Aspirin kao Mjesec iznad Splita

Bio je maj sedmi u Hrvatskoj, bio i osmi, pa bio deveti. O osmome ne vrijedi trošiti riječi, jer se na taj dan Zagrepčani već četvrt stoljeća složno sklanjaju da im lopta uđe u gol. Džabe je sve, i festival Subversive, ništa, osmi je maj nešto što se možda više ne spominje čak ni po kućama. Po birtijama se više ne čuje, a donedavno se moglo čuti, kako je toga dana prije 69 godina grad Zagreb bio okupiran. Ali današnji grad Split je, ipak (ipak, ipak!) nešto drugo. Sedmoga i devetoga maja načelnik današnjega grada Splita imao je dva nastupa, takva da je čovjek morao posegnuti za nekom od knjiga u koje nema sumnje. Na primjer, Herodotova knjiga od devet knjiga. U njoj, u osmoj knjizi ima dosta o Temistoklu. Taj je najveći junak varao, lagao, podmićivao, primao mito, s Persijancima se bio i klao, ali je kod Persijanaca osigurao i odstupnicu, uz zadržavanje čina i plaće, e za slučaj da mu kod Helena pođe po zlu. Jednom je mito koji je primio premašio hiljadu kila srebra. I pogodio je, jer je u Persijanaca našao utočište kad su ga njegovi prognali. To je sve bilo pet stoljeća prije naše ere, kad je postojao nadmoćan svijet nazvan dorski, a u njemu se moral, sve u svemu, sastojao od grada iznutra, i od pobjede prema svijetu. Mislio sam da bi se u Herodota mogla naći neka paralela načelniku današnjega grada Splita. Sve sam iščitao, nema.

Načelnik grada Splita pošao je, sedmoga maja, brodom mornarice današnje Hrvatske, iz grada Splita u grad Vis i ondje se predstavio vlasnikom proslave 70. godišnjice obnavljanja nogometnog kluba Hajduka iz Splita. Rečeni je klub obnovljen u gradu Visu, a na otoku Visu, na taj datum, a to je dan grada Splita, a zato što mu je toga dana umoren zaštitnik po zvanju svetac, a po imenu Duje, rodom Sirijac. Rečeni je mučenik Duje, doduše, umoren nešto ranije, na dan 10. travnja (nije greška ni pogrješka!) godine 304., ali kalendarske hrapavosti učinile su da se sve pomakne za jedan lunarni period unaprid. Klub se Hajduk rasformirao 1941., jer tadašnji klub Hajduk nije pristao ni da mu se promijeni ime ni da igra u prvenstvu tadašnje Italije. Nakon što je ta Italija i to prvenstvo propalo, u grad Split su došle ustaše, a za hrvatski športski klub Hajduk su ustaše i talijanski fašisti bili brašno iz iste vreće, te je radije zadržao stanje hibernacije no igranja u prvenstvu ustaške države. Klub su Hajduk obnovili partizani, a i svi igrači obnovljenoga Hajduka su bili partizani. Prvi dresovi su im bili partizanske bluze. I to je bio jedini takav klub na ovome svijetu koji neki nazivaju i dunjalukom. Možda i zato nima Splita do Splita, ni dunjaluka bez hajdukluka.

Načelnik današnjega grada Splita je izišao na govornicu na otoku Visu i smrsio nekoliko riječi o antifašizmu, čuvajući se da u svoje nepripremljeno izlaganje, kako je to danas već običaj, ni slučajno ne spomene riječi partizani i Jugoslavija. Umjesto njih kazao je antifašisti i bivša država. Pokušao je biti duhovit obrativši se tu prisutnoj ambasadorici Francuske, e kako će on i njegovi nešto kao banuti u ured predsjednika Francuske, jerbo oni to mogu, jer da oni imaju još od De Gaullea otvoren poziv, iz godine 1945., e kad god im se ushtije, u po dana u po noći, bilo najavljeni bilo nenajavljeno, da u francuske uđu predsjedničke dvore. To je samouvjereni načelnik današnjega grada Splita pobrkao lončiće, taj poziv: jer nije njega ni pozivao ni pozvao predsjednik Francuske. Niti bi ga, nee, noo, yok: pozvao je partizanski klub Hajduk, onaj čije je igrače veliki doktor Šime Poduje okupljao po kalama i gudurama dalmatinskim cijeli mjesec dana i jednog po jednog dopremao na Vis. Kad je skupio četrnaestoricu, objavio je obnovu Hajduka. Pa je tome obnovljenom Hajduku, koji je zapravo bio nogometna reprezentacija partizanske Jugoslavije, a bogme i cijele antifašističke koalicije, francuski ministar vlade dao odlikovanje slobodne Francuske. To što današnji načelnik grada Splita to smatra svojom babovinom ne bi bilo unaprijed loše, kad bi se on prema tom odlikovanju odnosio s poštovanjem.

