlje razvile da nisu imale tu podršku. Što se zahtjeva MMF-a tiče, svakako predstoji težak tranzicijski period, ali do toga bi i tako došlo. Za četiri-pet godina ekonomija bi mogla započeti uspon. Oligarsi tijekom Majdana nisu zastupali jedinstvenu poziciju, zapravo su nastojali održati veze na objema stranama. EU i za njih znači prilike, ali oni ne žele vladavinu prava. Ekonomska situacija u Rusiji jest bolja, ali ne radi se o snažnom gospodarstvu, nego o novcu dobivenom izvozom sirovina.

Što očekujete od predsjedničkih izbora, zakazanih za 25. svibnja?

Nisam siguran da će do njih doći, jer je sve vjerojatnije da na istoku neće biti održani. Osobno smatram da bi trebali biti otkazani, a Ukrajina bi trebala postati parlamentarna republika u kojoj bi predsjednika birao parlament. Priča se da o tome raspravljaju u Kijevu. Trenutačni favorit je industrijalac Petro Porošenko, vjerojatno bi dobio izbore ako bi sada bili održani. Podupire ga i Vitalij Kličko, koji je odustao od kandidature za predsjednika i sada želi postati gradonačelnik Kijeva. Izbori su pomalo besmisleni, jer između dvoje glavnih kandidata, Porošenka i Julije Timošenko, nema velikih razlika – oboje su prozapadni. Jedini relevantni proruski kandidat, Sergej Tigipko, ima oko sedam-osam posto podrške, ali ni on nije posve na strani Moskve. Upravo zbog toga što nema jakog proruskog kandidata Rusija ometa izbore.