Kako to odlikovanje poštuje, načelnik je grada Splita pokazao et urbi Spalato et orbi terrarum samo prekosutra od dana svetoga Duje. Pojavio se na otvorenju spomenika žrtvama jedinice koja se zove po ustaškom zločincu iz Drugog svjetskog rata. I tu je držao nešto kao govor, nešto bijedno i smušeno, i tu je svojim glupavim lapsusom zasmijavao neoustašiju, pa se onda smijuljio sam sebi i pljeskao na ustaški poklič. Sve to u Splitu.

Priča se kako načelnik današnjega grada Splita ima problem domoljubne naravi. Kažu kako je on za vrijeme ovoga rata bio u Italiji, pa se sad, budući da je načelnik grada Splita, mora malo dovijati i prilagođavati. Zato radi i na struju i na baterije i na plin i na crni ugljen, zato valjda ponekad više štuje kapu nego glavu, više košulju nego koš prsni. Za njega je vrhunac mišljenja prepoznati kamo vodi ono što se zove mainstream. Kad to uloviš, nema za tebe zime ni gore na globusovu šarafu. Tu mu je, u viškom svome nastupu pripomoć pružio i predsjednik današnje Hrvatske (bio i on došao, oko četiri minute nešto zborio, a da žali bože para za putne troškove), koji je ustvrdio kako je najvažnija stvar u životu izabrati pravu stranu. A kako se to bira prava strana, to se njega ne smije pitati, jer je mnogo zauzet predsjednik Hrvatske.

Načelnik današnjega grada Splita je s otoka Visa otišao na Balkanski poluotok, i to u grad kojemu je načelnik, i ondje se, devetoga maja dodvoravao neoustašama. Nije morao k njima ići, siguran sam da ga nisu ni zvali, a ne bi se ni primijetilo da nije došao. A možda ne bi bio ni otišao njima da je sa broda kojim se vraćao u svoje načelničko misto samo pročitao prvu riječ koja se s broda može ugledati: HAJDUK. Možda. Ako načelnika grada Splita muči to što je za vrijeme rata bio u Italiji, mogao si je muke ublažiti aspirinom velikim kao Mjesec iznad Splita: veliki Hajdukov igrač Frane Matošić je dvije godine, za vrijeme rata, igrao za Bolognu (mjerodavni svjedoci kažu i pišu da je morao, inače bi mu sva porodica bila pobijena), pa je, kad je propala Mussolinijeva Italija, otišao na Vis, u partizane. I eno ga na slici, u partizanskoj bluzi. Mogao je Matošić poći i ustašama, bili su u Splitu, ali Matošić je otišao u partizane. Jer je Matošić bio Igrač, a današnji načelnik grada Splita je redikul. S kojim sprdnju tjeraju i same neoustaše, čak i kad im se ulizuje i smjehulji.

Primjera jednakih slučaju načelnika grada Splita nema čak ni u Herodota. Ne zato što u dorskom svijetu nije bilo nogometa, ustaša i partizana. Ali ima jedna pjesma Konstantinosa Kavafisa, u kojoj mladić iz Antiohije, vješt u filozofiji, odličnog znanja grčkog, upućen u vještine upravljanja gradom, prepreden u poslovima petljanja i podlaštva, a nakon što je straćio sve što je imao, traži posao. Kaže kako će se najprije obratiti za posao glupanu Zabinasu, pa ako ga ovaj odbije, otići će pravo njegovu protivniku Griposu. Ako ga, kaže, taj maloumnik odbije, onda mu preostaje najgori od njih, Hirkanas. On zna da su sva trojica veliko zlo i da rade na štetu njegove domovine Sirije, ali on ne osjeća nikakve krivnje, jer, kaže, veliki bogovi su se trebali pobrinuti da stvore nekog četvrtoga, časnoga, kojemu bi se on sa zadovoljstvom obratio za posao.